Lisabonski ugovor, temeljni spis Europske unije koji je spasio glavne odredbe zlosretnoga Ustava EU i čije je rađanje trajalo zamalo čitavo desetljeće, a na snagu je stupio početkom ove godine, već se mora mijenjati. Odlučili su to šefovi država ili vlada EU 27 na u petak završenome jesenskome sastanku Europskoga vijeća. Promjene su zajednički zatražili njemačka savezna kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, kako bi se stvorio čvrst pravni okvir za trajni ustroj upravljanja novčarskim krizama, s ciljem očuvanja postojanosti eura i europskoga gospodarstva u cjelini.
Taj je zahtjev u početku bio naišao na oštru osudu niza europskih čelnika i Europske komisije jer su se uplašili otvaranja Pandorine kutije mnoštva suprotstavljenih interesa koju je prihvaćanje Lisabonskoga ugovora, nadali su se, na dulje vrijeme čvrsto zatvorilo. No, Merkel je bila neumoljiva: 440 milijarda eura težak ustroj za pomaganje zemljama s teškoćama plaćanja (s doprinosom Međunarodnoga monetarnoga fonda doseže 750 milijarda), koji su europski čelnici proljetos dogovorili za spašavanje Grčke i zemalja koje bi je mogle slijediti u propast, njemački je Ustavni sud jedva propustio, uz upozorenje da bez jačega pravnoga temelja u Lisabonskome ugovoru tako što neće više prihvaćati.
Kako bez Njemačke nema ni Europe, bar kada je o novcu riječ, ostale su zemlje članice morale popustiti. Europsku komisiju zadužile su da, u uskoj suradnji s predsjednikom Europskoga vijeća Hermanom van Rompuyem, razradi taj novi trajni ustroj i uobliči ga u čim kraći i sažetiji paragraf. Tako bi se promjene ugovora svele na najmanju nužnu mjeru pa bi ih i one zemlje koje temeljne spise EU prihvaćaju referendumima, poput Irske, a sada i Ujedinjenoga Kraljevstva, mogle ratificirati samo u parlamentarnome postupku.
Proljetos prihvaćeni ustroj istječe s travnjem 2013. godine, a u zaključcima summita piše da promjene ugovora treba prihvatiti “najkasnije do sredine 2013.”. Odgoda je vjerojatno uvedena da se javno ne bi ostavio dojam da se ikoga pritišće, iako je sva prilika da će Nijemci ispod stola zaista pritiskati da se ratifikacija dovrši do kraja 2012. Predviđalo se da bi se taj paragraf ratificirao s hrvatskim Pristupnim ugovorom, bilo u njemu ili uz njega, ali to se u zaključcima formalno ne spominje.
Tri glavne novine:
1. Novi okvir za makroekonomsko motrenje uočavat će neravnoteže i opasnosti, poput “nekretninskoga mjehura” od kojega je sadašnja kriza krenula, a motrit će i konkurentnost.
2. Pakt postojanosti i rasta osnažit će se kažnjavanjem i zemalja koje još nisu kliznule u preveliki dug i proračunski manjak, ali ne čine dovoljno da to klizanje zaustave
3. Trajni ustroj za obranu postojanosti eura uključit će i bankrot države, pa će kreditori paziti što se čini s njihovim novcem i neće se kladiti na propast država dužnika.
