Te daleke 1984. godine jedna sjajna sezona, odigrana iznad očekivanja, košarkašima Cibone svela se na jednu loptu, piše sportski tjednik Max!
Igrala se treća utakmica finala doigravanja i na pola minute do kraja Slobodan Nikolić pogodio je šut za vodstvo zvezdaša (71:70). Doduše, još lošije je semafor izgledao dvije i pol minute do kraja kada su zvezdaši imali, činilo se, kapitalnih pet koševa prednosti (69:64).
Svima knedla u grlu
S obzirom da je Aleksandar Petrović, zbog petog prekršaja, sjedio na klupi nešto su napadački morali osmisliti Damir Pavličević i Adnan Bečić. Baš kada je HTV-ov reporter Boris Mutić zaustio da Bečić ne zna što bi s loptom, Beli je loptu spustio do Mihovila Nakića. Ne baš tako čisto kao nekoliko napada prije kada je asistirao Čuturi za zicer, ali dovoljno precizno da je Nakić dobije u ruke. Premda ga je čuvar Bogosavljev odgurao od koša, Nik se nekako uspio izboriti za poziciju, primio je loptu i s lijevim horokom zabio koš za pobjedu 72:71. Preko Jankovića koji je pokušao spasiti ono što Bogosavljev nije, a taj se bacio na leđa ne bi li iznudio prekršaj u napadu, no taj mu pokušaj kod sudaca Tomislava Jovančića i Danka Radića nije prošao.
Doduše, ostalo je do kraja još pet sekundi i svima je zastala knedla u grlu kada je Karadžić uputio loptu s centra. Taj njegov očajnički šut završio je na obruču cibosa i bio je to znak da veliko slavlje domaćina može početi. Cibona je po drugi puta postala prvak SFRJ i parket je vrlo brzo postao stjecište oduševljenika svih vrsta. Arapović je nosio Novosela na ramenima, čak se i redatelj Antun Vrdoljak sjurio na teren da čestita tadašnjem prijatelju Novoselu, a likovali su čelnici kluba s Tuškanca jednako koliko i svi oni navijači.
A njih je tada prebrojavao klupski dužnosnik Darko Marijanović, dugogodišnji team manager, kojem je tada u dužnost spadala i briga o ulaznicama.
– Ako me pamćenje dobro služi, tada je u dvoranu dva Doma sportova stalo rekordnih 6000 gledatelja, a službeno je na tribinama bilo mjesta čak i za nešto manje od 3000 ljudi. No, kako su to bile klupe, a to su i danas, moglo se stisnuti više ljudi nego da su stolice. Kako smo ih uvodili, tako smo ih “vješali k’o šunke”, a iza koševa stalo je po sedam redova stolaca. Sjećam se da smo 2400 karata podijelili tvrtkama iz SOUR-a Cibona, 3300 smo prodali, a 500 je bilo stalnih besplatnih ulaznica. Te večeri vani je ostalo oko 1000 ljudi kojima smo to sljedeće sezone morali kompenzirati.A mnoštvo je pjevalo “Heja, heja, cibosi” i “Marjane, Marjane”, i na početku i na kraju, pa se s tribina mogao čuti i prkosni stih o miloj trobojnici crven-bijeli-plavi.
– Ta je pjesma u tom trenutku bila svojevrsna kulisa hrvatskog bunta protiv činjenice da se sve najvažnije odluke te države donose u Beogradu, da tamo odlazi sav novac i slično. Tada se kroz uspjehe u sportu, posebice kroz rivalitet Cibone i beogradskih klubova, nastojalo doći do svojevrsne zadovoljštine – prisjeća se junak te velike pobjede Mihovil Nakić (58).
Sjećam se da mi je tih godina jedna prodavačica u Nami rekla da smo mi i dinamovci jedini koji smo te 1982. stanovnicima ovog grada dizali raspoloženje
A mi se pak ponovo prisjećamo njegova koša. I pomalo se čudimo da Mirko Novosel uoči tog posljednjeg napada nije zvao minutu odmora što je on ovako objasnio:
– Nisam to učinio jer s tim predahom nisam htio svojim igračima staviti dodatno opterećenje zbog značaja tog posljednjeg napada. To bi bio samo dodatni teret za njihovu psihu.
Ostali bez Ćosića, Knego u JNA
Nik će na to danas reći da su treneri nekad bili fleksibilniji kada su napadačke sheme u pitanju.
– Novosel je nama tada davao više slobode nego što to čine današnji treneri koji više inzistiraju na šabloniziranim akcijama. Vjerojatno je to i zbog tog jačeg fizičkog aspekta obrane. Mi smo tada imali veće slobode u smislu individualne napadačke taktike jer se tada nije igrala tako čvrsta obrana kao danas.
Kad je Nakić postao svjestan da je taj njegov koš puno više od koša za jedan naslov prvaka države?
– Ja sam tada htio samo zabiti koš za pobjedu i za slavlje koje je uslijedilo. I danas se sjećam kakav smo fenomenalan slavljenički tulum imali kod mog prijatelja Dragutina Bašića na Pantovčaku. On je također bio sportaš, prvak SFRJ i Balkana u skijanju na vodi, a tada je bio zubar. Tek kasnije shvatio sam dodatnu vrijednost tog koša koji je pomogao da Dražen Petrović izabere Cibonu kao svoj sljedeći klub jer je u njenom dresu mogao igrati Kup prvaka.
Svjedoci tog vremena reći će da je Cibona te godine pomalo nenadano osvojila naslov.
– Krešo Ćosić je okončao karijeru, Knego je veći dio sezone bio u vojsci pa nam nisu davali velike izglede za naslov. Nije nam dodijeljen status favorita, no mi smo izborili najbolji skor u osnovnom dijelu sezone i doveli se u priliku da se borimo za naslov.
Najbolji u tri euro-finala
Grad Zagreb je tada živio uz Cibonu, bez obzira što su cibosi prethodnu sezonu u Kupu prvaka ostvarili nula pobjeda i 10 poraza.
– Nakon što smo 1982. osvojili prvi naslov prvaka tih 0-10 u Europi bilo je razočaravajuće, no navijači su nam se brzo vratili prepoznavši priliku da ponovo osvojimo naslov. Grad je opet živio uz nas. Sjećam se da mi je tih godina jedna prodavačica u Nami rekla da smo mi i dinamovci jedini koji smo te 1982. stanovnicima ovog grada dizali raspoloženje. Sport je tada doista bio ventil za ispoljavanje i nekih drugih osjećaja – prisjeća se Nakić.
Te je godine Mihovil Nakić proglašen za najkorisnijeg košarkaša prvenstva što su anketirani treneri okrunili i s naslovom Večernjakova košarkaša sezone. Zapravo, Nakić je bio poznat kao igrač koji uvijek igra dobro u najvećim utakmicama, a Cibonini kroničari iz tog doba reći će da je Drnišanin bio najbolji cibos u tri od četiri dobijena europska finala. Stoga je i Mirko Novosel često običavao kazati:
– Nik je uvijek igrao najbolje kada je bilo najvažnije. On je bio naš najpouzdaniji igrač.Potvrdio je to iz jedne od ladica svojih sjećanja i Darko Marijanović:
– U delikatnim je situacijama Mirko Niku vjerovao više nego ikome. Vjerovao je da će moći izvesti do kraja nešto što se dogovorilo.
Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL
Što je to što je Nakića osim stabilne psihe činilo tako pouzdanim. Dobrim dijelom su to bile i sjajne predispozicije. Velika pokretljivost za igrača visokog 204 cm, ali i izniman raspon ruku od 217 cm.
– To mi je donosilo prednost u igri, no mogao bih reći i da sam imao dobar osjećaj za odbijenu loptu, ali i za presjeći loptu. Imao sam taj dar i to mi je olakšavalo igru u obrani.
Nova sudbinska utakmica
A u branjenju svog koša dobijao je zadaće najšireg raspona.
– Mene je Mirko forsirao da držim najopasnije suparničke igrače, bilo da je to Sabonis ili Kićanović. Fizički najteže mi je bilo protiv Stroitelja kada smo Knego i ja morali čuvati Tkačenka od 220 cm i Bjelostenija od 217 cm.
Nakić se košarkom počeo baviti 1970. u zagrebačkoj Mladosti, a već 1973. bio je u Industromontaži. U Cibonu je, ne bez otpora, prešao 1977.
– Igrao sam u Ciboni sve do 1987. kada sam otišao u Italiju na jednu sezonu. Vratio sam se u Cibonu već sljedeće godine i s nepune 34 završio igračku karijeru.
S obzirom da je završio ekonomiju, stekao je uvjete da bude prvi glavni tajnik Hrvatskog košarkaškog saveza. Tu je dužnost obavljao do 1996.
– Preselio sam potom u Cibonu u kojoj sam od 1997. do 2010. obnašao dužnost sportskog direktora.
A te je 2010. za sportskog direktora došao Nikša Prkačin, a Nakić je postao u klubu savjetnik za vrhunski sport što je i dan danas sa svojih 58 godina. Iz te perspektive Nik procjenjuje Cibonine izglede u ovonedjeljnom okršaju sa Zvezdom. Trideset godina poslije opet je pred cibosima jedna utakmica sa Zvezdom koja bi mogla biti sudbinska. Pobijede li vukovi i ovaj put, uz pobjedu Cedevite nad Partizanom, stekli bi pravo da u polufinalu ABA lige igraju protiv Cedevite. A to bi značilo da bi imali i izgleda za povratak u Euroligu na koju pravo imaju samo finalisti, ali i trećeplasirana momčad lige ako Zvezda kojim slučajem osvoji Eurokup.
– U moje vrijeme puno je veći interes bio za dvoboje ovih klubova jer su se tada Sportske novosti čitale i u Beogradu, a beogradski Sport i u Zagrebu pa je svaki prosječni čitatelj dobro poznavao suparničke igrače. Danas to nije slučaj i malo tko u Zagrebu zna tko i kako igra u Zvezdi, a to je jako dobra momčad, najjača u ABA ligi.
Neka dvorana bude puna
Hoće li Cibona u nedjelju imati šestog igrača, kao što to Zvezda u europskim utakmicama?
– Ja se nadam da će dvorana biti puna. Naši igrači su se plasirali na Final Four i neće imati imperativ pobjede, ali će imati želju za nadigravanjem. Faktor koji bi Ciboni mogao pružiti priliku jest i činjenica da je Zvezda prošla u polufinale Eurokupa i da već u utorak igra prvu polufinalnu utakmicu protiv Unicsa na što će biti više usredotočeni.
>> Novosel: Nakić je zabio horok kao Crvenoj zvezdi 1984.
