Niko Marinović je tajkun. Bio je preko mora, a porijeklo njegova bogatstva je mutno. Kruže priče o nekakvim rudnicima u kojima su ljudi, i to naši ljudi, stradavali ko muhe. Ženama im ne bi nitko ni javio da su ostale udovice. Niko Marinović svoju životnu filozofiju pjevuši kao veselu pjesmicu: koga na svom putu spazi, on ga zgazi. Njegovoj bahatosti nema granica, a ljudi oko njega gladni i bez nade. Nema tog poniženja kojem se neće izložiti za malo novca. Ili za priliku da i sami odu u potragu za boljim životom kao nova jeftina radna snaga u prekomorskim rudnicima-grobnicama Nike Marinovića. Puni brodovi odlaze jedan za drugim. Vrijednosti se urušavaju, nema više morala. Tko ima novac, poput Nike Marinovića, može sve i kupuje sve. Evo, na primjer, kapetan Frane Dražić i nije baš zadnji goljo, a opet je Niki Marinoviću spreman prodati i vlastitu kćer. Anicu. Ona je za Niku mlado meso. A njemu se baš prohtjelo mladog mesa. On je pohotna ništarija. A Frano kukavica. Nema tu sretnog svršetka. To vam je liberalni kapitalizam. Ana voli Iva Ledinića. Niti on ne bi trebao biti obična fukara. Radi u škveru, majstor je svog zanata, ruke su mu zlatne. Vrijedan je, pošten. Uzalud mu. Ne vrijedi to danas ni pišljivog boba, ni minimalca koji se ne isplaćuje. Neće dobiti Anicu.
Oluja koja ne prestaje
I onda, kada se mu se već ionako smučili i život i nepravda koju guta češće nego kruh, njegova rođena majka otkriva mu strašnu tajnu. Lagala mu je da je udovica. Začela ga je u sramoti i grijehu s junošom koji ju je trudnu prezreo i ostavio. Ivo saznaje da mu je otac Niko Marinović. I ukrcava se na njegov brod s kartom u jednom smjeru.
A more divlja, vrijeme je oluja, najžešćih i najpodmuklijih oko ravnodnevice, ekvinocija. Vrijeme je prema sirotinji još okrutnije nego nemilosrdni gadovi poput Nike Marinovića. I u toj sirotinji više nema snage za pobunu. Kako? S kim? S čime? Niko Marinović je uglednik u njihovom društvu, on je narodni prvak, uspješan poduzetnik. Za njega je sigurno i u crkvi rezervirana prva klupa.
Je li ovo današnja priča? Svakako. Bjesni oluja ravnodnevice i ravnodušnosti. I tako već čitavo stoljeće i dulje. Sve je to strašno točno i uvjerljivo opisao Ivo Vojnović u svojoj drami Ekvinocijo. Napisao ju je i poslao na natječaj koji je raspisao Stjepan Miletić, intendant Hrvatskog zemaljskog kazališta čiju je novu zgradu 14. listopada 1895. otvorio Franjo Josip I.
I Stjepan Miletić je bio bogat čovjek, ali nekog drugog kova. Vlastito je bogatstvo trošio na kazalište, a imao je i dobar literarni ukus. Od svih pristiglih radova za praizvedbu u novom kazalištu, odabrao je upravo Vojnovićev Ekvinocijo. Što li su fini agramerski građani te 1895. godine mislili o Niki Marinoviću, Frani, Anici i Ivu? A što tek o Ivovoj majci Jeli, nesretnici koja će u očaju i ogorčenosti ubojstvom okončati bahatost i bešćutnost Nike Marinovića, oca njenog sina.
Vojnovićeva drama nije zaustavila oluju koja je nastavila razarati zemlju i ljude. Pola stoljeća kasnije, posljednjih godina Drugog svjetskog rata, zborovođa i profesor glazbe Ivan Brkanović, koji se u Zagreb doselio iz Boke Kotorske, u svojoj kući na Jelenovcu piše operu Ekvinocij. Poticaj mu je zapis i uputa samog Iva Vojnovića. Pisac je u središte svoje drame stavio oluju i odredio je da se tu nepogodu i kataklizmu ima dočarati glazbom. Sve drugo bilo bi trivijalno i neuvjerljivo. Propisao je Vojnović da se za njegovu dramu ima skladati "Simfonički intermezzo". Zapisao je: "Prepuštam geniju skladatelja da prenese u pozorište svu tajnu ekvinocijalne oluje. Iz nje izvire ova drama, a opet, u njoj nalazi ona svoj simbolički smisao. Ko će bolje nego muzika oživjeti divlju, veličajnu poeziju borbe između života i smrti, bilo u naravi, bilo u izmučenoj duši?"
Pričao mi je nedavno skladateljev sin Željko Brkanović, i sam skladatelj, kako bi čitavo jelenovačko naselje na znak sirena, sve češćih prema kraju rata, odlazilo skloniti se u obližnju šumu. Samo je njegov otac ostajao za klavirom s Vojnovićevom i svojom ekvinocijalnom olujom i operom koja je praizvedena u zagrebačkom HNK 1950. Od premijere Vojnovićeve drame bila su prohujala dva svjetska rata, propalo jedno carstvo, jedna kraljevina i jedan NDH. A ni u novoj komunističkoj državi olujni propuh nije bio ništa nježniji.
Nitko ništa u kazalištu nikada nije naučio. Ni 1895., ni 1950., a neće bome ni ove 2015. godine kada je, već u petoj po redu državi od one u kojoj je Vojnović napisao Ekvinocijo, još jednom premijerno izvedena Brkanovićeva glazbena drama Ekvinocij. Ali, ostaje ta Vojnovićeva "veličajna poezija borbe između života i smrti", osobito one smrti u izmučenoj duši, koju je Brkanović pretočio u glazbu što je bljesnula u svoj svojoj snazi ovaj put pod dirigentskom rukom maestra Nikše Bareze s pjevačima Giorgiom Surianom, Ivicom Čikešom, Domagojom Dorotićem, Tamarom Felbinger Franetović te povrh svih sjajnom Dubravkom Šeparović Mušović u tragičnoj ulozi Jele, žene izmučene duše.
Wagnerova Kundry i Jele
Sjajna mezzosopranistica sada je već u Njemačkoj, u novoj ulozi i zato je, nažalost, sljedeći tjedan nećemo ponovno u Zagrebu gledati kao veliku Kundry u Wagnerovu Parsifalu. Ona je umjetnica koja ponire duboko u svoje uloge. Jele je teška i otvorila joj se, kaže, u potpunosti tek na drugoj predstavi, upravo onoj koju sam imao sreću pogledati. Zato sam je zamolio da mi usporedi Kundry i Jelu. Ovako mi je opisala:
"Kundry je lik koji je nadvladao svoje ovozemaljske potrebe i teži za višom spoznajom u životu. Tema njezina života je suosjećanje i supatništvo. Jele je ovozemaljski lik, njezine su glavne riječi 'čast' i 'poštenje'. Tema njezina života je osjećaj povrijeđenosti i na kraju opere ona nije u mogućnosti nadvladati problem, suosjećajući i pokušavajući razumjeti Nikinu emocionalnu zakržljalost. Nakon godina patnje ona tone u još veći nemir kroz ubojstvo i na kraju – u vlastito samoubojstvo, kako je u Vojnovićevu predlošku, ili duhovno samoubojstvo, kako je u operi. Oba lika zatočena su u trpljenju. Kundry u tom trpljenju raste, a Jele ugiba. Za mene je problem ovih uloga: moći oprostiti. Nakon Kundry pjevač se osjeća oslobođen, a nakon Jele potpuno sam pojedena ponorom u vlastitu nemoć."
A onda, desetak minuta kasnije, kao da mi čita misli i pitanja iz još nenapisane kolumne, umjetnica mi šalje još jednu kratku poruku: "Kroz ove sam uloge naučila da nam je trpljenje dano da bismo nešto naučili i da ga ne smijemo izbjegavati, već prolaziti kroz njega na način da svako zlo uzvraćamo dobrim".
I ja povlačim neozbiljnu tvrdnju da nitko nikada u kazalištu ništa nije naučio. A gdje drugdje danas još i možemo išta naučiti? Već i sama spoznaja dubine ponora vlastite nemoći vrijedno je znanje. Neće valjda ni ova oluja dovijeka. A Ekvinocij u HNK igra i u travnju.
Meni ovaj Pofuk ne treba i necu da ga čitam .