Na plažama u Hrvatskoj sve je više ležaljki pa je za građane koji si ne mogu priuštiti luksuz da plaćaju 120 kuna dnevno za ležaljku kao na plaži Lapad u Dubrovniku ili 80 kuna na splitskim Bačvicama, sve manje mjesta na koja mogu leći na ručnik i uživati.
Osim toga, i među strancima je mnogo onih koji žele uživati u autentičnom ambijentu, ležeći na pijesku ili šljunku, što im se onemogućuje kad su prazne ležaljke razvučene preko cijele plaže. Zbog rupa u propisima nositelji koncesijskog odobrenja nisu obvezni na plažu staviti ploču s informacijama tko su oni, imaju li pravo razvući ležaljke na dio plaže ili cijelu plažu, makar cijeli dan bile prazne. Zato i svjedočimo neredu na plažama, a u radikalnim su slučajevima i zaštitari tjerali s plaža goste s ručnicima.
Frane Staničić s Katedre za upravno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta kaže da imamo potpuni nered na pomorskom dobru jer Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama nije promijenjen od 2008. i neusklađen je sa Zakonom o koncesijama, a Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture godinama tvrdi da će donijeti novi zakon.
Gradovi i općine sami odlučuju
– U Hrvatskoj je u koncesiji, što je u ovlasti županija, možda pet-šest plaža, plaža u Crikvenici, Banje u Dubrovniku, Zrće na Pagu i još dvije-tri, a na svima ostalima gradovi i općine određuju hoće li dati koncesijsko odobrenje, pri kojem se ne može ograničiti uporaba javnog dobra, plaže, građanima. Nositelji koncesijskog odobrenja najčešće dobiju pravo na određenom dijelu plaže iznajmljivati ležaljke. Rekao bih da nemaju pravo na cijeloj plaži razvući ležaljke, ali to je potpuno neuređeno. Uredba o dodjeli koncesijskog odobrenja nije uredila što nositelj koncesijskog odobrenja smije, a što ne, nego je stvar općina ili gradova da to urede, što neki jesu, neki nisu uredili. Neke su općine donosile pravilnik da onaj tko na primjer ima koncesijsko odobrenje za 30 ležaljki, 10 može razvući na plaži, a ostalih 20 samo na zahtjev. No i tamo gdje postoje ograničenja da se ne mogu sve ležaljke, iako prazne, staviti na plažu, to se ne poštuje jer nema komunalnih redara koji rade svoj posao. Neki su pak gradovi i općine dopustili da na 80 posto plaže budu ležaljke, a 20 posto plaže ostavili su slobodno, ali to je malo. Bilo bi primjereno pola plaže ostaviti za ležaljke, pola prazno – kaže Staničić.
Moramo, dodaje, omogućiti domaćim i stranim gostima ležaljke, ali ostaviti i prazna mjesta za one koji žele uživati u “staromodnom” turizmu. No, to bi trebalo propisati zakonom.
I kad općine i gradovi propišu što nositelji koncesijskog odobrenja smiju, a što ne, te se odluke ne poštuju, kaže, jer nema adekvatne kontrole. Zato neki zauzimaju najbolje dijelove plaže ili cijelu s ležaljkama i time prisiljavaju ljude da ih plate, a ljudi i ne znaju imaju li na to pravo jer nije propisano da nositelji koncesijskog odobrenja moraju staviti ploču s nužnim informacijama, što rijetki čine.
Plan plaže dobra ideja
Staničić kaže da je u stručnom časopisu Pomorsko dobro bila dobra inicijativa da se na svaku plažu stavi plan plaže, tko je nositelj koncesije ili odobrenja, što se može, što ne. Napominje da se pri koncesijskom odobrenju ne može ograničiti korištenje plaže građanima, dok se pri koncesiji može ograničiti korištenje pomorskog dobra jer koncesionar plaća visoku naknadu za koncesiju.
No, iako je u nas tek nekoliko plaža pod koncesijom, a ostale su pod koncesijskim odobrenjem, reporteri Slobodne Dalmacije pisali su da su ih od Splita do Omiša zaštitari tjerali s plaža ako bi prostrli ručnik, što ne smiju. Ni maksimalna cijena za ležaljke nije propisana, kaže Staničić, pa svaki nositelj koncesijskog odobrenja može odrediti cijenu koju želi. Rijetke plaže pod koncesijom mogu biti bez prava ograđivanja plaže, s pravom ograđivanja, a bez naplate ulaznica, i s pravom ograđivanja i naplatom ulaznica, a potonje ima samo plaža u Crikvenici.
>> Poznate osobe na ljetovanju u Hrvatskoj
Svi bi zaradili, a da je besplatno... Odredite koje će plaže biti javne, a ostale podijelite koncesionarima. S time da koncesionar treba osigurati onda uređenje plaže, čišćenje, spasioce, ležaljke itd pa to neka se plaća... U krajnjem slučaju, ima dovoljno primjera u drugim turističkim zemljama kako se to radi... Ovakvo stanje kakvo je danas, odgovara lokalnim šerifima jer omogućava korupciju, koncesije se dijele po "preporukama", a ulaganje koncesionara je smiješno - kupiti plastične ležaljke i čovjek koji tamo stoji cijeli dan... Tako je i u drugim stvarima, lokalnim šerifima nije interesantno ulaganje u hotele, uređenja, nekakvi zabavni parkovi i ostali sadržaji, jer to rade uglavnom veće firme s bankama, nego im je interesantnija betonizacija i apartmanizacija jer time mogu pokupiti mito od manjih investitora...