Sanaderove lanjske nade da će se ove godine popraviti pozicija Hrvatske
na rang-listi zemalja svrstanih prema percepciji o korumpiranosti nisu
se ostvarile. Slabo mjesto na prošlogodišnjoj listi olako je pripisano
Račanovoj vladi, ali nasljednici su dobili čak i lošiju ocjenu.
Transparency International izašao je s listom prema kojoj se Hrvatska
spustila nekoliko mjesta niže na listi od 159 zemalja pa novine prenose
poraznu usporedbu da je sada “u društvu Lesota, Burkine Faso i Egipta”.
Tonuće Hrvatske na listama korumpiranosti već ima učinak starog
novinskog naslova. S time se živi kao sa starom navikom.
Prije kojih mjesec dana, kad je slična informacija plasirana iz
Svjetske banke, Vlada je burno reagirala i ishodila svojevrsnu ispriku.
Ali od toga nema trajnije koristi jer Hrvatsku se još doživljava kao
zemlju visoke korupcije pa činjenica da su u međuvremenu digitalizirane
gruntovne knjige te da su otvoreni one stop shopovi nije to puno
promijenila.
Rang-lista Transparency Internationala doista nije rezultat mjerenja
mikronskom preciznošću, nego skup istraživanja, anketa i analiza. Takvo
precizno utvrđivanje razmjera korupcije i nije moguće jer ona
funkcionira u ambijentu tajnovitosti. No, sudionicima anketa ponuđena
su i vrlo konkretna pitanja, primjerice, jesu li u tekućoj godini
morali platiti određene državne usluge i koji postotak prihoda njihova
kompanija odvaja za mito.
Ta rang-lista, dakle, nije proizašla iz mjerenja nekom spravom ili
matematičkom formulom, ona nije egzaktna, nego se temelji na
percepciji, ali ne može se niti reći da je isisana iz prsta. Uostalom,
da je anketa provedena samo za unutarhrvatske potrebe, bismo li sami o
sebi rekli da je korumpiranost opala i da više ne predstavlja društveni
problem?
Vlada ima mnogo razloga baviti se tom temom iako ni ubuduće vjerojatno
neće puno postići samo naglašavanjem “mi imamo one stop shopove”.
Korupcija ima svoju ekonomsku i političku cijenu. Nakon što su otvoreni
pregovori s EU, Sanaderova ekipa očekuje brži dotok stranih
investicija.
Logično bi bilo nadati se i povoljnijem kreditnom rejtingu, ali sve je
to bez velikih izgleda ne bude li se investitorima, uz povoljne uvjete
ulaganja, mogla uvjerljivo ponuditi pravna sigurnost te
transparentnost, kako to obično kažu upravo da bi se izbjegla teška
riječ “korupcija”. Prema iskustvima u posljednjih deset godina, otkako
se sastavlja godišnji izvještaj o korumpiranosti zemalja, ocjena
poboljšana za jedan bod na skali od 1 do 10 navodno donosi 15 posto
veća inozemna ulaganja, čime se hoće reći da bi se napredovanje na
listi ekonomski svakako isplatilo.
Domaći analitičari već dugo tvrde da bi se suzbijanje korupcije, kao
sveobuhvatan projekt, isplatilo i politički. Logika je otprilike ova.
Stranke koje se pripremaju osvojiti vlasti ili one koje su već u sedlu
više ne mogu biračima samo obećavati da će im u kratkom roku podignuti
životni standard jer oni znaju da se to neće dogoditi. Političari mogu,
međutim, obećati da će se boriti protiv korupcije, da će se barem na
taj način suprotstaviti socijalnoj i pravnoj nejednakosti u koju
korupcija gura obične ljude.
One stop shop i kompjutorizacija gruntovnica sistemske su metode za
eliminiranje potkupljivosti na nižim razinama državne administracije,
ali još nema očekivanog raspleta za sumnje u potkupljenost u “višim
sferama”. Tako su dvije velike afere, jedna u vezi s Bechtelom te druga
u vezi s Liburnijom, obilježile dosadašnji mandat vlade više nego
osnivanje stotinjak one stop shopova.
BEZ KRINKE
Korupcija još stanuje ovdje
