Prošlo je već četvrt stoljeća otkad su se u hrvatskom javnom prostoru pojavili stereotipi o Hercegovcima. Jednom nam je pokojni Fabijan Šovagović koji ima zeta Hercegovca, glumca Dragana Despota, kazao kako je svako uopćavanje daleko od logike i onkraj pameti. Ali neki „šoveni“ pravili su se pametnijima od legendarnog „Šove“. No proteklih godina tiho je na javnu scenu stupila nova paradigma o Hercegovcima, koja razbija spomenute stereotipe i animozitete.
Inače, stereotip je u tiskarstvu metalna ploča odlivena u matrice, odnosno kopija tiskarskog sloga. U običnom razgovoru, pojam stereotip (po francuskoj riječi stereotype) označava nešto što je konvencionalno, formalizirano, vrlo pojednostavljeno mišljenje o nečemu bez racionalne podloge. Vrlo su opasni stereotipi o čitavim narodima i rasama, a oni koji ih šire nerado prihvaćaju činjenicu da u toj njihovoj raboti ima previše nacionalizma, čak i – fašizma. Žrtvama stereotipa često je humor na svoj račun jedan od obrambenih mehanizama.
Nije bilo ni trunke jala
Animozitet, prema rječnicima, znači neprijateljsko raspoloženje prema čemu ili nekomu, nesnošljivost, odbojnost, ogorčenost. Postoje animoziteti prema rasama, boji kože, narodima, religijama, svjetonazorima, političkim i drugim opredjeljenjima. A kako je danas sa stereotipom i animozitetom prema Hercegovcima? Gotovo da nitko u hrvatskom javnom prostoru nije pokazao ni trunke jala ili zluradosti kad je prije nekoliko godina Hercegovka Marija Pejčinović Burić izabrana na novu potpredsjednicu i ministricu vanjskih i europskih poslova Vlade RH. Svi se u Hrvatskoj vesele uspjesima Hercegovca Marina Čilića koji se vinuo u sam vrh svjetskog tenisa. Livnjak Mate Rimac svojim električnim vozilima vozi sve Hrvate u četvrtu industrijsku revoluciju. Kad su Karlovčani birali Ljubušaka Damira Mandića za svoga gradonačelnika, uopće im nije smetalo to što je Hercegovac. U Zagrebu je bilo sasvim normalno to da Milan Bandić, Ero s ovoga svijeta, bude doživotni gradonačelnik. Hrvatski televizijski kanali svakodnevno izvještavaju svoje gledatelje o tome koliko je Mostarac Bojan Bogdanović u Americi dao koševa, imao skokova i asistencija.
Puno je toga što još ide u prilog tvrdnji kako su stereotipi prema Hercegovcima gotovo stvar prošlosti. Postoji i mišljenje da je tomu doprinio i silazak s političke scene nekih ljudi koji su te stereotipe o Hercegovcima plasirali. Ranih 90-ih godina prošlog stoljeća u nekim politikantskim kuhinjama skuhana je neukusna popara koja je „smrdjela“ na vrlo opasni šovinizam, ksenofobiju. Krenula je politikantska hajka prema tom važnom dijelu hrvatskog nacionalnog korpusa, počela je antihercegovačka kampanja. Za mnoge u Hrvatskoj Hercegovci su bili primitivni konzervativci, ruralni desničari, zatucani i neuki ognjištari, grmalji, šverceri, bjeločarapaši s mobitelom u Mercedesu. Na najvišoj razini nisko se govorilo o navodnom hercegovačkom lobiju, pa i navodnoj hercegovačkoj mafiji, o tome kako su Hercegovci opljačkali Hrvatsku, kako ugodno žive na račun Hrvatske i slično.
Sve to znalo se koristiti i u predizbornim kampanjama. Govorilo se da su pojedinci dobivali i izbore na antihercegovačkoj kampanji. Stipe Mesić jednom je na televiziji kazao kako Hercegovce treba naučiti loviti ribu (a ne im je davati), a nedugo zatim Hercegovci su u Čapljini organizirali Svjetsko prvenstvo u ribolovu! No Mesić je na televiziji kazao i to kako on ne može imati ništa protiv Hercegovaca jer je otac njegova unuka Hercegovac. Krenuli su i neukusni, neprimjereni vicevi na račun Hercegovaca, a Gojko Šušak je uzvratio: „Nikada nećete moći mrziti Hercegovce onoliko koliko Hercegovci vole Hrvatsku!“ Znakovito je to da nijedan od brojnih stereotipa i predrasuda o Hercegovcima nije imao neko značajnije logično uporište.
Danas pak oni kod kojih predrasude o Hercegovcima još pomalo tinjaju često budu jednostavno zbunjeni „drugom stranom medalje”. Hercegovce se vezalo za bijele čarape, a crno na bijelo vide da su Hercegovci zapravo perjanice hrvatskog bijelog sporta – Čilić i Dodig. Još uvijek pomalo vjeruju u to da su svi Hercegovci zadrti desničari, a onda saznaju da je jedan „okorjeli“ ljevičar Predrag Matvejević – Mostarac. Slušaju na televiziji ljevičara Dragana Markovinu, a onda saznaju da je rođen u Mostaru. Još postoji pokoji otac koji sina uči kako su Hercegovci neuki primitivci, a onda mu nastavnik kaže da je otac hrvatske moderne književnosti A. B. Šimić, Hercegovac iz Drinovaca, koji se školovao u Širokom Brijegu, u kojem je 70-ih godina 19. stoljeća postojao studij filozofije i bogoslovije. Kad se počne govoriti o bardovima hrvatskog novinstva, neizostavan je Veselko Tenžera koji je rođen u Rami-Prozoru (škola u Uzdolu kod Rame nosi Tenžerino ime).
Hercegovce se vezalo uglavnom za HDZ, a dugo su Hercegovci Josip Leko, Ljubo Jurčić i Milan Bandić bili među vodećim ljudima u SDP-u. Neki su, unatoč svemu, poučavali djecu kako su Hercegovci tupasti, zatucani, neuki, a onda klinci na HTV-u gledaju kako hrvatski sveznadar Mirko Miočić u Milijunašu za džoker-nazovi pozove Ljubušaka Radoslava Dodiga, kralja kultne Kviskoteke. A djeca se ne daju dugo varati. Idemo dalje. Hrvatska košarkaška reprezentacija priprema se za kvalifikacije za Europsko prvenstvo, a značajnu ulogu imat će Hercegovci, uz Bogdanovića, Zubac, Bender i još poneki gorostas. Sjećamo se fantastičnog izdanja Širokobriježanina Planinića u kvalifikacijama za Olimpijadu. Navijači hrvatskih košarkaških klubova Hercegovce košarkaše doživljavaju kao svoje.
Među hrvatskim „kaubojima“ brojni su rukometaši iz Hercegovine. S tribina se često skandiralo Mirku Aliloviću, tako će se skandirati i nekim novim hercegovačkim klincima među „kaubojima“. U Hrvatskoj se nedovoljno zna da je mostarski Zrinjski (i bez svog bivšeg igrača Luke Modrića) jedan od najjačih klubova u BiH, da je NK Široki Brijeg bivši osvajač Kupa BiH, da je NK GOŠK iz Gabela ušao onomad u Premijer ligu BiH. Brojni Hercegovci igrali su i igraju u hrvatskim nogometnim klubovima, za očekivati je da će novi Hercegovci zakucati na vrata „vatrenih“ i naslijediti slavne Hercegovce s majicom „kockastih“. Sveučilište u Mostaru ima oko 16.000 studenta, od čega petinu čine studenti iz Hrvatske. Oni svakako kod svojih u Dalmaciji, Slavoniji i drugdje u Hrvatskoj doprinose novoj, ljepšoj slici Hercegovine.
U Mostar stižu i profesori sa sveučilišta u Hrvatskoj, koji su svoje kolege uvjerili kako su stereotipi o Hercegovcima bez ikakve racionalne osnove, a animozitet prema sunarodnjacima u Hercegovini jako štetan. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu znatan je postotak talentiranih studenata iz Hrvatske. Mnogi u Hrvatskoj Hercegovinu su doživljavali kao zemlju golog krša, a njome teku rijeke, pružaju se ravnice koje, zahvaljujući klimi, mogu davati i tri ljetine godišnje. Hercegovina ima 20-ak jezera, među kojima je i Buško jezero, jedno od najvećih umjetnih akumulacija u Europi, i Hutovo blato, jedno od najvećih zimovališta ptica u Europi.
Kad se jedan Zagrepčanin obišao gotovo čitavu Hercegovinu, upitao je: „Dobro, a gdje je taj kamenjar?“ Mnogi koji iz Hrvatske dođu na hercegovačke festivale, kao što su Mediteran Film Festival i West Herzegowina Fest u Širokom Brijegu te Mostarsko proljeće, Mostar Film Festival ili manifestaciju izbora osoba godine Večernjakov pečat u Mostaru, Hercegovinu dožive sasvim suprotno od onoga što se godinama namatalo. Isto je tako i na festivalu animiranog filma NAFF u Neumu, hercegovačkom gradiću na Jadranu, kao i kad Zagrepčani ili Splićani dođu na skijanje na skijalište Risovac u parku prirode Blidinje.
Posijano europsko sjeme
Međugorje je jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta na svijetu, pohode ga mnogi hodočasnici. Oni su u svojim sredinama svakako doprinijeli razbijanju stereotipa o Hercegovini. Isto je tako i s onima koji su posjetili kulturno-povijesnu jezgru Širokog Brijega. Franjevačka galerija u Širokom ima fundus od četiri tisuće slika najrecentnijih slikara. Humačka ploča koja se čuva u muzeju samostana na Humcu kod Ljubuškog spada među najstarije spomenike pismenosti u BiH, pisana je na hrvatskom jeziku starohrvatskom ćirilicom s pet slova glagoljice. Mostar nije samo Stari most, tu je Austro-Ugarska posijala europsko sjeme. Hrvati Mostara još su u 19. stoljeću imali svoje novine, tiskaru…
Mostarac Milivoj Uzelac jedan je od najistaknutijih hrvatskih slikara ekspresionista. Hercegovina je hrvatskoj umjetnosti dala niz značajnih slikara, grafičara, kipara, od Gabrijela Jurkića i Virgilija Nevjestića do Sofije Naletilić Penavuše i Mladena Galića te brojnih drugih, a Akademija likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu rađa nova imena u svijetu umjetnosti. Hercegovački Hrvati daju značajan doprinos ukupnoj hrvatskoj kulturi. U Mostaru postoji Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, u koje je učlanjen znatan broj uglednih pisaca koji djeluju u Hrvatskoj. U Mostaru djeluje i Hrvatsko narodno kazalište. Posljednjih godina u Mostaru se snimaju značajni hrvatski filmovi. Film „Obrana i zaštita“ Mostarca Bobe Jelčića, koji se snimao u Mostaru, u Puli je osvojio sedam Zlatnih arena! Prošle godine u Mostaru je snimljen film „Mrtve ribe plivaju na leđima“ u režiji Kristijana Milića, producent je Mostarac glumac Slaven Knezović, a u filmu glumi niz glumaca iz Hercegovine.
Katolička crkva u Hercegovini dala je veliki doprinos razvoju prosvjete i kulture, a hercegovački svećenici imali su zapažene uloge u političkom životu BiH, ali i šire. Mnogi u Hrvatskoj znaju za djelovanja Paškala Buconjića, Grge Martića, Nikole Mandića, Didaka Buntića, a sve više saznaju kolika je golema uloga Katoličke crkve u očuvanju hrvatstva u Hercegovini i čitavoj BiH. U hrvatskoj javnosti nedovoljno se vrednovala uloga fra Joze Zovka u priznanju Hrvatske.
Prava poslovna carstva
Hercegovci su dali veliki doprinos u Domovinskom ratu, a Širokobriježanin Gojko Šušak bio je ratni ministar obrane. Blago Zadro, simbol Domovinskog rata, rođen je u Ledincu, selu između Gruda i Širokog Brijega, a krsni kum bio mu je Ilija Leko, otac Josipa Leke. Brojni su Hercegovci kao generali vodili hrvatske postrojbe u oslobodilačkim akcijama, među poginulim hrvatskim ratnicima značajan je postotak Hrvata iz Hercegovine.
Mnogi u Hrvatskoj znaju za bogate poduzetnike Hercegovce Dubravka Grgića, Cirila Zovka, Mirka Grbešića, Anđelka Leku, Milana Artukovića, Luku Rajića, Darinka Bagu, Borislava Škegru, Marinka Zadru i druge, ali manje znaju to da su neki od njih spašavali hrvatske tvrtke od propadanja. Dobro bi bilo da znaju i to da su kompanije Feal Širokobriježanina Joze Bogdana, Grafotisak Gruđanina Stipe Vranješa i Violeta Petra Ćorluke, također iz Gruda, ogledni primjeri europskog poslovanja. Takvi gospodarstvenici na tragu su nove hercegovačke paradigme. U svijetu postoje brojni Hercegovci koji su otišli trbuhom za kruhom i stvorili poslovna carstva, kao što su John Blažević, Steve Bubalo, Diego Miletić, Anton Kikaš…
Sveučilišna klinička bolnica u Mostaru je među najopremljenijim bolnicama u Europi, a trebala bi postati jedna od najkvalitetnijih u pružanju zdravstvenih ustanova u širem okruženju. U tome dr. Anti Kvesiću, ravnatelju bolnice, podršku daju brojni ugledni liječnici Hercegovci koji djeluju u Zagrebu, ali i drugi renomirani liječnici iz čitave Hrvatske. Ako je suditi i po tome da Mostarku Ornelu Višticu izaberu za najljepšu Hrvaticu, a Širokobriježanina Gorana Bogdana hrvatske dame biraju za jednog od najpoželjnijih muškaraca, može se zaključiti da su neracionalni stereotipi o Hercegovcima izgubili bitku s realnošću. No stereotipni vrag ne spava, uvijek će se naći netko tko će Hercegovce u glazbenom smislu vezati samo za gangu jer ne zna, ili ne želi znati, da je Hercegovka Blaženka Cigić Milić bila prvakinja Opere zagrebačkog HNK, da je Zagrebačkom filharmonijom rukovodio Mostarac Miljenko Puljić, da je Čapljinac Niko Pavlović vodio zagrebačko kazalište Komedija u vrijeme hit-mjuzikla i rock-opera ovog kazališta, da je Hercegovac Matko Raguž utemeljio zagrebački Teatar Exit, da su u Međugorju pred tisućama Hercegovaca pjevali Jose Carreras, Andrea Bocelli…
Mediji ipak čine svoje pa rijetko tko u Hrvatskoj ne zna pjevati onu „Kamen, krš i maslina…“ Mate Bulića ili „Hercegovinu u srcu“ Hercegovca Ranka Bobana. Rijetki u Hrvatskoj znaju da akademik Veselko Koroman, po najrecentnijim autoritetima književnosti jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, on je iz Ljubuškog koji se nalazi u dolini hrvatskih pjesnika, što se prostire od Tinova Imotskog, preko Šimićevih Drinovaca do Popova polja Anđelka Vuletića. Kad bi se u hrvatskoj kulturnoj javnosti više pisalo i govorilo o kulturnim projektima u Hercegovini te umjetnicima Hercegovcima, svakako bi slika Hercegovine bila puno ljepša. Lijep primjer bilo je izvođenje prve hrvatske opere u BiH „Diva Grabovčeva“ u Lisinskom.
Nadamo se da će kazališna publika u Hrvatskoj vidjeti pokoju predstavu mostarskog HNK. Nisu svi Hercegovci anđeli, naravno, ali ih se sve trpalo u isti vražji koš, sotoniziralo, stigmatiziralo. William Perry, američki ministar obrane u mandatu Billa Clintona, na pogrebu Gojka Šuška kazao je: „Ono što je Shakespeare rekao u jednoj svojoj drami o jednom velikom Rimljaninu, kažem danas za jednog velikog Hrvata: Otišao je čovjek kakvog više nećemo imati!“ Strani emisari koji su pohodili zemlje bivše Jugoslavije slagali su se oko toga da je Šušak bio najvjerodostojniji političar na tom prostoru, ali nitko iz toga nije „zaključio“ po „logici“ stereotipa kako su Hercegovci, eto, najveći džentlmeni.
Svađa Šimić – Krleža
Mnogi u Hrvatskoj sve više saznaju kako su hercegovački Hrvati demografski hranili Hrvatsku, da je znatan postotak Zagrepčana, Slavonaca i Dalmatinaca rođenjem ili podrijetlom iz Hercegovine, sve su više svjesni toga koliko je taj dio hrvatskog nacionalnog korpusa bitan kao zaleđe tanke „kifle“ na jugu Republike Hrvatske. Mnogi se uglednici hrvatskog života, iako nisu rođeni u Hercegovini, već „samo“ njihovi roditelji, ponose svojim podrijetlom. Poznati hrvatski dramski pisac Miro Gavran čiji su roditelji iz Hercegovine (otac iz Rastovače kod Posušja, majka iz Ljubuškog) napisao je roman „Nekoliko ptica i jedno nebo“, posvećen fra Didaku Buntiću, i tako povezao Hercegovinu i rodnu Slavoniju.
I u istočnom dijelu Hercegovine rođeni su neki velikani koji su dali veliki doprinos hrvatskoj kulturi, spomenimo samo Fadila Hadžića i Dušana Vukotića, jedinog hrvatskog oskarovca. Nedovoljno se znade i to da su upravo Hercegovci i njihove tvrtke vrlo bitne u plasmanu hrvatskih roba u BiH, gdje RH ostvaruje veliki suficit u robnoj razmjeni. Mnogi znaju da vlasti RH pomažu kulturne projekte Hrvata u BiH, neki im zbog toga zamjeraju, a ne znaju da RH puno više dobiva od vode iz Buškog jezera za HE Orlovac. Ima još puno sličnih primjera na relaciji Hrvatska – Hercegovina, kada bi se rasvijetlili na pravilan način, sve stereotipi o Hercegovini potpuno bi se razvodnili i nestali.
Ako blijede sjećanja, sjaje predrasude. Tako su mnogi zaboravili značaj hercegovačkih studenata u hrvatskom proljeću, znatan broj njih ležao je po zatvorima. Hercegovci u iseljeništvu bili su među najproganjanijima od komunističkih vlasti. Netko će zaključiti kako su upravo pripadnici tih vlasti i smislili stereotipe o Hercegovcima i posijali sjeme animoziteta. Ima mišljenja da taj animozitet ima klicu još od sukoba između A. B. Šimića i Miroslava Krleže. Hercegovac Šimić jednom je dobro „oprao“ i „potkačio“ Krležin književni uradak i tako se zamjerio nesuđenom nobelovcu. Umjesto Krleže Nobelovu nagradu dobio je Ivo Andrić, sva sreća da Andrić nije Hercegovac. U svojoj kolumni „Opet ti Hercegovci“ Večernjakov kolumnist Milan Ivkošić piše kako je jednom zgodom Miroslav Krleža u povodu nekog teksta upitao jednog svoga gosta: „Odakle je taj Tenžera?“ Upitani je odgovorio da je Tenžera iz Konjica (a Tenžera je zapravo iz Rame-Prozora, relativno blizu Konjica), na što je Krleža navodno kazao: „Opet ti Hercegovci!“ Tako je naslovljena i zajednička knjiga kolumni Milana Ivkošića i Zdenka Ćosića, trenutačno predsjednika Vlade Županije zapadnohercegovačke.
Stare ratne sjekire između ponajvećih hrvatskih književnika davno su zakopane, uvjereni smo da je tako i s onima koje su iskopane prije četvrt stoljeća, koje Hrvatima nisu išle ni na čast ni na nacionalni ponos. Mnogi u RH ne zavide svojim sunarodnjacima u Hercegovini i čitavoj BiH na njihovom političkom položaju, sve se više solidariziraju s njima.
U bivšoj državi zapadnohercegovačke općine bile su najnerazvijenije u nerazvijenoj BiH, sada spadaju među najrazvijenije u BiH. Nije vrag da su Hercegovci opljačkali Sarajevo i ostale dijelove Bosne – svi pokazatelji raspodjele novčanih sredstava govore suprotno. Hercegovina bi se trebala i dalje razvijati, ne samo zbog sebe već i zbog Hrvatske. Ona je za Hrvatsku važan most. Hrvati s obje strane granice povezani su sustavom spojenih posuda na više razina, od nacionalne i političke do gospodarske, kulturne, geostrateške… Netko je htio polupati lončiće, sreća da su, poput Hercegovaca, i lončići tvrđi od kamena.
Hercegovina i Hrvati BiH najviše smetaju jugo-srpskoj bagri, jer su ti Hrvati najzdravije tkivo hrvatskog naroda koji su kroz stoljeća pod tlačenjima turaka, srba, muslimana zadržali svoj hrvatski identitet i za to su bili spremni umrijeti. Velike su njihove zaslugeuge što imamo svoju Hrvatsku.