Ništa nemojte očekivati od 2017. Zahtijevajte od nje. Otmite joj. Bez pitanja i isprike. Očekivanje i pristojnost nije kvaliteta u vremenu u kojem se i vama sve otima. Krleža bi kroz Leonea Glembaja rekao “pljunite i pljusnite”, ali nemojte moliti i ponižavati se.
Svijet koji vas okružuje nije dizajniran na način da bi vam se nešto dalo. Doba solidarnosti, ne samo strukovne nego i one temeljne – ljudske, odavno proglašeno nepotrebnim iskazom slabosti. Ni 2017. neće biti bolja ako je mi boljom ne napravimo.
Nitko neće umjesto nas ni za nas to učiniti. Sve godine koje joj prethode morale su nas tome naučiti i, ako nam iskustvo ništa ne znači, trebamo se ozbiljno zabrinuti nad sposobnošću učenja. Ipak, sljedeća godina dat će odgovore na mnoga pitanja.
Pokazat će nam kako nije apsurd teatrološka kategorija, nego je imanentno politička jer ćemo, kako sada stvari stoje, opet davati novac za ono što je jednom ionako bilo naše. Pravo je pitanje od koga bismo mogli natrag kupiti Hrvatsku ili od koga trebamo otkupiti sve nas da bismo opet bili svi svoji.
No, nije to puni smisao izazova nove godine. Pravi izazov leži u spominjanom progledavanju, suočavanju s istinama i važećom predrasudom kako sve ovo što nam se događa jest i jedino moguće jer naša stvarnost nema alternative. Svijet bez alternative?
Da je to ikada bila istina, ono što smatramo napretkom ne bi bilo moguće. Napredak i jest alternativa i baš vam njega žele oduzeti. Ali njega si morate omogućiti sami. Rušenje poretka u kojem je kontrolirana subverzija temeljna filozofija vladanja, a narod “neophodna kulisa toj vlasti” nije samo izazov nego i nužda.
Hrvatska je u svemu tome najmanji problem. Ništa kod nas nije autentično. Mi smo izblijedjela indigo-struktura s prividom upravljanja od namjesnika koji će za ono što su delegirani da odrade dobiti sitnu apanažu, a narod će zavaljati kroz bučnu i lažljivu domoljubnu retoriku u neoperivo blato užasa.
U idućoj godini moramo dobiti odgovor na pitanje koje nas se najizravnije tiče – što je u stvari Europa? Kroz nju, ako je od nje još uopće nešto i ostalo, reflektirat će se aktualni svjetski poredak. Premda se često činilo da je Europa postala politička periferija, ne smije se zaboraviti da je upravo ona u posljednjih 200 godina bila poligon za sva svjetska previranja.
Nije isključeno da će to biti i opet. Svjetska carstva ili svjetski poreci se ne mijenjaju. Oni se ruše. Nestaju. I tada u pravilu govorimo o kraju jedne i početku nove epohe. Vitalnost poretka ogleda se, između ostalog, u odnosu prema strancima, prema ljudima s one strane granice, ako hoćete “barbarima”.
Dok integrativni procesi logičnim čine davanje prava građanstva onima koji pristižu, možemo govoriti o carstvu koje osjeća vlastitu snagu pa se, bez straha od izazova nepoznatog, suočava s njime i pretvara ga u dodanu vrijednost.
Etnička i svaka druga raznolikost preduvjet je civilizaciji. Umorna, atrofirana carstva pak nemaju jasan odgovor što učiniti sa strancima. S jedne strane osjećaju snažnu potrebu za svježom krvi, s druge strane strah od nje počiva na temeljnoj svjesnost da više nema interne snage kojom će se društvo u krizi vlastitog identiteta logično integrativno obaviti oko novih i drugačijih koji su prodrli u samu njegovu jezgru.
Još je gora situacija u društvu koje to nikada i nije postalo jer nije jasno u kojem je elementu trebala i proraditi njegova integrativnost. Osim maglovite ideje o europeizaciji, ništa konkretnog tu nije bilo. Europa prizemnih nacionalizama nije se ni mogla profilirati u društvo neopterećeno samim sobom sve dok jedan od fundamenata kojeg se nikako ne želi odreći čini kršćanstvo.
Dakle, kriza Europe nije ni financijska ni ekonomska ni politička, kriza Europe je tektonsko-civilizacijska i stoga vrlo podatna sudaranju tektonskih ploča uz zaglušujuću buku. Sve što bi europsko naddruštvo trebalo činiti koherentnim u pokušaju njegove integriranosti raspada nam se pred očima.
Samo je privid da ga ugrožava jad sirijskih izbjeglica i nekolicina ubačenih, a ionako instruiranih agenta-provokatora koje eufemistički nazivamo teroristima. Europu sazdanu od izbjeglištva ne mogu ugroziti izbjeglice, ali oni postaju bogomdani povod za ekspanziju temeljnog nacionalističkog modela – bavljenja drugima.
Počnimo od nas. Hrvatski je problem u odbijanju suočavanja s vlastitom stvarnošću i, umjesto da odgovor pronalazimo kroz sebe, mi ga danas uporno tražimo kroz odnos prema Srbima. Mađarska, Poljska, Slovenija, umjesto da unutardruštveni konflikt dočekaju na nož energičnog rješenja utemeljenog na pravdi, radije ga i lakše pretvaraju u rubnu žilet-žicu i njihove pat-pozicije postaju vanjski poslovi.
Europa stenje pod neostvarenim imperativom modela europeizma i prijetnjom da se pretvori u niz samo naizgled neočekivanih i rascjepkanih ksenofobičnih nacionalizama. Smrt carstava smrt je sustava osmišljenog da bi se čuvao mir na jednom području.
Istrošenost, umor, strah za vanjske granice, strah od barbara, moralna ruiniranost i strmoglavljivanje socijalnih razlika. Nestabilnost. Kao uvod u 2017., kao razlog da od nje prestanete išta očekivati, kao argument da od 2017. i njezine predvidljivosti otmete nju samu. Sretno.
