Stvar je vrlo jednostavna. Hrvatska je mogla pri svakom zaključivanju ugovora o zajedničkoj nabavi cjepiva protiv Covida-19 na razini Europske unije rezervirati i kupiti onoliki udio u dozama koliki je i udio stanovnika Hrvatske u EU: 0,91 posto. Mogla je, ali nije to učinila pri svakom zaključenom ugovoru. Prvi je potpisan ugovor s Astra Zenecom i tu smo uzeli svojih 0,91 posto zajedničke narudžbe. Četvrti je bio s Pfizerom za BioNTechovo cjepivo, ali tu smo već odlučili uzeti skoro dvostruko manje nego što smo mogli po broju stanovnika. Još niz drugih država postupio je slično. Nacionalne vlasti donosile su svjesne odluke da rezerviraju manje od opcije koja im je bila ponuđena i izračunata prema broju stanovnika, i to su činile ne samo u ugovoru EU s Pfizerom, nego i s Modernom.
Činile su to iz ovih ili onih razloga. Zbog razlike u cijeni ili u temperaturi čuvanja cjepiva (Astra Zenecino cjepivo je po te dvije stvari povoljnije nego BioNTechovo), ili zbog nagađanja da će vektorsko cjepivo biti uspješnije proizvedeno nego cjepivo s glasničkom RNA. Ugovori su se sklapali “na sigurno”, jer su se svi u EU htjeli pobrinuti da prvi dobijemo prva odobrena cjepiva, ali i “na slijepo” jer nitko nije sa sigurnošću znao tko će od najnaprednijih istraživača cjepiva (a s manje-više svima takvima je EU sklapala ugovore) biti zaista najbrži i najuspješniji u pokretanju masovne proizvodnje.
U tom klađenju na slijepo Hrvatska je, dakle, mogla uzeti udio od 0,91 posto i u prvom ugovoru EU s Pfizerom, čije se cjepivo iz današnje perspektive pokazuje kao najpouzdanije. Ali nije. Onog trenutka kad smo mi i još neke države članice rekle da ne želimo iskoristiti puni udio koji bi nam pripao po broju stanovnika, svoj udio mogle su povećati druge države članice koje su se željele maksimalno moguće kladiti na Pfizer i BioNTechovo cjepivo. Te države danas dobivaju veće isporuke, a države poput Hrvatske dobivaju manje.
Irska i Hrvatska, primjerice, imaju podjednako stanovnika, ali Irska je dosad primila dvostruko više doza Pfizer/BioNTechovog cjepiva nego Hrvatska. Jer je u prvom ugovoru između EU i Pfizera Irska iskoristila svoj udio maksimalno i rezervirala više od dva milijuna doza, a Hrvatska nije iskoristila svoj udio maksimalno nego je rezervirala milijun doza. Ovdje spominjemo samo prvi ugovor između EU i Pfizera iz studenog. Kasnije, u siječnju, sklopljen je i drugi, koji je udvostručio broj naručenih doza za EU i kod tog su posla mnoge države članice već stekle naknadnu pamet pa su naručivale koliko im pripada po udjelu u stanovništvu. Ali drugi ugovor većinom definira kasnije isporuke, a prvi definira ono što se isporučuje jučer, danas, sutra.
Iz svega je, dakle, poprilično jasno da se tu ne radi o tome da je netko nekoga zakinuo. Radi se o tome da je netko najprije svjesno odlučio da propušta svoju priliku da kupi onoliko doza koliko mu je ponuđeno prema udjelu u stanovništvu EU, nakon čega je netko drugi, zainteresiraniji za što više doza tog konkretnog proizvođača o kojemu je riječ, potpuno legitimno i legalno odlučio povećati svoj udio u dozama. U prvom krugu neki su odustajali, a onda je u drugom krugu pokupovano to što je ostalo kao višak u prvom krugu. Tako je funkcionirala zajednička nabava, prema onome što znamo iz javno dostupnih informacija. Treba naglasiti i da puno toga ne znamo, jer je proces pregovaranja između toliko država članica i toliko farmaceutskih kompanija poprilično netransparentan.
Kasniji razvoj događaja doveo je do toga da cjepivo na koje smo se mi najviše kladili (Astra Zenecino) nije ni približno pouzdano kao cjepivo na kojem smo svjesno smanjili svoj ulog (Pfizer/BioNTech). Ali, takva distribucija, koja odstupa od početnog kriterija (broja stanovnika), nije nastala niti lebdi negdje u vakuumu, nego je zapisana u pravno obvezujućim ugovorima koje je sada teško promijeniti, pogotovo slabim argumentima. Austrijski kancelar Sebastian Kurz okupio je oko sebe još nekoliko premijera i apelirao da se praktički proglasi “auzmeš”. Da se karte podijele ponovo tako da svatko dobije onoliko doza raspoloživog Pfizer/BioNTechovog cjepiva koliki mu je udio u broju stanovnika. Pitanje je, međutim, koliko ta inicijativa može promijeniti već podijeljene karte. Teško, upravo zbog toga što se radilo o svjesnim odlukama država, ne o nametanju odluke od strane nekog drugog, i ne o zakidanju.
>> Pogledajte i ovaj video: Plenković o obustavi primjene cjepiva AstraZenece
Uspoređivati Hrvatsku i Irsku u bilo čemu je smiješno. Razlike su ogromne, a najviše su izražene u prioritetima politike i u načinu upravljanja zemljom... Hrvatska je odabrala u datom trenutku logično, je se činilo da je Astrazeneca najdalje otišla s istraživanjem i da će to cjepivo biti prvo na tržištu. Osim toga, Hrvatska je siromašna i nije mogla, kao Irska, uzeti od svih naručenih cjepiva maksimum... A potpuno druga priča je zašto je Hrvatska na dnu, a Irska na vrhu EU-a, to već ima veze s gospodarskim smjerovima koji su potpune suprotnosti. Irska je provela reforme državne uprave i usmjerila je fokus u jačanje gospodarstva, dok Hrvatska jača državne i javne strukture, bavi se uvođenjem novih formi i normi, te je sve podređeno korisnicima proračuna...