U rujnu 1990., nakon povratka iz posjeta SAD-u, predsjednik Tuđman nastojao je prikriti razočaranje svojim prvim vanjskopolitičkim iskustvom. Hrvatsko-slovenski projekt jugoslavenske konfederacije za koji je nastojao dobiti privolu službeni je Washington – još kalkulirajući s “reformskom” opcijom premijera Ante Markovića – potpuno ignorirao. Zbog toga je predsjednik Tuđman svim članovima izaslanstva koji su ga pratili na ovom putovanju naredio apsolutnu šutnju.
Ubrzo nakon toga prijedlog konfederativnog preustroja Jugoslavije odbacili su i predsjednici Alija Izetbegović i Kiro Gligorov pa je predsjednik Tuđman bio prisiljen “u hodu” mijenjati svoju koncepciju uređenja odnosa među jugoslavenskim republikama, a s njom i vanjsko-političke sugovornike. Alternativa do tada prenaglašenom polaganju nade u SAD (“...koji nas je uvijek bolje razumio od Europe!”, znao bi reći) bilo je okrenuti se zapadnoeuropskim zemljama.
Temelj su demokracija i tržište
A u Europi, početkom 90-ih godina XX. stoljeća – usporedo s procesom globalizacije – jačale su suprotstavljene silnice: s jedne strane, snažni integrativni procesi: ujedinjenje Njemačke i približavanje postkomunističkih zemalja Europskoj uniji i NATO-u, a s druge strane, jednako jaka dezintegracijska kretanja: raspad Varšavskog pakta i višenacionalnih komunističkih država: SSSR-a, ČSSR-a, i SFRJ te jačanje autonomističkih tendencija u Zapadnoj Europi: Bavarska, “Padanija”, Korzika, Katalonija, Baskija, Flandrija, Škotska…
Predsjednik Tuđman ove je složene, proturječne tendencije analizirao začudno lako. Smatrao ih je nedjeljivim, međusobno uvjetovanim epohalnim procesom, u sklopu kojega se svijet istovremeno – i integrira i fragmentira. Ovom dijalektičkom tezom, Tuđman je, usprkos svom deklariranom antikomunizmu, otkrivao da je – bar metodološki – ostao privržen marksističkoj metodi. Uvijek bi negodovao na moje tumačenje da on, zapravo, izvodi historijsko-materijalističku analizu suvremenog svijeta, ali je ipak ustrajao na tom, uostalom, posve točnom zaključku: “Svijet se integrira, ali na novi način, pa se sastavnice novog modela globalne integracije prvo moraju rastaviti na elementarne dijelove, da bi se – na novim osnovama – mogle opet reintegrirati.
Koje su to bile nove osnove i načela? Naravno: demokracija i tržište! Kao njegov savjetnik za vanjsku politiku – a često i speech-writer – u Tuđmanove sam intervjue, predavanja i govore, ubacivao teze prema kojima Hrvatska ima višestoljetno iskustvo života u državnim zajednicama, da ona zna i želi živjeti s drugim narodima, ali samo kao ravnopravan partner. Posebno mu se svidjela moja konstrukcija kako Hrvatska ne želi suverenitet zato da bi se odvajala od susjeda i izolirala u svom ekskluzivnom nacionalnom prostoru, već da bi se kao međunarodnopravni i politički ravnopravan subjekt uključila, prvo u OUN, a zatim – na osnovama višestranačja i tržišnog gospodarstva – i u euroatlantske integracije demokratskih zemalja Zapada i u regionalnu suradnju sa susjednim državama.
Treba podsjetiti da je koncepcija premijera Ante Markovića također počivala na reformi SFRJ u smjeru političke demokratizacije i uvođenja punih tržišnih odnosa. Na moje pitanje kako ćemo svijetu objasniti razliku između njegove i Markovićeve zamisli, Tuđman me je lukavo pogledao i – podignuvši prst – značajnim glasom dometnuo: “Marković misli da je rješenje jugoslavenskog pitanja u posttitovskoj eri jednadžba s dvjema nepoznanicama: tržište i višestranačje, ali problem je puno širi: treba riješiti i nacionalno pitanje. Dakle, radi se o jednadžbi s trima nepoznanicama: tržište, demokracija i nacionalno pitanje!” Na moje daljnje pitanje, koje ćemo rješenje za ovu nepoznanicu ponuditi međunarodnoj zajednici, pošto naš konfederativni prijedlog nije prošao u ostalim republikama, prvi hrvatski predsjednik slegnuo je ramenima i priznao da ni sâm još ne zna.
Kao jedan od putova do rješenja, za koji se odlučio bile su međunarodne konzultacije. Predsjednik Tuđman ovlastio me je da stupim u kontakt s nekolicinom odabranih sugovornika u Europi, među kojima, ovom prigodom, želim spomenuti samo tadašnjega predsjednika Bavarske, Maxa Streibela i vođu katalonskih autonomaša Jordija Pujola. Tijekom listopada 1990. održan je sastanak predsjednika Tuđmana sa Streibelom, a u studenom 1990. boravio sam tajno u Madridu, gdje sam Jordiju Pujolu predao Tuđmanovo pismo, a ovome, pak, prenio odgovore i sugestije katalonskog vođe.
Što je bio smisao i cilj ovih konzultacija? Tuđman se htio posavjetovati, bolje rečeno, dobiti potporu onih zapadnoeuropskih političara i državnika, koji su se isticali svojim stajalištima protiv strogog centralizma središnjih vlasti (pa i tadašnje Europske zajednice!), koji su se zauzimali za decentralizaciju svojih država i naglašavali nužnost poštovanja načela subsidijarnosti u upravljanju državama. Također, veliku nadu ulijevali su nam i oni europski političari i državnici koji su iznosili različite prijedloge autonomizacije, kao i prve teze o “Europi regija”, u kojoj bi “jakobinska”, strogo centralizirana “Nation-state” bila svedena na jednu od više razina suvereniteta, odnosno samo jedan u hijerarhiji oblika državnosti.
Listopadski sastanak s Maxom Streibelom održan je u Münchenu, tijekom međunarodnog simpozija što nosi ime Streibelova prethodnika, Franza Josepha Straussa. Iako je susret sa Streibelom, u načelu, bio već unaprijed dogovoren, neugodno iskustvo iz SAD-a, Tuđmana je činilo pomalo nervoznim. Njegovo izlaganje na Simpoziju bilo je posebno teško iskustvo: pisali smo nekoliko verzija, ali predsjednik ni s jednom nije bio zadovoljan: križao je ili dodavao, a na kraju smo dobili pompozan tekst, pun velikih riječi i općih mjesta, ali bez jasne poruke. U tom trenutku, od Tuđmanova dolaska na vlast bilo je prošlo već pet mjeseci, a on još nije mogao reći da ima rješenje za jugoslavensku krizu niti da je učinio znatniji pomak prema međunarodnoj afirmaciji Hrvatske. Ipak, münchenski razgovor s Maxom Streibelom protekao je puno bolje nego javni istup na simpoziju. Tuđman je Streibelu iznio osnovne činjenice o aktualnom stanju u Jugoslaviji te zatražio političku i diplomatsku potporu. Rekao je da hrvatski narod želi u ujedinjenu Europu ući izravno, tj. pregovarajući s Bruxellesom, a ne zaobilazno, preko Beograda. Podsjetio je na staro hrvatsko državno pravo i na naš ključni geopolitički položaj kao antemurale christianitatis i, konačno, na tradicionalno prijateljstvo njemačkog i hrvatskog naroda te na više desetaka tisuća naših ljudi koji žive i rade u Bavarskoj.
Bavarski “melem na dušu”
Streibel je odgovorio kako razumije našu situaciju te podsjetio da i u Bavarskoj i u nekim drugim europskim regijama postoji dvojba nastaviti proces europske integracije u smjeru “zajedničkoga tržišta”, “federacije”, “saveza država” ili, pak, graditi “Europu regija”. Najmanje bolno rješenje – bar za Njemačku – vidio je u decentralizaciji središnjih vlasti te u jačanju načela subsidijarnosti i ovlasti Ländera, čak i na vanjskopolitičkom planu. U tom smislu, najavio je i jačanje samostalne, diplomatske prisutnosti Bavarske u sjedištu Europske zajednice u Bruxellesu. Slična razmišljanja i politički procesi odvijaju se i u drugim zapadnim, demokratskim zemljama, gdje nema izrazitih nacionalnih razlika i suprotnosti. Međutim, u višenacionalnim zajednicama, gdje nema demokratskih pretpostavkā za decentralizaciju i subsidijarni princip upravljanja, gdje vlada hegemonizam, nacionalno ugnjetavanje i međusobno nepovjerenje – možda je bolje da se stvari riješe mirnim razlazom. Ove riječi bavarskoga predsjednika – iako pažljivo birane i inkonkluzivne – predsjedniku Tuđmanu bile su “melem na dušu”: shvatio ih je doslovno i iz njih zaključivao kako Hrvatska i on osobno imaju potporu Bavarske, a time i cijele “moćne Njemačke” za naš projekt osamostaljivanja.
Drugi, politički i konceptualno važan moment za donošenje konačne odluke o osamostaljivanju Hrvatske bio je razmjena poruka s predsjednikom katalonskoga Generaliteta (regionalne vlade) i legendarnim političkim vođom katalonskog naroda Jordijem Pujolom, za što je zadužio mene. Tuđmanovo pismo zajednički smo sastavljali vodeći se rezultatima susreta sa Streibelom, a predsjednik me je izričito uputio da svakako nastojim da Pujol pismo preda mnom pročita te da mi odmah iznese svoj sud i usmeni odgovor. Tako je i bilo: vrlo brzo nakon mojega diskretnog dolaska u Madrid, Pujol me je srdačno primio u svojem uredu, pročitao pismo i bez okolišanja izjavio kako pažljivo prati događaje u Jugoslaviji. Raspitivao se za stajališta svake federalne republike, za njihove specifičnosti, posebne interese i zahtjeve što ih postavljaju. Ja sam mu događaje u Jugoslaviji pokušao prikazati kao sastavni dio epohalnih procesa što se odvijaju u SSSR-u i u istočnoj Europi, naglašavajući kako se: “...prvi put nakon II. svjetskog rata mijenjaju europske granice, ali ne više dogovorom i u interesu velikih sila, već odozdo, na temelju legitimnih aspiracija dvadesetak naroda, od onih manjih, kao što su moldavski, slovački ili hrvatski, pa do velikog ukrajinskog naroda. Svi su oni, dulje ili kraće vrijeme, tavorili kao anonimne gubernije u sastavu višenacionalnih, totalitarnih državnih zajednica, koje su sada postale kočnica za njihove narasle gospodarske, kulturne i nacionalne interese.
(Foto:Marko Lukunic/Pixsell)
Ambicije ovih naroda da izbore državnopravni suverenitet nisu samo moralno utemeljene već su i politički i ekonomski realne budući da su se – tijekom ubrzane socijalističke industrijalizacije – u njima razvile nova, moderna radnička i srednja klasa, odnosno nacionalni kapital, na kojem je izgrađena i nova, moderna nacionalna svijest. Kada je riječ o narodima iz sastava jugoslavenske federacije i, posebno, Hrvata, mi smo čvrsto uvjereni da smo politički sposobni organizirati svoju državu na demokratskim osnovama i da smo ekonomski sposobni opstati na svjetskom tržištu. Želimo se uključiti u međunarodnu zajednicu izravno i kao ravnopravni i odgovorni članovi!” , zaključio sam prezentaciju “hrvatskoga slučaja” .
Vođa katalonskog naroda pažljivo je saslušao ovu argumentaciju i – po njegovu “body languageu” – mogao sam zaključiti da je i sam svega toga svjestan. Odmah se složio s tezom da su procesi u SSSR-u, u istočnoj i srednjoj Europi od epohalnog značenja, ali da oni i njegovu Kataloniju, pa i Španjolsku u cjelini opet dovode u osjetljiv položaj: “U trenucima kada se mijenja europska politička geografija, i mi Katalonci moramo djelovati na razini povijesne odgovornosti. Ali, što da ja činim kada sve što zatražim za Kataloniju – to i dobijem?! U Španjolskoj postoji demokratski sustav i mi se više ne trebamo odvajati da bismo se razvijali, očuvali jezik i katalonski identitet. Još ima mnogo posla, ali sam uvjeren da naše nacionalne interese možemo ostvariti i u postojećim državnim okvirima, bez ekonomskih potresa i prolijevanja krvi”, širio je Pujol ruke, gotovo bespomoćno.
Katalonski vođa nastavio je zatim – slično kao i Streibel – s ocjenom da u nedemokratskim režimima, kao što su bili frankistički i sovjetski, doista nema pretpostavkā za zdrave međunacionalne ili/i međuregionalne odnose “budući da se u uvjetima jedostranačkog sustava i autoritarne vlasti – poput Hidre – uvijek obnavlja hegemonizam najveće nacije. Ako je točno da u Jugoslaviji – za koju smo dugo smatrali da je u njoj maršal Tito nacionalne odnose idealno riješio – zbog ambicija srpskog komunističkog čelnika Miloševića, postoje nepremostive teškoće, onda je za vas Hrvate sada jedinstvena prigoda da se zasvagda riješite i komunističkog poretka i Jugoslavije. Morate uskočiti u taj ‘posljednji vlak’, jer tko zna kada će se karte na međunarodnom geopolitičkom planu opet posložiti ovako povoljno kao sada!”, naglasio je stari, iskusni Pujol te zaključio: “Za Katalonce je, ponavljam, već kasno. Nama puni državni suverenitet, jednostavno, više ne treba. Dapače, pokušaj secesije i osamostaljenja bi nam, zacijelo donio usporavanje razvoja, a možda i stradanja i odricanja. U svakom slučaju, više štete nego koristi!”.
Krimski slučaj
Što se, na teorijsko-političkoj osnovi, može izvesti iz ovih političkih sjećanja – gotovo četvrt stoljeća kasnije – u vrijeme kada se, pod utjecajem gospodarske krize, etničkih i vjerskih sukoba od Škotske i Baskije, Sirije i Iraka do Tamil Nadua, Tibeta i Ujgurske autonomne oblasti – ponavljaju slični problemi, dileme i ambicije?
Prvo treba naglasiti jest da se analiza Jordija Pujola temeljila na gospodarskim društvenim realnostima početka 90-ih godina prošlog stoljeća, a njih je obilježavala visoka konjunktura u međunarodnim ekonomskim odnosima, a pogotovo u Španjolskoj, čiji se gospodarski “balon” upravo napuhivao, a godišnji rast BDP-a mjerio se između 4 i 5 posto. U takvoj atmosferi privremenog ali – kako će se kasnije pokazati – lažnog blagostanja, ni katalonski vođa ni njegov narod nisu nalazili dovoljno razloga za gospodarski riskantna a politički opasna rješenja kao što je odcjepljenje.
Danas, gotovo četvrt stoljeća poslije, u uvjetima produžene gospodarske krize i recesije, koja je najteže pogodila upravo južne zemlje-članice EU, a među njima i Španjolsku, Jordi Pujol je politički davno “mrtav”, a Kataloniju vodi jedna potpuno nova generacija političara, stasala na ruševinama španjolskog “gospodarskog čuda”. Katalonski narod više ne vjeruje u nikakva “čuda”, a još manje u kastiljansku političku elitu, pa od svog vodstva ultimativno traži da se izbori za referendum o odvajanju i osamostaljenju. Ipak, u Španjolskoj, u kojoj je još uvijek živo sjećanje na totalitarnu vlast generala Franca i prijetnju koju tradicionalno čini Generalitet, teško može doći do lakog i brzog rješenja “katalonskog pitanja.”
Međutim, vjerujem da je upravo u jeku aktualne krize na Krimu zanimljivo i instruktivno podsjetiti na spomenute konzultacije predsjednika Tuđmana budući da se u njima kristaliziralo novo načelo međunarodnoga prava, bolje rečeno, temeljni kriterij za ocjenu opravdanosti nekog projekta secesije, pa tako i ono većinskog stanovništva Krima, a to je – kriterij demokracije.
Ako, dakle, neki narod ili etnička, jezična ili vjerska skupina živi u nedemokratskoj državnoj zajednici u kojoj su bitno ugrožena ljudska i politička prava njegovih pripadnika – i individualna i kolektivna – ako, dakle, taj narod ili skupina dokazano ne mogu ravnopravno sudjelovati u političkom odlučivanju, gospodarski se razvijati, očuvati svoj jezik i tradicije, onda oni mogu i trebaju dobiti potporu za samoodređenje, do odcjepljenja. Ako, pak, taj narod ili etnička, odnosno vjerska skupina živi u demokratskoj zajednici, u kojoj svoje interese i identitet može provjerljivo braniti i afirmirati, međunarodna zajednica njegovoj političkoj eliti može, s pravom, uskratiti potporu za odcjepljenje.
U takvim slučajevima ambicije separatističkih pokreta mogu se ocijeniti kao gola “žudnja za moći”, neopravdana destabilizacija regionalnih i širih međunarodnih odnosa, a ponekad je jednostavno riječ o hegemonističkim aspiracijama susjeda, točnije o njihovoj – petoj koloni.
>> Ekskluzivne fotografije iz Sevastopolja: Ruski vojni brod blokira ukrajinsku mornaricu
Zar nisam zaslužio 5 bodova za nekoliko stotina komentar s 97% pozitivno ocijenjenih?? .