Hrvatska je u samo desetak dana dvaput na najintenzivniji način izrazila svoje kolektivne emocije i jedinstvo – poslije uspjeha nogometne reprezentacije i poslije smrti legendarnog pjevača Olivera Dragojevića.
Ujedinjuju nas vrhunske vrijednosti zbog kojih slavimo i zbog kojih tugujemo. I vjerojatno će to za dugo biti jedinstveni događaji, mogli bismo reći – neponovljivi. I nisu bez srodnosti.
I igra (nogometna) i pjevanje po prirodi su nedužni, u njima nema ni varanja ni nametljivosti, ni laži ni obmana, ni podmuklosti. Oliverovo je pjevanje čisto kao nebo, udiše se kao zrak, osjećamo kao da mu jednako pripadamo kao i ono nama. I s nogometom, odnosno nogometnom reprezentacijom, poistovjećujemo se kao i s njegovim vrhunskim izvedbama.
Svakoj su naciji potrebne osobnosti i događaji koji ih “nose”, koji daju smisao njihovu postojanju, njihovoj posebnosti kao posebnosti naroda. Oliver je tu posebnost izražavao utoliko više što u njegovim pjesmama nema ni napadnosti ni osvajaštva ni velikih riječi i “misli”. Njihova je genijalnost jednostavna kao što je jednostavan narod, svi njegova galeba doživljavamo kao svoga, svi govorimo “oprosti mi pape” kao što on pjeva, svima nam je potrebno njegovo “vjeruj u ljubav”...
Nema u tim pjesmama ni dernjave, ni naricanja, ni provalija u koje upadaju pjevači sa svojim žalopojkama, ni zastrašujućih i glumljenih očaja. I kad lagano pjeva i kad pojača glas on je na zemlji, uz nas, dotiče nas kao i mi njega, kao da je s nama u nekoj lirskoj, umjetničkoj šetnji. Takav, on je osvajao srca svih naraštaja, od djece do starijih, svi su naraštaji nosili njegov “dres” baš kao što su nosili dres nogometnih reprezentativaca.
>> Pogledajte veličanstveni ispraćaj Olivera u Splitu
Oliver je, kao i nogomet, bio vertikala kroz cijeli narod. Povijest će upamtiti masovno slavlje nakon uspjeha nogometaša u Rusiji i masovno tugovanje nakon njegove smrti. Takva okupljanja u nacionalnom jedinstvu misli i osjećaja pamtimo, na primjer, iz vremena Hrvatskog proljeća, iz vremena stvaranja države, ona su nalik na okupljanja u povodu nogometnog uspjeha i Oliverove smrti, jer se s istom nevinošću poistovjećujemo s državom u trenucima u kojima s njom dijelimo sudbinu.
U ne baš sretnoj zemlji u kojoj živimo takvi trenuci i države i nogometa i velike pjevačke legende su tako reći jedini u kojima smo isti s Hrvatskom jer smo isti s njezinim najvišim vrijednostima.
Velolučani se opraštaju od svog Olivera
Tada dolazimo do izražaja mi, građani, milijuni građana na koje bešćutna politika i ne misli i do kojih ne drži. Mi s Oliverom i njegovim nenadmašnim pjevanjem, mi s nogometašima i njihovim fantastičnim uspjehom upravo smo razlika prema državi koju vode takva politika i političari. I veliki pjevač bio je strasni poklonih nogometa i veliki navijač “Hajduka”.
Sada mediji bilježe njegovu izjavu: “Ja sam jedan od najžešći, teži mi je poraz Ajduka nego kad na nekom festivalu slabije prođem. Da bi svoja tri prva mista za jedno Ajdukovo.”
Sljubile su se pjevačka i navijačka duša u jedno, a zacijelo u tom jedinstvu presudnu ulogu igraju plemenitost igre i pjevanja, glazbe i nogometa, tih “suvišnih” stvari koje nama znače život a naciji daju veličinu. Poplave tuge, sjećanja i ljudi u medijima i na trgovima poslije Oliverove smrti i poplave oduševljenja poslije uspjeha naših reprezentativaca pružale su nam sličnu sliku nacionalne obuzetosti emocijama, sliku koju su tvorili isti ljudi. Vjerojatno nikada u povijesti nije bilo niti će ikad u budućnosti biti takve masovne srođenosti nacije sa svojim veličinama kao u tako kratkom vremenu u srpnju 2018. godine.
Nogometaše smo ispratili u Rusiju a da nitko nije očekivao radost koju će nam prirediti. Olivera smo pratili i s njim živjeli desetljećima u kojima je u nas ušao osjećaj njegove besmrtnosti, osjećaj da njegove smrti nikada neće biti. Oliver je umro kad nogometaši više nisu bili glavni izvor sreće, kad su već polako postajali velika prošlost. I Oliverova smrt polako će postajati prošlost, ali kao i nogomet, ostat će veličina ne samo u hrvatskoj glazbenoj povijesti nego u hrvatskoj povijesti uopće.
Na kraju, upitajmo se jesmo li i mi zaslužni i za nogometaše i za Olivera. Jesmo, i te kako. Jer, u malo čemu smo sudjelovali tako strasno, tako emotivno i tako sudbinski kao u njegovim pjesmama i kao u igrama nogometne reprezentacije.
Stoga će srpanj 2018. godine ostati hrvatski povijesni mjesec kojeg su takvim učinili nogometni uspjesi, Oliverova smrt i naša radost i tuga u svom historijskom očitovanju.
>> Pogledajte ispraćaj Olivera u njegovoj Veloj Luci
Oliver je dokaz da umjetnost u Hrvata doista postoji. I disciplinirani balunjeri dokaz su da smo u nečemu civilizirani. Nismo baš neka super nacija, ali pokazalo se da nismo ni toliko loši koliko nas evo već više od pola stoljeća domaći i strani elementi žele "brandirati".