Rijetko je tko neki period obilježio onako kako su Albino Uršić i Boris Kuk obilježili devedesete. Njihova poruka kroz dizajn plakata bila je nešto novo. Sadržaj je pak bio kontrapunkt kaosu rata, sadržaj kakav je bilo teško očekivati, a ipak se dogodio. I ostavio takav trag da su ga za svoj seminarski rad nedavno upotrijebili studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu organiziravši izložbu plakata Božesačuvaj u zagrebačkoj caffe art galeriji Botaničar. Ova grupa mladih ne sumnja da bi jednako veliku pozornost njihova izložba dobila i u Splitu, pa i u Zadru bez obzira na sve stereotipe koji o tom gradu vladaju. Retrospektiva organizirana praktički bez kune u posuđenom prostoru teško će nekoga ostaviti ravnodušnim. I danas radovi Bine i Bore funkcioniraju kao odraz vremena.
Je li vas iznenadila posjećenost?
Nije. Upozorili smo ih na to jer smo vidjeli reakciju naših frendova. Kao i prije, tražila se karta više. A i već 20 godina slušamo kada ćete nešto, kada ćete nešto. Nedostaje li nam sve to? Pa, recimo kako je u ono vrijeme sve bilo opuštenije. Mi kao Božesačuvaj nismo zaradili ništa, ali nas je on etablirao. Da nismo mogli raditi tako kako smo radili, ne bismo se tako ni zvali.
Ako su te tenzije iste kao tada, kako to da ne postoji kontrapunkt koji je postojao u ono vrijeme, a čiji ste vi bili važan dio?
Tenzije su danas iste kao i onda. Bili smo u godinama ovih studenata kada smo sve to pokrenuli. Mi smo zapravo odrasli 80-ih. Bili smo zadnji izdanak novog vala, rasli s tim bendovima. Nakon početne euforije, demokracija, pluralistički sustav, pojavljuju se takve tendencije, najcrnje stvari iz naše povijesti. Reagirali smo na to jer je to bila kampanja širih razmjera, pa i protiv rock’n’rolla. Kada smo konačno stasali, završile su devedesete. Naš je rad stagnirao dolaskom liberalnih vjetrova, sve se ulijenilo. Sada je možda dobra prilika da se opet nešto pokrene. Mi možda nismo referentna točka za tako nešto, bolje je da se pokrenu mlade generacije. Nas se može optuživati da se želimo vratiti na staro, ovi klinci ne znaju što je to staro, stoga je i bolje da oni nešto pokrenu, mi da se tek pridružimo. Oni su već imali na Filozofskom prije nekoliko mjeseci, ne možda bunt, ali protest. Ne razumijem tu desnu struju koja je vjerojatno mislila kako će sve to biologija riješiti sama od sebe pa su odjednom užasnuti što se takvi mladi ljudi pojavljuju iz rasadnika humanizma koji se zove Filozofski fakultet. Ovo je podrška njima.
Ali taj se bunt ne širi?
On se nastavlja, ali na drugačiji način. Ljudi odlaze, oni su sada u Irskoj. Vidjeli su da nema smisla, apstiniraju od izbora. No postoji i ta nova generacija buntovnika skrivenih iza kojekakvih tastatura od kojih sada nikakve koristi. Desnica je ovdje disciplinirana prije svega u smislu jakog glasačkog tijela. Dok je druga strana raštrkana. Ima i još nešto, nas je 90-ih pogonila strast za stvaranjem, a sve oko nas bilo je meso koje je hranilo tu strast. To danas ne vidimo. Kao što smo rekli – svi su u Irskoj.
Nedostaje li toj drugoj strani neki karizmatični lider?
Čini se da ipak da. Ne treba tu koristiti riječ vođa, pogotovo jer, kada se gleda tako na ljevicu i desnicu u Hrvatskoj, naprosto dobijete dvije metastaze istog karcinoma. Ni te nove lijeve snage ne ulijevaju neko povjerenje, već su podijeljene u frakcije ili se ne mogu osloboditi naslijeđa. Jedan svježi pogled nekoga tko nema veze s takvom prošlošću možda bi preokrenuo stvari. Ali takvog čovjeka ne treba tražiti na Facebooku.
Nestao je urbani izričaj kakav ste, primjerice, uveli u Žujinu komunikaciju?
Ako misliš na Žujinu kampanju koju smo radili, taj slogan “Žuja je zakon” nastao je 2003. godine. A ušao je na mala vrata preko Crnog mačka. Međutim, on je baš jedna referencija načina razmišljanja na koji su napravljeni svi ovi plakati. Nemaš ti tu što izmišljati, nama je bit bilo slušati i promatrati te samo interpretirati. Pa nismo mi izmislili “Žuja je zakon”. Svatko nakon šljake otvori pivu i kaže – zakon! A Žuja se jako dugo opirala tom sloganu, čak su više potrošili na to da izmisle nešto umjesto toga nego da to prihvate. I nakon pet godina ipak su popustili. Čak im je i druga agencija rekla kako im je to najbolje. Danas kreativna kampanja na taj način nije moguća, više se troši na istraživanje nego na produkciju, reklamne su kampanje znatno kraće, dva do tri mjeseca, za razliku od godinu dana koliko su trajale nekada. Postoje i zakonitosti poput istaknute akcijske cijene, tada za akcije gotovo da nismo ni znali. Mogli smo tada s Interpublicom biti pioniri, no danas to više nije ta industrija, nije više u takvom usponu, uvjeta za tako nešto nema.
S rockom ste gotovo sinkrono klapali, no danas kao da e i rock pomalo nestaje?
Sve je to bilo povezano, Fiju briju scena, onaj tamo Večernji prišt prvi je takav plakat. Nas dvojica rođena smo u razmaku od nekoliko dana pa smo tako išli slaviti svoje rođendane po birtijama u koje smo izlazili pa smo zvali frendove da nam sviraju. A ti frendovi su nam bili Majke, Psihomodo pop, Zadruga, Laufer, svake je godine bilo sve više i više ljudi, više bendova, na Jarunu zadnji put i pet tisuća ljudi. Pomislili smo da to treba preseliti u klub, Jabuku. Prvi naši uzori su bili rock-plakati i vizuali punk-albuma. To je jednostavno neodvojivo, rock od naše grafike. Danas Fiju briju ne bismo imali s kime organizirati, ali treba biti i iskren, i na ondašnjima se vrtjela uvijek ista ekipa. Na četvrtom smo krenuli u neku internacionalizaciju, to se nije održalo, danas to može biti možda na nivou neke slušaonice.
Ni s kulturom nije bolje?
Ljepota je kulture u tome što je nepredvidiva pa je tako bolje za režim imati komesara na čelu Ministarstva kulture. U nas se u kulturu ulaže najmanje u Europi. Očito je da kultura nije poželjan potrošač budžetu ove države. Ali dobro je bilo da je takav čovjek bio na čelu kulture jer treba jedan takav poticaj da se nešto dogodi. A kada ta liberalna vremena dođu, onda su svi Božesačuvaj, i oni naši najgori kritičari bili su Božesačuvaj. Da tog vremena nije bilo, mi bismo vjerojatno bili najveći anarhisti, ovako smo bili pokretači. I za narod je bolje da postoji neka ravnoteža. U odsustvu ljevice događa se – Pernar. Ako se nastave ova desničarenja, klinci će se ipak probuditi, kao i drugi umjetnici. Neće više reagirati samo na društvenim mrežama. Može se dogoditi žestok odgovor na žestoka vremena, kao u naše vrijeme.
Imali ste problema zbog toga?
Svaki dan, pa i nekih neočekivanih. I kritičari od kojih bismo to najmanje očekivali znali su proglasiti naš rad seljačkim. Bilo je i bendova koji nikako nisu htjeli raditi s nama jer da su oni previše zapadnjački orijentirani. Da smo znali svirati, i sami bismo svirali, ovako je naša glazba bila naša grafika.
Tko vas je razočarao?
Stojedinica, i to teško. Tako to ide valjda, iz demokracije u diktaturu. Od velikog srca stvorili su mulj. U biti su vođe revolucije upropastili stvar. Nismo mi mislili da možemo nešto promijeniti, ali ljudi koji su bili oko nas vjerovali su da s nama mogu tako nešto postići. Ljudi u nekim godinama misle da mogu promijeniti svijet. Najgore što im se može dogoditi jest da kada se razočaraju postanu cinici. Pakuju kofere, apstiniraju od izbora... Mislim ipak da je kod nas optimizam ostao, da se nešto još može napraviti. I zato i mi razmišljamo o novom početku. Pogotovo jer je ispalo kako one druge strane ima, to su one sitne duše koje su nekada čučale pred Centralnim komitetom, takvi su nas i tužili, sudovima. To su ljudi koji su uvrijeđeni samim postojanjem nečeg drugačijeg. A sada imaju priliku da nekome tko se nasmijao prilijepe prekršajnu prijavu. Bili smo tuženi zbog blasfemije i izgubili smo taj sud. U sekularnoj državi! Još nas je tamo sudac učio kako trebamo dizajnirati, kako treba izgledati plakat za Uskrs. Državnom odvjetništvu tužili su nas formalno zbog remećenja javnog reda i mira, kazna je bila 12.000 hrvatskih dinara, na što se mi nismo žalili, ali se žalilo Državno odvjetništvo. Pa je ispalo da zapravo kazna za to djelo može jedino biti niža.
A sada kada ste se ponovno pojavili?
Pa evo cijeli transkript s Facebooka! Izrazio sam na malo neuobičajen način neslaganje s Glasnovićem i njegovim metodama, napisao sam: “Glasnoviću, p...o, dođi malo s tim pendrekom” i stavio svoju sliku s jugoslavenskim dresom. Post je vidio Bujanec, objavio je to u Bujici, pozvao je Glasnovića da to vidi. Drugi dan sam u inboxu imao milijun poruka u stilu “četnik”, “ubit ćemo te”, “naći ćemo te” i slično.
Je li društvena mreža ta na kojoj se takve borbe vode danas?
Previše je informacija. Jedna prijateljica koja je došla na izložbu komentirala je kako su tada svi jedva čekali novi plakat. Danas bi bilo glupo napraviti 15 novih plakata. To je bila društvena mreža tog vremena. Sada je potrebno nešto drugačije. Uvijek smo htjeli imati plakat gdje je njegovo prirodno stanište, na cesti. Onaj kukasti križ s cigaretama dobio je i još dva slična, a ta je serija bila nagrađena. Nastojali smo tada, umjesto da idemo gerilom, s mjesta poput ovog, ići u etablirane prostore poput “Džamije”.
News Bar, je li to to?
Nekako više tako nešto volim vidjeti u novinama, forma televizije je obavezna, moraš poštovati ritam emitiranja i ritam emisije. Oni nekako najviše podsjećaju na Top listu nadrealista, no razlika je u kvaliteti ipak velika. Ogromno je opterećenje biti humorist na redovit način, biti dežurni komičar, pritisak je prevelik.
Fali li nam humora u društvu?
Pa, trudimo se uvijek biti u društvu u kojem ima humora! Da, fali, Srbi su tu ispred nas tri vremenske zone, ali hvala Bogu – mi smo isto toliko ispred Slovenaca! To je problem društva koji seže puno dalje nego što se čini. Društvo se može u tom smislu samocenzurirati pa tako, kao što je bilo i u vrijeme Jugoslavije, nije najpoželjnije biti duhovit na račun struktura. Pogotovo danas kada je sve umreženo. A i ljudi su na položajima drugačiji. Svojedobno u ondašnjoj Panorami, koja nije štedjela nikoga, na naslovnici je izašlo kako je Ćiro Blažević maznuo dva milijuna maraka. A on se sljedećeg dana pojavi u redakciji i kaže: “Sine, ako je Ćiro maznuo, onda je maznuo pet milijuna maraka!”
Ova je izložba poruka i za Jabuku.
To nećemo još otkriti, ali uskoro ćemo jasno reći što mislimo o tome. I nije ovo prvi put, događalo se takvih stvari i prije. Jedno vrijeme 90-ih imali smo mira jer je u Jabuku počeo dolaziti Tuđmanov unuk. Sada ipak treba zauzeti stav.
>> Posjetite izložbu dizajnerskog dvojca Božesačuvaj u Botaničaru
>> Stiglo je vrijeme da se vrate Božesačuvaj
