Danas kad Iranom despotski vladaju vjerski vođe, a sve žene moraju hodati omotane kao da je ženska koža i kosa nešto sramotno, teško je povjerovati da je do 1979. život ondje nalikovao na normalan suvremeni život, sa ženama koje su se mogle odijevati kako su htjele. Ovih dana i slavni Playboy odjenut će svoje žene, nema više golih ljepotica svakog mjeseca još otkako je prvi broj 1953. ukrasila Marilyn Monroe. Bila bi to zacijelo dobra vijest za žene koje su u svijetu Playboya, časopisa s egidom “zabava za muškarce”, ipak bile samo seksualni objekti, uza sav popratni sadržaj, od odličnih intervjua do priča najboljih pisaca. Ostarjeli Hugh Hefner uvjeren je da je pokrenuo revoluciju seksa, koji je prešao put od skrivanja do svakodnevice, no Playboy muče iste brige kao i sve tiskane novine jer na internetu ima napretek besplatnog sadržaja koji on nudi za novac. Kako bilo, nakon što je odjenuo svoje djevojke s naslovnice, sve je više mladih čitatelja, pa bi na kraju možda i to mogao biti dio konzervativne revolucije koja nakon Istoka stiže i na Zapad dijeleći društva na svjetovne liberale i konzervativce koji se uzdaju u religijske vođe i tradiciju.
Parlament za zamjenice
Amerika bi, ali tek nakon iskoraka s crnim predsjednikom, prvi put mogla dobiti barem žensku kandidatkinju za predsjednicu, no s druge strane političkog spektra natječu se ultrakonzervativni kandidati sa stavovima koji padaju na osnovnoškolskom gradivu, liječnici koji ne vjeruju svojim očima ni svemu što su od znanosti morali upiti u školovanju pa propagiraju kreacionizam koji više ni Vatikan ne brani pod svaku cijenu. No, Vatikan je ovih dana uzbunjen jer je svećenik iz SAD-a John Michael O’Neal, koji je bio klinički mrtav 48 minuta, rekao da je bio u raju i tamo upoznao Boga koji je – topla majčinska figura! Bog je, kaže O’Neal, “žensko, majčinsko biće svjetlosti”! Očekivano, njegova se biskupija hitno ogradila od te priče jer boginja umjesto Boga oca ipak je previše za svijet u kojem je i danas još svuda u središtu i dalje muškarac. Hrvatska je u pogledu položaja žena po mišljenju mnogih nazadovala, vratili su se modeli života u kojima je dovoljno biti samo nečija djevojka ili supruga, kojoj je ljubavna veza okosnica života.
Iako se sad općenito otpisuje sve što je bilo prije 1990., neke stvari ne bi trebalo zaboraviti, kao što smo zaboravili da smo puno prije prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović još 1969. imali veliku političarku Savku Dabčević-Kučar, koja je na mjestu šefice hrvatske partije imala puno veću vlast nego današnja predsjednica, bila je i nevjerojatno omiljena i već ima svoje mjesto u povijesti Hrvatske. Istraživanje na urbanom stanovništvu Smiljane Leinert Novosel iz 1998. pokazalo je da se položaj žena doživljava lošijim nego prije, a manjina koja je vjerovala da se poboljšao oni su koji misle da je ženama primarno mjesto u kući, da Crkva treba presudno utjecati na položaj žena, da žene nisu rođene za politiku i da ne treba tolerirati slobodu odlučivanja o pobačaju. Kako bilo, danas zakon mora propisivati udio žena na izbornim listama od 40 posto, a i to se ne poštuje ili se zaobilazi tako što su žene redovito na niskom mjestu, ni s kakvim izgledima da uđu u Sabor. Kad muškarci odu u Vladu, u Sabor ulaze njihove zamjenice. Ne samo što bi HDZ zbog manjka žena mogao platiti kaznu, nego to prijeti i SDP-u pod vodstvom Zorana Milanovića, iz koga je otišlo ili marginalizirano puno žena koje su bile poznate političarke, od Mirele Holy do Željke Antunović ili Aleksandre Kolarić. Dok Kanada gleda vladu u kojoj su polovica žene, nova hrvatska Vlada ima ih samo tri, tek toliko da ih ima, a puno bolje nije bilo ni u vladi lijeve koalicije. Hrvatska je tek nešto bolja od svjetskog prosjeka, u parlamentima u svijetu u prosjeku je 17 posto žena, a samo 23 države imaju ih najmanje 30 posto, kako navodi politologinja Marjetka Šinko u uvodu zborniku radova “Žene i politika”.
Pohrlile na sveučilišta
Od šest ministara u svijetu jedna je ministrica, pa smo i tu sad nešto ispod prosjeka. Na najvišim dužnostima samo je 14 posto žena. U međuvremenu, žene su pohrlile na sveučilišta i u Hrvatskoj čine većinu upisanih studenata, sve ih je više i na postdiplomskim studijima i po posljednjem popisu stanovništva većina građana Hrvatske sa završenim sveučilišnim studijem su žene. Ukupno je takvih 2011. bilo 317 tisuća, od toga je 200 tisuća žena. Dakle, 63 posto visokoobrazovanih Hrvata su – Hrvatice. Znači li to da će žene razmjerno obrazovanju preuzeti i odgovorne dužnosti, biti prvakinje i voditeljice umjesto službenica i suradnica? Možda, no, otkrivaju to mnoge istraživačice, u biti je to i dalje sustav u kojem vladaju muškarci, uglavnom tako što se, kad preuzmu vodeće položaje, okružuju ženama suradnicama. One imaju znanja, lojalnosti, lakše ih je držati pod kontrolom i imaju manje izgleda zauzeti šefovo mjesto. Čini se da zapreka napredovanju žena nema, no ipak ih je i dalje posvuda na čelnim mjestima malo, pa i u zanimanjima koja su postala pretežno ženska kao što je to novinarstvo ili pravosuđe. Ženske redakcije i redom muški urednici, ženski sudovi i redom muški predsjednici? Politički vođe često optužuju same žene što se više ne uključuju i same ne napreduju. Koliko u tome ima istine? Psihoanalitičari poput terapeutkinje Ann Wilson Schaef uvjerili su se da ni žene same nemaju povjerenja u druge žene jer su od djetinjstva temeljito poučene o svom inferiornom mjestu u društvu. O tome ih poučavaju majke, stežući disciplinski pojas i ne dopuštajući im ni danas sve ono što je dopušteno dječacima, pa još nije postala nerazumljiva “Duga” Dinka Šimunovića.
Sedam majčinih rana
Takva pouka može proizvesti cijeli niz psiholoških problema o kojima se piše kao o sedam majčinih rana, to je bol koju izaziva već samo to što su žene. Nju majke prenose na kćeri i zbog njih žene imaju manjak samopouzdanja, manjak povjerenja, imaju poteškoće u postavljanju granica drugima pa žele uvijek svakome ugoditi i opraštaju neoprostivo kao što je tjelesno nasilje. Tu je i pretjerana osjetljivost, izbjegavanje intimnosti te preuveličavanje vlastitih mana jer su žene uvijek više na meti kritike. “Ružno je vidjeti pijanog muškarca, ali ženu, to je neoprostivo!”, koliko ste to puta čuli? Ženama se nameće da budu neljudski bezgrešne, a tretira ih se uvijek kao manje vrijedne, što u njima proizvodi bijes s kojim se svaka nosi kako zna, no muškarci to dobro znaju i boje se žena koje dopuste bijesu da se pokaže. Žene taj bijes često projiciraju na djecu, ali zapravo su bijesne na patrijarhalno društvo koje zahtijeva svaku, pa i krajnju žrtvu u podizanju djece. Ako imaju poteškoća u majčinstvu, to je njihova greška, s njima onda nešto nije u redu. Potka odgoja djevojčica šalje im poruku: obrazuj se, zaposli se, udaj se, imaj djecu, ali istovremeno ih i sputava da budu što žele, da se iskažu bez straha i budu sretne u svojoj koži, kao da će time razočarati naraštaje majki i baka koje su svašta trpjele. Bijes pokazuju ovih dana i pobornice Hillary Clinton, pa Madeleine Albright proklinje žene koje ne budu glasovale za Hillary Clinton, njih čeka, rekla je, posebno mjesto u paklu. A ikona feminizma Gloria Steinem kaže kako djevojke podržavaju Bernieja jer su dečki za njega. Napadaju je, ali možda je time upozorila djevojke da malo razmisle o svojim razlozima. Ipak, Clinton ima 10 posto više žena uza se, njezin konkurent Bernie Sanders 10 posto više muškaraca. No, patrijarhalna kultura i danas je zadržala sve ključne elemente, pa čak i prostituciju koju se i dalje smatra neizbježnom pojavom iako je i tu, kao i u silovanju, zapravo riječ o pokazivanju moći muškarca nad ženom, više je riječ o nasilju, a manje o senzualnosti i erotici. Jer, dvije trećine žena u prostituciji pati od PTSP-a, kao da su bile u ratu. Prostituciju ne koriste mahom osamljeni muškarci, nego su korisnici većinom oženjeni ili u vezi. Ipak, europske zemlje legaliziraju prostituciju iako navodno pokušavaju suzbiti trgovinu ženama kao da to dvoje nema nikakve veze, kao da se taj ljudski materijal ne nabavlja zato što za njega postoje kupci. No, to je biznis koji okrene 28 milijardi dolara, kako izvještava “Europski ženski lobby”.
Nizozemska je prije 16 godina ukinula zabranu bordela. I, što je dobila? Prostitutkama nije ništa bolje, tvrdi se u studiji Daalder koju je provelo ministarstvo pravosuđa, povećalo se uzimanje sedativa, mnoge žene žele van iz toga, ali im samo 6 posto općina u tome pruža podršku. Dansko istraživanje pokazalo je da većina prostitutki to rade nedobrovoljno, a da organizirani kriminal i dalje kontrolira prostituciju, čiji organizatori i dalje imaju kriminalne dosjee. K tome, ilegalna prostitucija i dalje cvjeta. Švedska je 1999. uvela nešto sasvim drugo, pa sad korisnici usluga prostitutki podliježu kaznenom progonu, a žene ne. Ulična se prostitucija prepolovila, a broj strankinja u prostituciji nije eksplodirao kao u susjednim zemljama. Kad je zakon donesen, nije imao veliku podršku među Šveđanima, no sad ga podržava 70 posto ljudi, mladi velikom većinom. Najveće postignuće je očito to što društvo šalje poruku: žene nisu na prodaju. Barem ne u prostituciji, ali i brak može biti neka vrsta trgovine, za koji djevojčice u mnogim zemljama valja pripremiti sakaćenjem genitalija. Procjenjuje se da je 133 milijuna žena u Africi te u Iraku i Jemenu osakaćeno na taj način, najviše žena – gotovo sve – obuhvaćeno je u Egiptu i Somaliji, Sudanu, Etiopiji. Objavljuju se sad ipak i iskustva tih žena, mnoge izbjegavaju seksualne odnose, što zapravo znači da u 29 zemalja Afrike u seksu ne mogu uživati ni muškarci, i oni su tako žrtve zaostalih običaja, što sve zajedno zacijelo jako utječe na život i odnose na velikom dijelu Crnog kontinenta. Zapravo su i zapadnjački običaji dvosjekli mač koji siječe sve. Muškarci žene pretvaraju u seksualne objekte, a žene na muškarce gledaju kao na objekte za brak, koje ne moraju čak ni poznavati, piše terapeutkinja Schaef. Zanimljiv pogled na rodnu ravnopravnost ima švedski veleposlanik u Hrvatskoj Lars Schmidt, koji kaže kako indeks ravnopravnosti upozorava i na budući razvoj zemlje, što ravnopravnije žene, to je razvoj sigurniji.
– To je tako očito povezano, pa zemlja tako koristi svoje potencijale – kaže veleposlanik. No, Hrvatska još ne koristi svoje potencijale u ekonomiji, ako je suditi po oskudnom broju žena menadžera. Maria Helena Pavlek, Igor Klopotan i Mario Latin objavili su lani u Tehničkom glasniku istraživanje o položaju žena menadžera. To se pitanje, pišu, malo istraživalo sve dok 2009. Nobelovu nagradu za ekonomiju nije dobila Elinor Ostrom.
Razum i osjećaji
A istraživanja su pokazala da žene obavljaju 75 posto svih poslova na svijetu, a zarađuju jednu desetinu svjetskog dohotka, imaju jednu desetinu nekretnina i ukupno manje od 1 posto svjetskih dobara. Dakle, čini se da pitanje ženske ravnopravnosti ipak nije stvar prošlosti, bitka ipak nije još dobivena. Žene i muškarci govorili su u ovom istraživanju o tome zašto žene ne napreduju u tvrtkama, zašto se u najboljem slučaju zaustavljaju na srednjoj razini. Žene misle da je riječ o diskriminaciji žena u poslovnom svijetu, a muškarci dodaju kako žene imaju manu: suosjećajne su i žele da svima bude dobro, što je često nemoguće. “Muškarci su logični i racionalni, ne vode se osjećajima”, kažu muškarci, a žene kažu kako žene ne napreduju jer je društvo i dalje tradicionalno. No, možda su upravo osjećaji ono što nam treba na istaknutim položajima u društvu, osjećaji za najslabije, za ugrožene kako bi cijelo društvo bilo zdravije, manje sebično i prosperitetnije. Uostalom, možda ipak nije ni jako razumno nemati osjećaje za druge i stvarati nezadovoljnike, slojeve koji ne mogu živjeti solidno i moraju gledati druge koji imaju previše. Nije razumno ni zagađivati zemlju na kojoj živimo pa se čini da su razum i osjećaji ipak isprepleteni.
>> 'Zabranjeno svako javno poticanje diskriminacije LGBT osoba'
>> Kad se netko bori za preživljavanje, nema vremena ni volje za borbu za ljudska prava
Mislim da se ovom "konzervativnom revolucijom" žene upravo bore za svoja prava: Za svoje pravo da budu žene, a ne "muškarci s vaginom" kako je djevojčicama svojevremeno govorila feministkinja Bojana Genov da moraju misliti o sebi. I mislim da se žene upravo bore da za zaštitu i onih najmanjih predstavnica ženskog, ali i muškog roda: Za nerođene djevojčice i dječake.