Nakon svoga umirovljenja kardinal Kuharić imao je nekoliko prigoda razgovarati s predsjednikom Tuđmanom, koji mu se sve više obraćao, kako zbog sve veće krize u zemlji i slabljenja ugleda HDZ-a tako i zbog sve težega zdravstvenog stanja”, piše povjesničar i publicist prof. dr. Miroslav Akmadža u knjizi “Kardinal Franjo Kuharić – biografija”, koja će ovih dana izaći iz tiska.
Jedan od tih razgovora bio je 12. veljače 1998. kada je, kako piše Akmadža, predsjednik Tuđman pitao kardinala Kuharića bi li netko od umirovljenih biskupa (Kos, Pavlišić) mogao sudjelovati u radu jednoga posebnog odbora HDZ-a.
“Kuharić mu je odgovorio kako nije moguće očekivati takav politički angažman biskupa. Smatrao je to kontraproduktivnim i za vanjsku politiku i za unutarnje političke odnose. Jedino je ponudio mogućnost davanja savjeta o socijalnom nauku Crkve, koje bi mogli unijeti u stranački program. Budući da se HDZ pripremao za svoj redovni godišnji sabor, Kuharić je savjetovao Tuđmanu da pripremi uravnotežen govor u kojem bi priznao i promašaje HDZ-a te najavio takve promjene za budućnost, kojima se ne bi mogla protiviti ni oporba. Prigovorio je Tuđmanu zbog nekih promašaja u privatizaciji. Upozorio je na sve veću pošast droge među mladima i prigovorio zbog zakona o pobačaju”, piše Akmadža, koji velik dio svoje knjige zasniva na dnevnicima kardinala Kuharića.
Protiv zabrane sindikalnih prosvjeda
“Nadbiskup Pavlišić i biskup Kos ipak su bili pozvani na sabor HDZ-a. Kos je odbio, ali Pavlišić je pristao, unatoč uvjeravanjima Kuharića i Bozanića da se ne odazove pozivu. Kardinala Kuharića sve su češće posjećivali i neki Tuđmanovi bliski suradnici i iznosili mu probleme u kojima se država nalazi, ali i kritike na račun Tuđmana i HDZ-a, kao i prognoze o njegovu mogućem nasljedniku. Tako ga je često posjećivao hrvatski veleposlanik u SAD-u Miomir Žužul. Prigodom posjeta 20. veljače 1998. Žužul je izvijestio kardinala o američkim procjenama kako bi se na sljedećim izborima “komunisti” mogli vratiti na vlast u Hrvatskoj. Također, da se Tuđmanovo zdravstveno stanje sve više pogoršava. Na Kuharićev upit tko bi Tuđmana mogao naslijediti, Žužul je kazao da će to biti onaj koga Tuđman odredi. Trenutačno dominira skupina oko Pašalića, ali međunarodna zajednica podupire Granića”, piše Akmadža, navodeći da je Žužul kritizirao i privatizaciju i stanje u HDZ-u.
“Kuharić je komentirao da nije dobro što se zabranjuje prosvjed sindikata na središnjem zagrebačkom trgu i da HDZ mora više uvažavati oporbene stavove. Međutim, sve više je stjecao dojam da prosvjed sindikata nije imao na prvome mjestu socijalna pitanja, nego rušenje hrvatske vlasti. Iako je i sam imao primjedbi na vlast, smatrao je da bi nasilno rušenje vlasti značilo srušiti Hrvatsku u “kaos i u naručaj svih neprijatelja” hrvatske države, a tko to čini, ne razmišlja demokratski, makar se svi “pokrivali frazom demokracije”. Bojao se da se prosvjed ne pretvori u revoluciju, ali ne socijalnu, nego političku. U odnosima oporbe i HDZ-a uviđao je da ne prevladavaju argumenti, nego čista mržnja. Kardinal Kuharić, nadbiskup Bozanić i nuncij Einaudi bili su 30. travnja 1998. na sastanku kod predsjednika Tuđmana. Tuđman ih je izvijestio da se život ministra Šuška bliži kraju”, piše Akmadža i navodi kako je dogovoreno da će sprovod voditi vojni biskup Juraj Jezerinac.
“Zatim je Tuđman iznio prijedlog da se odlikuje kardinala Stepinca najvišim državnim odličjem jer je bio rodoljub i zastupao pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu. Već prije tog razgovora Kuharić je kazao nadbiskupu Bozaniću da treba otkloniti bilo kakvo državno odličje za Stepinca jer bi to značilo njegovu politizaciju. Bozanić i nuncij kazali su Tuđmanu kako se o odličju ne bi moglo govoriti prije beatifikacije. Na kraju je ostalo na tome da se čuje stav Svete Stolice. Zatim se raspravljalo o izručenju ustaškoga dužnosnika Dinka Šakića Hrvatskoj. Tuđman je smatrao da bi taj proces mogao biti koristan za rasvjetljavanje istine o Jasenovcu. Svi su se s time složili. Potom je Tuđman predložio da se odlikuje nekoliko umirovljenih visokih crkvenih dužnosnika, među kojima i kardinala Kuharića, spominjući kako je kardinal već odbijao takve prijedloge. No Kuharić je i ovaj put ostao pri svom stavu, otklanjajući tu mogućnost. Istaknuo je da je sve što je činio, činio iz moralnih pobuda ne očekujući i ne želeći nikakvo zemaljsko odličje. Istaknuo je da tu ponudu ne otklanja zbog nepoštovanja predsjednika ili države, nego zbog svoga uvjerenja i osjetljivosti kako njegova služba treba biti shvaćana samo kao crkvena i duhovna. Budući da je Tuđman ustrajavao na odličju, Kuharić je izrazio spremnost prihvatiti samo ono odličje koje će biti povezano s beatifikacijom kardinala Stepinca, kao svjedočanstvo za sve ono što je činio “svjedočeći za Slugu božjega da javnost upozna istinu o njegovoj nevinosti”. Bio je spreman prihvatiti samo tako motivirano odličje. Osim toga, Kuharić je inzistirao da mu ono može biti uručeno tek nakon beatifikacije kardinala Stepinca”, piše Akmadža.
Žrtva za slobodu naroda
Tuđman i Kuharić sastali su se ponovno 26. rujna 1998. prigodom zajedničkoga polaganja cvijeća pred spomenikom kardinalu Stepincu u Krašiću.
“Prije odlaska u Krašić Tuđman je želio kratko razgovarati s Kuharićem. Kazao mu je kako vanjski svijet želi promjene u Hrvatskoj i da sve ide k odluci, HDZ ili komunisti. Smatrao je kako bi u takvim okolnostima i Crkva trebala razmisliti jer je ipak u samostalnoj Hrvatskoj dobila slobodu djelovanja. Kuharić mu je savjetovao da se osobno sastane s predstavnicima oporbe i razgovara s njima argumentirano. Tuđman je kazao kako se razgovara, ali uzalud. Ustvrdio je i kako 15% hrvatskih građana ne želi hrvatsku državu. Kuharić je u svom dnevniku konstatirao kako Tuđman zaista ima tešku situaciju. Dana 27. listopada 1998. Kuharić je u dnevniku pribilježio kako politika Europe ide ulijevo, što bi se moglo dogoditi i u Hrvatskoj. Bojao se da bi to moglo ugroziti slobodu Crkve, makar bi lijevo-liberalne vlasti to činile ublaženo. Za takvu mogućnost odgovornim je smatrao i HDZ jer je bio previše samouvjeren i isključiv. No smatrao je kako Hrvatsku ne treba poistovjećivati ni s jednom političkom strankom ni s konkretnom vlašću jer je ona vrijednost za sebe, bez obzira na sve drugo. Smetalo mu je političko ozračje, koje je više nalikovalo na “opću posvađanost i optuživanje nego na odgovorno raspravljanje u traženju općeg dobra, isključivši sve osobne interese”. Ocijenio je da je društvo “bolesno”, citira Akmadža dnevnik kardinala Kuharića, u kojemu je on komentirao i najavu parlamentarnih izbora za kraj 1999. i procijenio kako će HDZ-u biti teško zadržati nekadašnje povjerenje birača, osvrćući se i na pritiske iz inozemnih političkih krugova koji podupiru političke promjene u Hrvatskoj, navodi kako je HDZ kao nositelj vlasti imao teških promašaja u svojoj unutrašnjoj politici, ali ne može se Hrvatska poistovjećivati s bilo kojom političkom strankom.
“Nedugo nakon povratka iz Rima, predsjednik Tuđman završio je u bolnici. Budući da mu se stanje pogoršavalo, kardinala Kuharića je 12. studenoga 1999. posjetio predsjednikov savjetnik Ivić Pašalić. Zamolio je kardinala da predsjedniku podijeli svete sakramente. Kuharić je ipak tražio privolu Tuđmanove obitelji. Sutradan mu se javila Tuđmanova supruga Ankica i složila se s podjelom sakramenata predsjedniku, čim to odobri konzilij liječnika. Nakon nekoliko odgađanja zbog pogoršanja predsjednikova zdravstvenog stanja, kardinal Kuharić napokon je 22. studenoga posjetio Tuđmana u bolnici. Tuđman nije bio u stanju komunicirati, a kardinal je nad njim molio i udijelio mu svete sakramente. Zamolio je liječnike da ga pozovu ako se predsjednikovo stanje popravi. Nekoliko mjeseci poslije Kuharić je pitao časnu sestru Beatricu, koja je bdjela uz Tuđmana u bolnici, misli li da je predsjednik bio svjestan njegove nazočnosti. Odgovorila mu je kako je sigurno znao. Kuharić je u dnevniku zapisao kako se nada da je predsjednikova duša spašena. Navodi i kako je obećao Isusu da će za Tuđmanovo spasenje svaki dan moliti “Tebe Boga hvalimo” jer se on ipak žrtvovao za slobodu hrvatskoga naroda u koju je bila uključena i sloboda Crkve”, piše Akmadža, navodeći kako je kardinalu Kuhariću javljeno 10. prosinca 1999. iz Ureda predsjednika Tuđmana kako je Tuđmanova obitelj zaželjela da kardinal moli zajedno s njima kad predsjednik umre.
“Kuharić je kazao kako će to učiniti, ali bi radije molio uz njega dok je još živ jer je to važnije. Molitva je dogovorena za sutradan ujutro. Međutim sutradan ujutro javljeno mu je kako je predsjednik Tuđman preminuo tijekom noći, tj. nešto prije ponoći. Kuharić je odmah održao misu za pokoj predsjednikove duše. Iz Ureda predsjednika javljeno mu je kako se odustalo od molitve u bolnici. Kuharić je tog dana bio u Splitu, a sutradan, 12. prosinca, vratio se u Zagreb, kako bi nazočio komemoraciji za predsjednika Tuđmana u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Papa Ivan Pavao II. odredio je kardinala Kuharića za svoga posebnog izaslanika na misi zadušnici za predsjednika Tuđmana”, piše Akmadža navodeći kako je Kuharić na misi zadušnici istaknuo kako je Tuđman “spoznavši velike nepravde i laži, odijelio se iz svoje karijere i izabrao put žrtve, progona, sve do tamnice u borbi za slobodu hrvatskog naroda i istinu. Mogao je živjeti udobno, s privilegijama i ugledom, ali sve to on napušta. Znači da je slijedio svoju savjest u kojoj svjetluca vjera djetinjstva”.
Stara dobra francuska pouka o sekularizmu nikad aktualnija...