Ako netko želi postati kirurg, onda je prvi preduvjet za to da se ne boji krvi. Nešto slično se može reći i za “reformsku” Vladu Tima Oreškovića. Ako želi doista provesti reforme, onda se ne smije bojati bolnih rezova. Rezanja nisu najugodnija stvar za političara, ali se moraju provesti ako je to jedini put prema izlasku iz dužničkog ropstva. Sudeći po prijedlogu proračuna, čini se da ove godine neće biti ozbiljnijih promjena koje bi barem davale nadu da će Hrvatska izaći iz krize. Nastavljamo slobodan pad prema još težoj krizi. Put prema financijskom paklu započeo je Ivo Sanader, a vlade nakon njega nisu imale dovoljno snage i hrabrosti da nešto promijene. Tihomir Orešković nastavlja ono što su već radili Jadranka Kosor i Zoran Milanović. Nešto se pokušava, ali je sve to premalo i prekasno za hrvatske probleme. Štedi se na toaletnom papiru, spajalicama i pribadačama, dok kapitalne proračunske ribe prolaze ispod mreže.
Hrvatska politička elita ne može napraviti dublje promjene jer se boji raspravljati o nekim temama, a kamoli učiniti ono što će prije ili kasnije morati učiniti. Služeći se jeftinim populističkim floskulama, nitko se u Saboru nije usudio reći da treba smanjiti plaće u javnom sektoru. Nikoga ne treba otpuštati, ali je potrebno stezanje remena. Uostalom, prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko je u predizbornoj kampanji najavio da trebamo proći kroz dolinu suza da bismo jednog dana živjeli u raju. U proteklih sedam godina krize javni sektor uopće nije osjetio problem s kojim se svakodnevno susreće privatni sektor. Otpuštanja gotovo da i nije bilo, a smanjenje plaća korisnicima državne sise bilo je simbolično u odnosu na patnje privatnog sektora. Kada se ministar financija Zdravko Marić hvali da neće biti smanjenja plaća i mirovina, govori samo pola istine. Zbog prevelikog poreznog opterećenja stradat će srednji i mali poduzetnici koji moraju nahraniti nezasitni proračun. Država je majka sretnicima u javnom sektoru, maćeha trudbenicima u privatnom, dok je nezaposlene i mlade ostavila u pustinji bez kapi vode. Umjesto da, kako se to popularno kaže, ispravi tu strukturnu nepravdu, Timov tim nastavlja po starom. Premijer Orešković okružio se savjetnicima koji su se do sada zalagali za smanjenje apetita države. Jesu li sada promijenili mišljenje? Naši vrli saborski zastupnici imaju još tabua. Uopće se ne usude spomenuti stanje u zdravstvu, a pogotovo bježe od rasprava o povlaštenim mirovinama, bez obzira na to je li riječ o saborskim, partizanskim, domobranskim ili braniteljskim. Država jednostavno previše izdvaja za povlaštene mirovine, koje prije ili kasnije moraju doći na dnevni red. Budemo li i dalje zabijali glavu u pijesak, prijeti nam potpuni kolaps. Nikako ne zagovaram da se problemi lome preko koljena jer ćemo tako samo napraviti još veće nepravde. Moramo, međutim, početi razgovarati o “zabranjenim temama”.
>> Stigli podaci o izvršenju za 2015. i planovima za 2016.: Što je Lalovac ostavio Mariću
