– Ona je meni bila i lijeva i desna ruka, pomagala mi da podignem ovi' petero muški i mlađu kćer. A sad sam ja njezin oslonac. Nikuda ne more bez mene, ni do zahoda. I vid joj je o'šo pa vidi tek nešto na daljinu, izbliza ne. U glavi joj je ost'o metak. Pravo je čudo što je uopće preživjela. Dragi Bog je to sigurno želio, a predobri doktori najviše su zaslužni što je sad s nama. Eto, nema ni mjesec da je konačno došla kući – priča Draga Jurković dok podiže kosu 16-godišnje kćeri Mateje Velić, da nam pokaže ožiljak što ga je zadobila u pucnjavi 25. listopada prošle godine, kada je u filmskoj potjeri na cesti što vodi prema Karlovcu život izgubio djevojčin otac, a Dragin muž Mate Velić. Povod pucnjavi bila je, zabilježili su poslije i tužitelji, bezobzirna osveta romske obitelji Hudorović, na čiju su dvojicu članova Velići dva dana prije pucali na sajmu.
Koliko je hitaca ispalio
Tko je prvi potegnuo pištolj – Juraj Hudorović zvani Burge ili brat mu Nenad, među karlovačkim Romima poznatiji kao Buba – te koliko je hitaca ispalio Jurajev 14-godišnji sin počet će se rasplitati na suđenju zakazanom za 7. travnja na Županijskom sudu u Karlovcu. I dok tužiteljstvo tvrdi da su pucala sva trojica Hudorovića, a najmlađi među njima po vlastitu je svjedočenju opalio čak deset puta, i to držeći oružje preko prozora jurećeg Audija u lijevoj ruci (jer mu je desna bila ozlijeđena i zamotana nakon spomenutog sukoba na sajmu), Draga Jurković ne vjeruje ni u tu ni u priču da je na njih pucano samo iz jednog pištolja:
– Vjerujem da su bila dva, a jedan je sigurno srebrni "argentinac". Mi – pokojni, ja, Matea, sin Frane koji je vozio naš tamić i mali unuk – išli smo prema Karlovcu. Sreli su nas na cesti i pojurili za nama, ova trojica optuženih u Audiju, još troje njihovih u Passatu. Sigurna sam da su pucali iz oba auta. Znači, bila su dva pištolja – znalački će Draga Jurković dok prepričava scene kao s filmskog platna: zeleni tamić krivuda inače prometnom Starom karlovačkom, jure ga dva automobila, meci fijuču na sve strane.
Prvi je pogođen na prozor pao njezin muž Mate koji je pod noge skrio trogodišnjeg unuka, nekoliko kilometara dalje, kod kanala Kupa-Kupa, zajaukala je ranjena Matea, a zatim su meci kod smetlišta na ulazu u Karlovac, na Ilovcu, pogodili Dragu.
Vozač Frane Velić prošao je bez ozljeda – s tamićem punim krvi uspio se dovesti do obližnjeg trgovačkog centra Supernova, odakle su njegova mati i sestra s ozljedama opasnima za život žurno prevezene u karlovačku bolnicu.
Tamić nisu dobili natrag
Ponovit će i Draga i sva njezina djeca, snahe i unučad (a u Donjem Mekušju u dvije skromne kućice smještene u istom dvorištu sada ih živi trinaestero) i da najmlađi optuženi, Burgeov sin – nije ništa kriv!
– Imam ti ja svjedoka, al' se čovjek boji reć'. Uglavnom, šta ti je bilo: kad su nas potukli, vratili se oni u Draganić i brže-bolje dali malom da puca iza kuće, kod štale. E, otuda čestice baruta i na njegovoj ruci! Kakvi su to ljudi kad oće tako skrivit' na svoje dijete? – mršti se.
Njezina kći Matea na suđenje, veli, neće ići jer ju je strah:
– Ako sudac bude inzistirao, nek' dođe kod mene kući i tu je pita. Ničeg se ona, jadna, ni ne sjeća. A ja ću Hudoroviće tužiti do kraja – tražit ću odštetu i za sebe i za kćer. Mi se srećemo s njihovima na otpadu, moramo zbog posla. Prijetnji nema ni sjedne strane.
A valjda će sad neko reć' di je naš tamić; još nam ga nisu dali iz policije, a treba nam – priča Draga Jurković, a njezina mnogočlana obitelj potvrđuje.
Smijemo li im uopće suditi ili da to bolje sami riješe, onako \"prijateljski\", među sobom? Ne smijemo se previše petjati u \"njihove\" probleme jerbo će opet da nam zviznu tužbu na sud za ljudska prava pa ćemo im morati platiti odštetu. Mi školujemo njihovu djecu, a oni nama zviznu tužbu jer su naša djeca pobjegla od njihove kao muhe bez glave.