Ante Kotromanović, bivši ministar obrane RH s velikim operativnim iskustvom iz Domovinskog rata u svojstvu vojnog analitičara Večernjeg lista bio je gost emisije na Večernji TV-u te u razgovoru s novinarkom Lanom Kovačević analizirao najnovije informacije iz Ukrajine, govorio o geopolitičkoj situaciji u svijetu, summitu NATO-a koji slijedi...
U pokrajini Luhansk ostao je još samo jedan grad pod Ukrajinskom kontrolom. Kakva je zapravo situacija na terenu ako uzmemo u obzir cijelu Ukrajinu?
Kad gledamo samo taj uski centralni front gdje se sad uglavnom odvijaju sukobi, jer su južno i sjeverno oni stali i na njima ruska i ukrajinska vojska ne dolaze u direktan sukob, osim što svakodnevno ruska armija dalekometnim topništvom napada dubinu ukrajinskog prostora, vidjeli smo jučer napad na Kijev i trgovački centar, samo stanje na centralnom bojištu je dosta komplicirano i teško za ukrajinsku vojsku.
Vidjeli smo prije neki dan da je Sjeverodonjeck koji je glavni grad regije Luhansk pao. Mislim da je to bila dobra odluka ukrajinskog političkog vodstva da taj grad predaju kako bi se preostali dio ljudi spasio, zbog čega su bili u mogućnosti formirati drugu crtu obrane ispred grada Lisičanska i nadam se da će tu uspjeti zadržati rusku armiju, iako realna su očekivanja da će taj grad pasti.
Situacija je takva da je vrlo teško izvoditi obranu na tom malom prostoru s obzirom da su Rusi naučili lekciju od prije. Ukrajinci su se puno lakše branili kad su bila aktivna tri fronta i kad su ruske snage bile razvučene. I sad se Ukrajinci jako dobro brane, ali nemoguće je izdržati pritisak i silu koju Rusi koncentriraju na malom prostoru.
Oni su tu, što smo više puta komentirali, dovukli ogroman broj oklopno-mehaniziranih snaga i topništva kojeg imaju puno više, da ne govorimo o zračnim snagama jer potpuno dominiraju nebom, i sad su se koncentrirali na taj centralni dio da što prije završe te dvije pokrajine pa ćemo vidjeti što će biti dalje. Zadnji put smo komentirali da su šanse 50/50 da će se sukob nastaviti, da će se ruska armija kao lepeza proširiti i lijevo i desno, sjeverno prema Harkivu i lijevo prema jugu, prema Nikolajevu i Odessi. Po zadnjim informacijama koje imamo Rusi polako grupiraju svoje snage ispred Nikolajeva i vjerojatno je očekivati nastavak sukoba.
Jasno je iz izjava ruskog političkog i vojnog vodstva, Putina i Šojgua, da se kraj ne nazire. Za Ukrajince bi bilo idealno da se Rusi zaustave kad osvoje ove dvije regije koje će definitivno osvojiti. Zbog grčevite obrane Ukrajinaca to se sad odužilo, ali po svim procjenama možemo očekivati daljnji sukob i širenje sukoba na sličan način kao do sada. Znači modus operandi će biti taj da Rusi grupiraju svoje snage na jednom frontu i tu koncentriraju gomilu ljudi i tehnike i na taj način lome ukrajinsku obranu. Slijede vrlo teški i neizvjesni mjeseci za ukrajinsko političko vodstvo. Gubitak Sjeverodonjecka je za njih veliki poraz. Vidjet ćemo kako će organizirati svoju obranu s obzirom da znamo da im kronično nedostaje topništva, sad već i uvježbanog ljudstva i to je definitivno uzdrmalo moral ukrajinske vojske. Da li možemo očekivati da će ukrajinska vojska u idućih nekoliko mjeseci formirati neke ozbiljne snage iz pričuve pa da bi mogli krenuti u protunapad? Čak i ako uspiju naći ljude, ja ne vidim tehniku koja će ih pratiti. Oni moraju imati 500 do 700 tenkova, nove raketne sustave, ovo što su dobili od SAD-a nije dovoljno.
Je li za zapadne zemlje sve kompliciranije pomoći Ukrajini?
Na neki način da. Vidjeli smo to da neki kalkuliraju ozbiljno s tom vojnom pomoći, pogotovo Nijemci koji su od početka slali tek neku staru vojnu tehniku. Bio sam prošli tjedan na sigurnosnom forumu u Londonu, vidim da su Englezi i Amerikanci i dalje jako predani tome da će pomagati ukrajinsko vojno vodstvo. Tu možemo očekivati od SAD-a i zemalja bliskih SAD-u da se i dalje nastavi slanje vojne pomoći, ali za ove manje zemlje poput Hrvatske ili Slovenije, mi nemamo neke velike resurse ili proizvodnju da mi mogli slati neku značajniju pomoć.
Ako se rat nastavi i bude trajao još pola godine, to zahtjeva ogromne rezerve streljiva, oružja, topništva, a tu su Rusi jako aktivni, koriste sve svoje resurse i mete koje uoče i sve što je eventualno potencijalni vojni cilj udaraju i uništavaju, tako da je Ukrajincima vrlo teško održavati vojnu tehniku jer im je uništena infrastruktura.
Na summitu NATO-a koji će biti održan u Madridu Rusija će biti definirana kao izravna prijetnja sigurnosti. Kakva reakcije Rusije se očekuje, hoće li to njima išta značiti i što to znači za zapadne zemlje?
Bit će to jasna poruka jedinstva unutar najjačeg vojnog saveza na svijetu, jer NATO to je. Vidjeli smo neke najave da Rusi pretendiraju napraviti neki novi savez. Zamislimo sada da su Rusi na brzinu odnijeli pobjedu u Ukrajini i da su tako poslali poruku svijetu da su itekako sposobni pa pozvali Kinu, Indiju, Brazil, Srbiju i još neke zemlje da naprave neki novi pakt. Iz tog razloga su mnoge zemlje kalkulirale, i Vučić je gleda hoće li Rusi brzo izvojevati svoju pobjedu ili neće. Naravno da Rusija respektira NATO, smatraju ga glavnim neprijateljem ruskog naroda i sigurnosti, ali mislim da nema tu sukoba, da neće doći do rata između NATO-a i Rusije. Vidjeli smo najave da će glavni tajnik NATO-a podići spremnost NATO snaga na visoki stupanj pripravnosti. To znači da će se i hrvatski dio snaga podići u taj stupanj. Vidjet ćemo što to konkretno znači, jer 300 tisuća vojnika je ogromna sila, hoće li doći do promjena formacija, primjerice da će veći dio od tih 300 tisuća činiti američke snage koje će se prebaciti u Europu i grupirati na jednom mjestu, to ostaje pitanje. Ja ne očekujem sukob, ali očekujem da se i dalje nastave slati te poruke jedinstva i da će i dalje podupirati ukrajinsku vojsku sa sredstvima potrebnim za obranu.
Bilo je mnogo sankcija prema Rusiji, jesu li one dale učinak koji je Zapad želio?
Vidimo da je rubalj nikad jači, ja nisam ekonomist pa da mogu znati da li ga na toj nekoj razini drže umjetno, ali unatoč tome mislim da su sankcije ozbiljno načele rusko gospodarstvo, mnogi projekti koji su bili zacrtani prije, pogotovo u energetici su zaustavljeni. Oni žele održati gospodarstvo na što većem nivou, ali moraju se te sankcije na neki način odraziti na rusku ekonomsku moć, samo je pitanje koliko i na koji način. Mi znamo da te sankcije ne mogu pogoditi srednji ili niži sloj, tamo ima 20 milijuna ljudi koji nemaju sanitarni čvor i vodu. Ti ljudi su tako reći pod sankcijama otkako su se rodili i ove sankcije im ništa neće predstavljati. Ali ljudi u Moskvi i drugim većim gradovima koji imaju novca i relativno dobro žive ili su živjeli su itekako pogođeni sankcijama i to će usporiti gospodarski rast Rusije bez obzira na to što ta zemlja ima ogromne rezerve nafte i plina za koje će sigurno naći svoje tržište, ako neće kupovati Europa, hoće Kina i Indija.
Kad smo već spomenuli Kinu, prvi put u strateškom konceptu NATO-a spomenut će se i Kina kao izazov koji Peking predstavlja za članice NATO-a. Što se tu može očekivati?
Ništa posebno se neće dogoditi, Kina je godinama bila tretirana kao prvi neprijatelj NATO pakta, čak sve tamo do izbijanja sukoba između Ukrajine i Rusije. Sa svojim pretenzijama prema Južnom kineskom moru i izgradnjom mornarice i trećeg nosača aviona sigurno je sila sama za sebe, da ne govorimo o najvećem ljudskom potencijalu na svijetu. Naravno da je zbog svega toga SAD jako jačao svoju pacifičku flotu, prebacili su puno snaga iz Europe na Pacifik gdje imaju svoje vojne baze. Sigurno SAD jednim okom motri na stanje na tom području, to je njihova zona od strateškog interesa i oni će definitivno učiniti sve da zaštite Tajvan i svoje interese.
Kako komentirate tursku blokadu za Finsku i Švedsku?
To je za mene bilo pomalo neočekivano kad je Erdogan izašao s informacijom da će blokirati te dvije zemlje iz nekih svojih razloga. To što on traži od Švedske je čak na neki način ponižavajuće za tu zemlju. Ne vjerujem da na području Švedske i Finske postoje nekakve skupine Kurda koje planiraju ozbiljan napad na turski teritorij. Ali oni su procijenili da je njihov strateški interes da na takav način mogu ostvariti određene svoje pozicije. Mislim da sutra kad počne summit NATO-a u Madridu da će Turska biti čvrsto pri svom stavu i da će ostali morati udovoljiti njihovim kriterijima ako žele da dopuste Švedskoj i Finskoj ulazak u NATO.
Kad stavimo u kontekst to uvjetovanje Turske, isto tako mogućnost koja se otvorila Ukrajini u europskoj perspektivi, kako u to sve staviti kontekst BiH?
Mislim da nam je svima žao jer BiH nije dobila status kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Što se tiče samog summita NATO-a, sve stvari se dogovaraju prije, ovo sutra su tehničke stvari, ali ključne odluke se usuglase prije, tako da se sutra ništa bitno neće dogoditi. Što se tiče BiH, meni je žao, mislim da je svakom čovjeku u Hrvatskoj žao. Ja sam proveo skoro godinu dana ratujući u BiH za te ljude. Dolje je poginulo puno mojih prijatelja, ima neke emocije, ne neke, nego ozbiljne emocije za stanje u BiH.
Mi jednostavno rečeno nismo uspjeli pomoći toj zemlji. Vidjeli smo da su Ukrajina i Moldavija dobile status kandidata, a 30% teritorija Ukrajine je okupirano. Ne znam na koji način ta zemlja može funkcionirati dalje, a svejedno je dobila status kandidata. Ukrajina vojno, po mojoj procjeni, teško može vratiti izgubljene teritorije. E sad, zašto naša politika nije iskoristila tu priliku i prigodu i zauzela se za BiH, ja ne znam, jer ovo prema Ukrajini je bio čin samilosti. Za mene je to neuspjeh naše vanjske politike. Ne vidim razliku između političkog stanja u Ukrajini i BiH.
Kako tumačite da predsjednik Milanović ide sam na sastanak NATO-a, pritom mislim bez ministra obrane i ministra vanjskih poslova?
To je nevjerojatno, da tamo neće biti nikoga iz Vlade, pogotovo ministar obrane. U moje vrijeme, ja sam išao na više takvih summita NATO-a, ali i prije i poslije mene, uvijek su tamo išli ili predsjednik Vlade ili predsjednik države i ministar obrane i ministar vanjskih poslova i načelnik glavnog stožera. To je i sada tako apsolutno morala biti takva delegacija. To je kao da papa pozove neku konferenciju biskupa i da naš biskup neće doći jer se ljuti na nekoga.
Ne mogu razumjeti stav, pogotovo ministarstva obrane, da ne žele biti na jednom od važnijih summita NATO-a uopće s obzirom na situaciju u Ukrajini i sigurnosne izazove koje imamo zbog kojih su se dvije zemlje za koje je do prije pola godine zvučalo nemoguće da bi ikad i pomislile postati članicama NATO saveza sada to ipak žele. Ima toliko interesantnih tema i toliko je to dobra prigoda da se kroz formalne i neformalne sastanke upoznaš s ljudima i podijeliš mišljenja, dobiješ informacije i eto, primjerice, lobiraš za BiH, da meni nikako nije jasno zašto tamo netko ne bi želio biti.
Ne brini se, ionako je sve već prije dogovoreno. Milanović tamo ide samo na ručak, jer "šteta da propadne".