Opća politička histerija koju je zbog takozvanog lex Perković isprovocirao premijer Zoran Milanović najbolji je argument protiv čistog uvođenja parlamentarnog sustava u Hrvatskoj. Svima koji tvrde da Hrvatska treba korigirati svoj politički sustav i da je besmisleno na neposrednim izborima birati predsjednika države s vrlo limitiranim ovlastima, Milanović je svojim autokratskim ponašanjem vrlo zorno pokazao da nemaju pravo. Začepio usta ministrima
Zbog političke moći koju ima, što kao premijer, a što kao predsjednik SDP-a, Milanović je začepio usta svim ministrima i SDP-ovcima koji ne misle svojom glavom i smatraju da vremensko ograničavanje primjene europskog uhidbenog naloga nije vrijedno sukoba s Europskom komisijom, kao ni iscrpljivanja domaće javnosti. Kao slabijeg koalicijskog partnera iscrpljenog unutarstranačkim borbama, Milanović je poklopio i HNS. Iz te se stranke tek neslužbeno pušta u medije kako ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić obigrava oko njega i nagovara ga da bude mudriji i popusti prije nego Hrvatska doista dobije sankcije. Jedino je predsjednik Sabora Josip Leko rekao da je car gol. Izustio je da formiranje saborskog povjerenstva koje bi istraživalo slučaj ubojstva hrvatskog emigranta i ulogu udbaša Josipa Perkovića u tome smatra besmislenom. Ali Milanović to nije lijepo primio i već je sutradan morao ustuknuti. Uz izjavu da je on čovjek stranke i da će podržati prijedlog Kluba SDP-a za osnivanjem povjerenstva, ugledni SDP-ovac i jedan od osnivača stranke morao se povući.
Ako je zbog objektivno benignog slučaja na ovakav način preko Leke spreman omalovažiti i samu funkciju predsjednika Sabora, svodeći ga na stranačkog poslušnika, onda ne treba nagađati kakav bi bio šef države kojeg bi Milanovićeva većina izabrala u Saboru. Jedini koji u ovome slučaju s pozicije obnašatelja vlasti govori drukčije nego što to premijer želi čuti je predsjednik države. Premda u slučaju \"lex Perković\" nema nikakve ovlasti koje bi mogao primijeniti, Ivo Josipović ipak ima politički autoritet šefa države kojeg je neposredno izabrala većina građana. Stoga, premda ne može donijeti i provesti nikakvu odluku, Josipović ipak svojim javnim istupom i neodobravanjem sukoba s Europskom komisijom može i mora utjecati na premijera.
\"Lex Perković\" je dobar primjer zašto je potrebno, pa makar to bilo samo u nekoliko segmenata (a to je na polju vanjske politike, odnosno pri imenovanju veleposlanika, upravljanja vojskom i tajnim službama) disperzirati ovlasti izvršne vlasti. HDZ nema kandidata
Čak kada su premijer i predsjednik iz iste političke opcije, kao što su to Milanović i Josipović, podjela ovlasti tjera ih na razgovore, kompromise i kakvo-takvo ograničavanje konzumiranja vlasti. Iz izjava pojedinih političara vidljivo je da bi se dvije najveće stranke – SDP i HDZ lako složile oko uvođenja parlamentarnog sustava i izbora šefa države u Saboru. Dio SDP-ovaca već zato jer im Josipović ne miriše, a drugog lijevog kandidata nemaju, a HDZ-ovci jer (barem zasad) niti nemaju kandidata koji bi na izborima mogao ugroziti Josipovića.
>>EKSKLUZIVNO Perković: Nisam planirao ubiti Đurekovića!
