U vladajućoj koaliciji, čini se, postignut je sporazum. O čemu? O unutrašnjoj preraspodjeli vlasti u kojoj su presudna imena, a ne programi. Drugim riječima, u Vladi i koaliciji program su ljudi, a ne Hrvatska. Sada su najmoćniji manje-više namireni, neki su nešto izgubili ili će izgubiti, neki su nešto dobili ili će dobiti. Kako bi se oko toga trebala opredjeljivati javnost? Uglavnom nikako, jer joj uglavnom ništa nije ni nuđeno.
U svijetu se vlade zaljuljaju ili padnu zbog sukoba oko nekog razgovijetnog problema za koji sukobljeni imaju različita, nepomirljiva rješenja. Oko čega su se sukobili Račan, Budiša i ostali sudionici dojučerašnje krize vlasti? Može li se to pitanje uopće postaviti kad je sukob, čini se, izglađen među istim onim ljudima među kojima je izbio a da se ne zna što su htjeli jedni, a što drugi?
Nakon predsjedničkih izbora na početku 2000. godine, na kojima je izgubio, Dražen Budiša izgubio je i autoritet i moć. U tome ga je preteklo podosta političara iz vlastite mu stranke, među ostalim cijela ministarska ekipa iz HSLS-a. Njihov stvarni šef postao je Ivica Račan, po navici prenesenoj iz bivšeg sustava ionako sklon jednopartijnosti i jednopartijskom obnašanju vlasti. Razvlastivši Mesića, nova je vlast prenijela još više moći i ovlasti na Račana, pa tako i na njegove ministre, dakako i na one iz HSLS-a. Tako je Budiši prijetilo potpuno zasjenjenje, pa vješto iskorištava osjetljivo pitanje Haaga (vidjet ćemo što će se prema Haagu sada promijeniti!) i uspješno se reafirmira u stranci kad je bio potpuno marginaliziran u vlasti. Izgubivši u vlasti, a dobivši u stranci, Budiša je zadobio ograničenu mogućnost i da dobije u vlasti. Njemu i nije bilo stalo ni do čega drugoga.
Godine 1998. Budiša i Račan sklopili su sporazum iz istih razloga iz kojih je u posljednje vrijeme javnost zabavljala kriza Vlade. I jednome je i drugome do vlasti kao takve. A ni jedan ni drugi nemaju moći da bitno promijene okolnosti, nego pred njima uzmiču. Račan je uzmaknuo pred svim presudnim okolnostima, i unutrašnjim i vanjskim, koje sprečavaju boljitak Hrvatske. A Budiša će uzmaknuti pred svim okolnostima koje bi ugrozile takvog Račana, jer s kim bi on onda dijelio vlast?
Ako se i riješi kriza Vlade i koalicije, samo će se pojačati kriza razloga i smisla ove vlasti. U takvim krizama obično glavnu riječ ima oporba. Netko jednom napisa: od loše vlasti za zemlju je veća nevolja loša oporba.
Milan Ivkošić
