Bio je te 2008. godine u naponu snage. Imao je na poslovnom terenu fantastičnu situaciju, uspijevao je dobiti na sudu i najteže slučajeve, mogao je u svom poslu učiniti sve što je zamislio. U tom trenutku nije bilo ni recesije, živjelo se ipak bolje. Na privatnom planu bio je zaljubljen, sve mu se činilo fantastičnim, idealnim. I onda bum! Prasak! Krah.
– Nakon jednog takvog trenutka uvijek ste roba s greškom – počeo je svoju životnu priču Ljubo Pavasović-Visković (45) o trenutku kada je ubijena Ivana Hodak, lijepa mlada kći hrvatskih odvjetnika Ljerke i Zvonimira Hodaka.
Samo Ljubo zna koliko je bilo bolno.
– Te trenutke ne mogu i nikada nisam otkrivao. Čovjek je u tom trenutku najprije sam, tu su mi bili samo najbliži. Ali doista ne bih to prolazio.
Nije želio govoriti, nismo inzistirali. Na kraju je samo rekao:
– Imam troje divne djece i tako dobru suprugu. I u ovom trenutku neizmjerno sam sretan.
U Zagreb je stigao 1993. godine kao mladi odvjetnik sa psom (buldogom) i televizorom.
– Nikada nisam pomislio da ću živjeti u Zagrebu. Prije preseljenja ovdje sam bio pet puta. Četiri puta s Torcidom na Maksimiru, jednom na koncertu Ramonesa. Split mi je bio cijeli svijet. I Hajduk koji mi je u tinejdžerskim godinama bio način života.
U subotu je postao predsjednik Nadzornog odbora Hajduka.
– Znate, Hajduk nije običan nogometni klub. I ne mogu vam ja to objasniti. To razumiju Splićani, Dalmatinci, navijači Hajduka. To je svjetovna religija, način života. To je ljubav, ponos, pripadnost. Hajduk se voli na jedan iracionalan način.
Kada je stigao na Poljud, klub je bio u najtežoj situaciji u svojoj povijesti.
– Kada smo ušli u Hajduk, nakon nalaza revizije, pozlilo nam je. Klub je tonuo 5-6 milijuna kuna mjesečno, prihoda nije bilo, ukupan dug probio je granicu od 100 milijuna kuna. Na svim razinama klub je bio razoren. Klubom se upravljalo neodgovorno. Izgledalo je da će završiti stečajem i da ćemo mi biti ti koji će klub otpraviti u povijest. Ludim zalaganjem nekih ljudi, prije svega profesora Paladina, pa zatim i Brbića kada je došao, nekako se držala glava iznad vode. Bilo je dana kada smo mislili da nećemo uspjeti.
Jedan od mogućih scenarija bio je da Hajduk završi u stečaju.
– Nikada nije bila opcija da odemo u predstečajnu nagodbu. Svi bismo se osjećali loše. Suština pripadanja Hajduku jest u tome da uvijek izabereš put koji je naizgled teži, ali koji uvijek mora biti ispravan. Osjećali smo da ćemo isprljati tog našeg starca ako ga gurnemo u predstečajnu nagodbu jer nije u redu da Hajduk ikada nekome ostane dužan. S druge strane, da je Hajduk kao dioničko društvo otišao u stečaj, izgubio bi svoj povijesni identitet. Izgubila bi se veza s trofejima, sa svim velikim pobjedama i porazima. Namjerno kažem porazima jer pravi navijač voli i svoje poraze. I velike tuge se broje.
Svastika je tragičan čin
Početak nove sezone je dobar. I u klubu je situacija sve bolja.
– Gradu smo dužni 30 milijuna kuna, još imamo nekih dugova. Postigli smo i svijest u političkim strukturama da Hajduk mora ostati u vlasništvu grada Splita. Floskula o 'svježem kapitalu', jer ne znam postoji li stari ili pokvareni kapital, postaje sve tiša. Stabilan i samoodrživ klub jedini je put. Bit će boljih i lošijih igara, boljih i lošijih sezona, međutim najvažnije je da svima koji vole klub ostavimo stabilan i pravi Hajduk. Ne nečiju privatnu igračku koja se sutra može ugasiti. Hajduk je narodni klub i jedino takav može opstati.
U najtežim trenucima Hrvatski nogometni savez je bio najveći neprijatelj.
– HNS se jako trudio da nam oteža život, podmetali su nam nogu kada smo mi padali. Nije prihvatljivo da jedan od dva najveća kluba nema apsolutno nikakav utjecaj u nogometnom savezu. Tamo ne radi i nije zaposlen nijedan čovjek koji je imao bilo kakvu prošlost u Hajduku. Da u sustavu odlučivanja možemo dati bilo kakvu primjedbu, prijedlog.
Prije mjesec dana bili ste na sastanku sa čelnicima HNS-a. Ali pomaka nema.
– To nije HNS, to je nogometni establišment. To je jedan komplot privatnih interesa maskiranih u prizemno vašarsko hrvatstvo koje difamira svakoga tko se suprotstavi. Imali smo prije mjesec dana sastanak u HNS-u, dali svoje prijedloge, jedan od tih je bio odlazak Breznog iz svih struktura. Dva tjedna poslije dobili smo i njegovu suprugu na dodatnoj apanaži HNS-a.
Ljubo Pavasović Visković želio je na jednom primjeru pokazati odnos HNS-a i Hajduka.
– Disciplinski sudac Krešimir Vlajčević zajedno s Josipom Breznim već godinama terorizira Hajduk. Kaznio nas je sa 200 tisuća kuna zbog bacanja papirića na teren u derbiju 2009., a za nerede, kada je policajac Maksimiru izgubio oko, Dinamo je dobio novčanu kaznu od 25 tisuća kuna. Tu je sve jasno.
U svim tim poremećenim odnosima Hajduka i nogometne organizacije reprezentacija se vratila u Split.
– Utakmica u Splitu dogodila se nakon što je Mamić zabio sebi autogol kada je rekao da će reprezentacija igrati u Splitu kada on to bude želio. I naravno da su tada politički faktori odlučili da se tako ne može ponašati. Split je prirodni ambijent za našu reprezentaciju i tragedija je da se u 15 godina ovdje igrala jedna utakmica. Split je nogometni grad koji voli svoju reprezentaciju.
I onda se dogodi kukasti križ na poljudskoj travi.
– Svastika je jedan tragičan čin. Tko god je to napravio, napravio je sramotu svom gradu i državi. Jasno je da se tu išlo naštetiti HNS-u, a naštetilo se mnogima. Split i Dalmacija su strašno propatili pod tim najvećim simbolom zla.
Kakvu Uefinu kaznu možemo očekivati?
– Što god da kažem, lupetao bih.
Uhićenje pa puštanje Zdravka Mamića nije želio komentirati.
– Nikada me nije zanimao, a sada me zanima još manje.
Biste li branili Zdravka Mamića?
– Ne, jer sam s njim na sudu. Prozvao me orjunašem, za nekoga tko se rodio u Splitu to je vrlo teška uvreda.
Je li posljednjih godina hrvatsko pravosuđe krenulo pravim putem?
– Jako sam nesretan jer imam dojam da se hrvatsko pravosuđe estradiziralo. Ne možemo govoriti o normalnoj državi ako svakodnevno prvih 15 minuta dnevnika otpada na događaje u pravosuđu. Kazneni postupak je nešto vrlo osjetljivo, tu ne smije biti pogreške. Ako mediji imaju dramatičan utjecaj, događa vam se da sudac koji živi u maloj sredini teško može ne čuti sve komentare. Velika većina sudaca svoj posao radi na iznimno častan i visoko kvalitetan način. Jedan dio sudaca voli koji put donijeti odluku koja je dobra za njihovu karijeru, a ne za ono što radi, a to je striktna primjena prava. Prije 10 godina rekao sam ako takav način suđenja prođe na Hrvoju Petraču, ne znam gdje će se zaustaviti. Paradoks je da se to pokazalo upravo na onome tko je takav sustav utemeljio – Ivo Sanader.
Možete li nam reći da li USKOK prije nije radio dobro ili nije bilo političke volje?
– Mi smo tek u pristupnim pregovorima za ulazak u Europsku uniju počeli shvaćati da moramo postati uređeno društvo. Puno je ljudi u pravosuđu pokušavalo to ustrojiti kako treba, ali nije bilo političke volje. Tek kada se to promijenilo krenulo je nabolje. Stanje u pravosuđu i prije je bilo bolje nego što se to činilo izvana. Međutim, nedostajalo je ono nešto, htjeli mi to priznati ili ne, a to je politika, novac i volja.
Što mislite, je li primjereno da se sudac Ustavnog suda Ivan Turudić obraća u medijima Zdravku Mamiću, dok je u Remetincu, s prijatelju?
Užasno je da moramo vidjeti na televiziji spot u kojem ćemo donirati četiri kune da bi se nekom mališanu spasio život
– To je apsolutno neprimjereno. Sudac nema što raditi u medijima. Ja sam na tržištu, ja se mogu slikati, govoriti, davati intervjue. Sudac ne može, on je na položaju s gotovo božanskim ovlastima i kao takav mora biti rezerviran prema medijima i prema politici. I ne radi se tu samo o Turudiću, bojim se da su se jednostavno izgubila mjerila i kod drugih sudaca i to nije dobro.
Cvitan je jako ispravan
Je li Dinko Cvitan, glavni državni odvjetnik, poseban i ispravan?
– Poznajem ga kao ispravnu osobu. Iako želim naglasiti da su ljudi manje bitni od dobrog i uređenog sustava, tek kada nam uređeni sustav bude bitniji od pojedinca, tada će nam biti bolje.
Uživate li i nakon 20 godina rada još uvijek u svom poslu, koji je jako težak? Neki vas zovu i 'đavoljim odvjetnikom'.
– Ja sam klasični kazneni odvjetnik, koji se bavi klasičnim kaznenim djelima. Mislim da će se mnogi složiti da je to najljepši dio prava. Ono što je teško jest što ljudi ne razumiju taj posao. To je nešto s čim se 20 godina borim, ljudi doživljavaju da sam isti kao oni koje branim. Ali nemam problem s tim što okolina misli. Volim svoj posao i uživam u njemu. Zabranjeno mi je komentirati moje slučajeve, međutim ne postoje dva ista dana i to je ono što je lijepo i uzbudljivo.
Nogomet, pravosuđe, nažalost, sve je povezano s politikom. Kako komentirate političku scenu?
– Pa ona je shizofrena. Nemamo klasičnu europsku ljevicu niti klasičnu konzervativnu stranku. Imamo svega i svačega. Svatko prodaje dnevnopolitičku priču ne misleći na dugoročne interese ove zemlje.
Ali dvije najjače političke stranke zapravo su izvor kaosa.
– Užasno mi smeta činjenica da smo 20 godina nakon rata teško i nepopravljivo podijeljeno društvo. Zajedničku odgovornost za takvu situaciju snose dvije stožerne stranke. Dok ne shvate da su konkurenti, a ne neprijatelji i dok ne shvate da se ne može jeftino poigravati s osjećajima ljudi, nema naprijed. Formalna desna stranka HDZ ima kudikamo ljeviji ekonomski koncept od SDP-a koji bi trebao biti ljevica. SDP bi trebao biti progresivniji s više osjećaja za osjetljivije dijelove populacije, dok bi HDZ trebao biti konzervativniji i ekonomski liberalniji. Međutim, to su koncepti koji ne smiju biti neprijateljski, a kamoli da bi se u političkom diskursu igrali riječima tipa rat, neprijatelji, mi ili oni, oni koji nisu voljeli ovu zemlju.
Spomenuli ste Boga, jeste li vjernik?
– Moji su roditelji vjernici, tako su živjeli, tako se ponašali. Kroz život ja sam se formirao na jedan drugačiji način, ja sam ateist.
Ne mislite da bi čovjek trebao biti iznad vjere i nacije. Da bi se trebalo gledati je li čovjek dobar i kvalitetan ili nije?
– Nacionalno si određen kada si se rodio. To je obilježje koje dobiješ i nema tu sada pretjerane filozofije. Ljudske su vrijednosti određene, karakter je taj koji će te 'skinuti', ogoliti.
Kako komentirate djelovanje i razmišljanja pape Franje?
– Genijalan lik. On je ono što bi kler trebao biti. Nakon Ivana Pavla II. ponovno je Crkva dobila papu na kojeg ne može nitko ostati imun. Nevjerojatno je ispravan, to se vidi, osjeti. Njegov prvi radni dan, poruke, skromnost i poniznost, ali i jasno određeni stavovi prometnuli su ga u osobu koja je u svakom pogledu autoritet.
Politika je nažalost na ovim prostorima u prvom planu, a što je s običnim čovjekom, koji se teško može oduprijeti ovom divljem kapitalizmu kakav vlada ovdje. Ljudi su uglavnom u dužničkom ropstvu.
– Svaka država u kojoj se moraju organizirati humanitarne akcije da bi se platilo liječenje bilo kojem djetetu po meni je promašena država. Užasno je da moramo vidjeti na televiziji spot u kojem ćemo donirati četiri kune da bi se nekom mališanu spasio život. U zemlji gdje je otkup plastičnog otpada mjera socijalne politike sve postaje besmisleno. Svrha i osnovna ideja hrvatske države bila je da svi ljudi mogu dostojanstveno i u miru živjeti. Ne možete zanemariti činjenicu da je u gradu iz kojeg potječem nestalo gotovo 60 tisuća radnih mjesta u industriji.
Priznat će da je nostalgičan za nekim prošlim vremenima.
– Bio sam dobrostojeće dijete, tada najpoznatijeg splitskog odvjetnika. Na socijalnoj ljestvici u razredu do mene po odjeći i svemu bilo je dijete radnika varioca iz škvera. Nostalgičan sam prema takvom vremenu u kojem su socijalne razlike bile puno manje. I stoga sam razočaran na način kako se društvo raslojilo. Imate razne paradokse, primjerice, netko je došao na ideju da grad Split može živjeti od turizma. Pa kako će grad s tolikim brojem ljudi živjeti samo od turizma bez industrije. Nije to selo na Hvaru da može živjeti od iznajmljivanja soba.
The Clash je pravi punk
Sjedili smo u Masarykovoj ulici, iz zvučnika su dopirali stihovi novog vala.
– Mene je odredila nekadašnja takozvana jugoslavenska kulturna scena. Obožavao sam Ekaterinu Veliku, to je nedvojbeno najbolji bend koji se pojavio. Ali Margita, u koju sam kao tinejdžer gledao kao u božanstvo, i Milan su bili iznad svih. Zanimljivo, Milan Mladenović bio je neobično uredna osoba za jednog rokera. Njihova poruka u tekstovima pjesama bila je buntovna, ali Milan je jednostavno savršeno pretkazivao vrijeme koje će se dogoditi. Jednostavno su pričali priču o životu. I ti su stihovi i te riječi bezvremenski. Volio sam i Clash, prvi je album jedini pravi punk. Ne znam znate li, ali Torcida je 80-ih imala svoju ikonu u Branimiru Štuliću i Azri.
Troje djece, od koje dvoje nisu biološka Ljubina djeca, supruga i vrlo zahtjevan posao ostavljaju malo vremena da bi se čitalo.
– Kao tinejdžer i poslije na fakultetu jednostavno sam gutao i čitao knjige. To je vrijeme kada čitaš i formiraš se. Mene je tada jako zanimala tematika Drugog svjetskog rata i posebno priče o kaznionicama, život zatvorenika. Valjda je to prethodilo i mojem kasnijem odabiru da se upravo kao odvjetnik bavim teškim slučajevima, kaznenim pravom – zaključio je svoju priču splitski odvjetnik sa zagrebačkom adresom Ljubo Pavasović Visković.
>> Pavasović Visković: Hajduk je depolitiziran, takav će i ostati
>> Pavasović Visković: Sramim se, ali nisam šokiran kao HNS
Ljuboslave pa maminjo je rekao samo istinu ovaj spor nećeš nikada dobiti da uzmeš i Cedu za odvjetnika