Godine 1882. u Paw Pawu u Michiganu (SAD) pozornost doktora L. C.
Woodmana privukao je 24-godišnji A. W. Underwood. Imao je neobičan
problem - prilikom disanja morao je paziti kako ne bi izazvao požar.
Doktor je već prije čuo za njega, ali je mislio da je riječ o
preuveličanom pričama - sve dok jednog dana sam A. W. Underwood nije
zakucao na njegova vrata tražeći pomoć.
Dr. Woodman i kolege bili su zapanjeni te je Underwoodov problem u
rujnu iste godine završio u Michigan Medical Newsu. Underwood bi uzeo
bilo čiji rupčić, držao ga ravno ispred usta, puhao u nj ili tek jače
disao - i rupčić bi iznenada planuo i izgorio. Doktori su bili
zapanjeni pa je Underwood morao temeljito isprati usnice, oprati ruke,
podvrgnuti se temeljitoj pretrazi, no potom bi opet dahom zapalio bilo
koji papir ili tkaninu, a i druge materijale, primjerice suho lišća.
Ispirali su Underwoodova usta različitim mješavinama, morao je nositi
kirurške rukavice, ali je i dalje s lakoćom palio stvari dahom.
Istraživalo ga je mnogo doktora, ali bez rezultata.
Sličan je slučaj prijavljen i 1927., kad je potpredsjednik SAD-a,
general Charles Dawes, sam istraživao slučaj mehaničara u Memphisu koji
je mogao zapaliti zapaljivi materijal dahom. Nitko nije mogao ponuditi
neko rješenje. Jedino je ustanovljeno da su i Underwood i neimenovani
mehaničar do neke mjere mogli kontrolirati efekt.
Obojica su samo neki od pojedinaca koje je priroda obdarila neobičnim i
neobjašnjivim talentima koji nas tjeraju da se zapitamo gdje su zapravo
granice čovjeka.
Osjećaj za vodu
Kanadski biznismen Raoul Derosiers otkrivao je vodu na bilo kojoj
dubini. Često je patio od oštrih, probadajućih bolova ispod nižih
rebara. Napadi su bili bolni, ali nikada nisu trajali dugo, pa se nije
obazirao na njih. No, 1940. počeli su se događati sve češće i sve su
dulje trajali, pa je otišao k doktoru. On je zaključio da je problem
psihološke naravi i da će se riješiti odmaranjem te je Derosiersu
propisao tablete za spavanje. Neko vrijeme bolova zaista nije bilo.
Nakon što je već mjesec dana pio tablete, Derosiers je posjetio
rođakovu farmu u Quebecu.
Rođak se žalio na nedostatak vode, zbog čega mu je propadao posao sa
stokom. Jednom dok su zajedno šetali poljem, Derosiers je dobio jedan
od svojih jakih bolova. Rekao je rođaku: "Ne pitaj me zašto ti ovo
kažem jer ne mogu objasniti, ali osjećam da stojim iznad struje
podzemne vode..., dobre vode. Nalazi se na dubini od 25 metara i teče
na vrhu sloja škriljavca debelog 8 cm. Nemoj kopati kroz taj škriljavac
jer ćeš izgubiti vodu".
Tri tjedna poslije je tu iskopan bunar i otkrivena golema količina
pitke vode ni pola metra dublje nego što je Derosiers rekao, a ispod
vode bio je sloj škriljavca debeo 12 cm. Vijest se brzo proširila i
Derosiers je postao tražen. Otkrio je lokacije za više od 600 bunara
bez pogreške, hodajući i zaustavljajući se tamo gdje bi osjetio
probadajuću bol u rebrima. Iscrpno su ga testirali službenici kanadske
vlade i znanstvenici, od kojih su neki pokušavali dokazati da je
prevarant, a drugi tek ustanoviti kako to radi. Osim što su otkrili da
njegova koža ima drukčiji električni potencijal, nisu otkrili nikakvu
drugu promjenu ili razliku. Možda su njegova rebra jednostavno radila
kao rašlje.
Električna cura
Najbolje dokumentirani slučaj ljudskog elektromagnetizma (ne i jedini)
jest slučaj Ana-Marie Schneider iz Rosenheima u Bavarskoj. U studenom
1967., nakon niza čudnih događaja, u ured suda pozvani su policajci i
stručnjaci iz područja energetike. Nitko nije mogao objasniti
pojavljivanje dva i pol metra dugih mlazova svjetla sa stropa, ili
zašto se elektronički alarm uključuje bez razloga, zašto četiri
telefona zvone iako nikoga nema na liniji i sl. Ubrzo je otkriveno da
se neobjašnjive nevolje sa strujom događaju samo kad je u uredu
19-godišnja službenica Ana-Marie.
Gdje god bi se pojavila, strujni bi uređaji pošašavili. Djevojku se
testiralo na Institutu za fiziku plazme i otkriveno je da je mogla
apsorbirati struju iz mreže i iz baterija. Preko tijela mogla je
opskrbiti isključeni mikrofon signalom jačine 10 volti. Na mjernim
uređajima registrirana je snaga od 50 ampera kada je ona u blizini, a
nije bio uključen nikakav izvor struje. Lusteri bi se palili i gasili.
Njezina sposobnost emitiranja električnih signala ostala je
neobjašnjena.
Natalijin rendgenski vid
Godine 2004. moskovski liječnici otkrili su 16-godišnju Nataliju
Demkinu iz Saranska. Mogla je razabrati unutarnje organe u ljudima bez
korištenja X-zraka ili ultrazvuka. Natalija je opovrgnula nekoliko
medicinskih dijagnoza bez pogreške i podvrgnula se nizu medicinskih
eksperimenata koji su potvrdili njezinu sposobnost.
A dobila ju je nakon jedne operacije. Prva ju je zamijetila
šokirana majka, kojoj je Natalija rekla da joj u tijelu vidi naboranu
cijev nalik onoj od usisavača. Također i dva zrna te paradajz koji
podsjećaju na bikovo srce. Nije poznavala medicinsku tehnologiju, pa
nije znala pravo ime za srce, bubreg, jetru ili druge unutrašnje
organe.
Uspoređivala ih je s voćem i povrćem. Medicinari iz dječje bolnice
podvrgnuli su je testovima. Doveli bi pred nju bolesnu osobu, a
Natalija bi nabrajala bolesti. Mogla je vidjeti i najmanju patologiju,
još na molekularnoj razini i u najdubljim kutovima ljudskog tijela,
koji se obično ne mogu detektirati ultrazvukom.
Opisala je to kao dvostruki pogled koji po želji prebacuje. Ruski su
znanstvenici ustanovili da djevojka vidi unutarnje ozljede osoba i na
fotografiji, a sposobnost su potvrdili i britanski i japanski
znanstvenici.
Eksperimente s danas odraslom djevojkom proveo je prof. Yoshio Machi s
tokijskoga sveučilišta. Proveo je mnogo testova, i svi su bili
pozitivni. Natalija je vidjela unutarnje ozljede čak i na malim
fotografijama na putovnicama. Zaključio je da nije posrijedi pravi
rendgenski vid, nego još neobjašnjiv fenomen.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
