Kada za nekoga ustvrdite da je najbolji u nečemu, onda uvijek preuzimate rizik da vas netko u skoroj budućnosti demantira i na neki način osramoti zbog neozbiljne izjave.
Međutim, za Danijela Rafaelića bez ikakvog se rizika može reći da je najbolji poznavatelj filmske industrije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Deset je godina kopao po hrvatskim i njemačkim arhivima te pogledao sve što je snimljeno i pročitao gotovo sve što je povezano s filmskim stvaralaštvom u NDH. Sve je to pedantno zapisao u knjizi “Kinematografija u NDH” koja je predstavljena javnosti prije Božića. NDH je tema od koje su kulturnjaci zazirali, ali se i ona morala otvoriti zato što je kinematografija NDH zapravo početak ozbiljnog i organiziranog bavljenja filmom u Hrvatskoj.
– Riječ je o prvoj profesionalnoj kinematografiji kod nas. Ovo je nešto što nitko nikada nije ozbiljno proučavao. Čak ni pokretači cijelog tog projekta nisu htjeli govoriti o tome – kaže autor knjige Rafaelić. Pisanje o “ustaškoj” kinematografiji dugo je bilo tabu koji zapravo govori o tome da još nismo spremni neke stvari znanstveno proučavati. Rafaeliću se bilo puno lakše upustiti u taj pothvat zato što on nema nikakvih dvojbi o tome kakav je bio ustaški režim Ante Pavelića.
– Nezavisnu Državu Hrvatsku vodili su gangsteri koji su gledali svoju osobnu korist. Riječ je o klasičnoj marionetskoj državi pod kontrolom Italije i Njemačke – ističe Rafaelić.
Želio je objektivno i hladno opisati nastajanje jedne kinematografije bez predrasuda.
Ustaški režim je, vjerojatno dijelom i pod utjecajem Nijemaca, prepoznao propagandni potencijal filma kojim se obilno služio. Odmah nakon uspostavljanja NDH osnovano je Ravnateljstvo za film koje se brinulo o proizvodnji i distribuciji filma. Na njegovu čelu bio je poznati kulturnjak Marijan Mikac koji nije pripadao ustaškoj eliti. On je na to mjesto došao velikim dijelom i zato što se prije uspostave NDH ozbiljno bavio filmom. Radio je za poznate američke filmske kompanije pa je odlično poznavao mali filmski svijet u nastajanju.
Vrijedna ostvarenja
Naravno, bez suglasnosti i dopuštenja tadašnjeg režima nikada ne bi bio imenovan na tako važnu funkciju. Da ne bi bilo zabune, i on je i u filmskoj industriji provodio rasne odredbe koje su bile na snazi u NDH. Uostalom, Marijan Mikac imao je određenu umjetničku slobodu jer je imao jako kulturno ime, ali i zato što je bio pod “zaštitom” predsjednika ustaške mladeži Ivana Oršanića.
Rafaelić ipak smatra da filmska industrija nije bila samo puko sredstvo režima nego da je u nekim segmentima zadržala autonomiju te da je proizvela i neka vrijedna umjetnička ostvarenja. Rafaelić kaže da su to sve bili filmski profesionalci koji su morali potpisati izjavu o arijevskoj rasi, ali da nisu nasjedali ustaškoj propagandi te da su više naginjali prema umjetnosti.
Ante Pavelić je poput Hitlera i Mussolinija volio filmove. Kada je preuređivao vilu na Tuškancu, dao si je urediti i mini kinodvoranu u kojoj je s velikim zanimanjem gledao sve što se snimilo u njegovoj državi tijekom četiri godine. Iako je volio filmove, nije bio ni na jednoj premijeri. Čak ni na premijeri Lisinskog, najznačajnijeg filma koji je snimljen u NDH, a koji je režirao poznati filmaš Oktavijan Miletić.
– Film je bio iznimno važan za NDH. Država je prepoznala važnost filma koji postaje oružje zato što su shvatili onu Lenjinovu izreku da je film za boljševike najvažnija umjetnosti – kaže Rafaelić te dodaje da su u NDH opet po uzoru na Njemačku postojale dvije propagandne struje. Jedna je bila hitlerovska sirova propaganda u kojoj prevladavao militarizam i rasizam, dok je Joseph Goebbels pokušao “prodati” svoju zločinačku ideologiju kroz umjetničke filmove. On je želio, objašnjava Rafaelić, stvarati vrhunska umjetnička djela, a onda u njih suptilno ubacivao propagandu.
Borci za Hrvatsku
Kao primjer vrhunske umjetničke vrijednosti filma u NDH Rafaelić navodi već spomenuti film “Lisinski” koji je gledalo oko 100.000 gledatelja, što je respektabilan broj i za današnje hrvatske prilike. A film se prikazivao za vrijeme rata kada je Zagreb bio pod zamračenjima i policijskim satom. Lisinski je postigao i solidan međunarodni uspjeh jer je igrao dva tjedna u Berlinu. Primjer sirove propagande je film “Borci za Hrvatsku”. Ovaj se film samo uvjetno može nazvati hrvatskim jer je praktički sve uvezeno iz Njemačke. Rafaelić sumnja da su njemačke obavještajne službe imale veliku ulogu u njegovoj izradi. Filmska propaganda u NDH imala je između ostalog dvojaku zadaću – njegovanje kulta ličnosti poglavnika, ali i borbu protiv glasina. Rafaelić se potrudio iz prve ruke dobiti svjedočenja onih koji su gledali ili bili prisiljeni gledati filmove u NDH. Navodi da je o tome razgovarao s poznatim glumcem Borisom Buzančićem koji se prisjetio svog djetinjstva u Bjelovaru i odlaska u tamošnja kina.
Urednik knjige Nenad Rizvanović kaže da je Rafaelić znanstvenik koji se bavi temom na način koji nije politički pristran. To je posebno važno u trenutku kada je Hrvatska podijeljena i kada se činjenice interpretiraju s ideološkim predznakom.
– Knjiga Danijela Rafaelića interpretira kinematografiju kao transideološki fenomen, a nikako kao puki izvršitelj režimske volje. No “Kinematografija u NDH” sigurno je i odraz kompleksnih društvenih okolnosti za vrijeme NDH. Glavni junaci ove knjige važni su hrvatski umjetnici Marijan Mikac, Branko Marjanović i Oktavijan Miletić koji su formirali jednu kinematografiju u vrlo teškim okolnostima.
Rizvanović napominje da je “Kinematografija u NDH” znanstveno djelo koje ne patronizira, već poštuje čitatelja ne namećući mu unaprijed formirane zaključke. Rafaelić ima jednostavan i uvjerljiv odgovor zašto su svi diktatori, od Hitlera, Mussolinija i Pavelića pa do Tita i Kim Il-sunga voljeli film.”
– Vole film jer on od njih radi žive spomenike – zaključuje Rafaelić koji je, opet bez pretjerivanja, i jedan od najboljih poznavatelja nacističkog filma. Proučavao je njemačke arhive u kojima se nalaze bunkerirani nacistički filmovi koji još nisu dostupni javnosti. Od 1094 filma koja su snimljena u Njemačkoj za vrijeme nacizma, on ih je gledao 200-tinjak. Rafaelić je pogledao i 50-ak najozloglašenijih nacističkih filmova koji se još uvijek bez adekvatnog kritičkog prikaza ne smiju prikazivati u Njemačkoj. Zanimljivo je da je dosta njemačkih filmova iz tog vremena snimano na našem Jadranu koji je i tada, kao i danas, bio egzotičan i turističkih privlačan.
Rafaelić u knjizi donosi brojne dokaze koji pokazuju kako se komunistička Titova kinematografija kadrovski oslanjala na prethodne režime. Režimi su dolazili i prolazili, a filmaši su i dalje “samo” radili svoj posao.
Olakšice filmskoj industriji
Zanimljivo je da su isti ljudi koji su “proslavili” film u NDH bili glavni u stvaranju mlade komunističko-partizanske kinematografije nakon pada NDH i dolaska Tita na vlast. Uostalom, čak i tijekom rata neki istaknuti ljudi u Državnom slikopisnom zavodu bili su zapravo partizanski ilegalci.
Rafaelić ističe da je Marijan Mikac stvorio respektabilno filmsko poduzeće koje je i financijski bilo vrlo uspješno.
– Nije bio šef kinematografije zato što je član stranke nego zato što je sposoban – ističe Rafaelić dodajući da je NDH davala sve moguće olakšice filmskoj industriji. U knjizi iznosi tezu da bi spomenute porezne povlastice mogle poslužiti i današnjim vladama u osmišljavanju filmske strategije.
U svim zemljama koje su bilo pod njemačkim utjecajem nacistički filmovi imali su primat. Međutim, filmaši NDH uspjeli su potisnuti njemačke filmske žurnale, što se nije dogodilo ni u jednoj drugoj državi. NDH je sama proizvodila tjedne filmske žurnale koji su postali iznimno popularni te su potukli njemačku konkurenciju. Čak su i Nijemci uzimali hrvatske priče i prikazivali ih u svojim žurnalima. Filmaši NDH prvi film su napravili o proglašenju NDH s vrlo skromnom opremom koju su jedva uspjeli prikupiti u kaosu promjene režima i država. Kasnije su kupovali modernu njemačku opremu te znatno podigli tehničku razinu.
Koliko je povezana “ustaška” i “partizanska” kinematografija, možda se najbolje vidi po tome kako je nastao film Oslobođenje Zagreba. Njega su zapravo snimili “ustaški” filmaši koji su se kasnije vrlo dobro uklopili u komunistički filmski svijet. Poznati filmaš iz NDH Branko Marjanović donio je odluku da se snime sva događanja vezana za pad jedne i uspostavu nove države.
Rafaelić piše u knjizi da je propagandna matrica jedne kinematografije i ideologije postala propagandna matrica druge kinematografije i ideologije. Produkcijske postavke utemeljene u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postale su temelj cjelokupne, pa i današnje kinematografije u Hrvatskoj.
Rafaelić ističe da je u NDH bila veća odgovornost za snimljeno nego u današnjoj hrvatskoj kinematografiji.
Iako je jasno, zaključuje Rafaelić, da bez državne pomoći hrvatskog filma ne bi bilo u obliku na koji smo navikli, problemi često nevjerojatno visokih ulaganja u filmove koji najčešće ne zadovoljavaju ni osnovne kriterije ipak nas danas razlikuju od endehaške kinematografije.
Odgovornost za sadržaj
– Tada je postojala odgovornost za snimljeno, danas je nema. Što država kao glavni financijer odlučuje financirati i što oni koje se financira rade s tim novcem, potpuno je suprotno kinematografskom profesionalizmu koji se pokušao stvoriti u razdoblju 1941.-1945. Jesmo li se, dakle, odmakli ili približili mračnom razdoblju Nezavisne Države Hrvatske? – zaključuje autor knjige “Kinematografija u NDH”.
Rafaelić je napisao knjigu koja ne govori samo o filmu, nego preko filma govori o jednom vremenu i još više o jednom režimu. Međutim, i nakon ove knjige ostat će prijepor oko toga gdje je ta fina nit koja dijeli umjetničku slobodu od brutalnog služenja režimu. Smiju li umjetnici prodati dušu vragu i za njega odraditi propagandni rat kako bi za sebe izborili (ili dobili) slobodu da stvaraju umjetničke filmove?
