Predrag Bejaković, stručnjak za mirovinski sustav s Instituta za javne financije, govori o perspektivama hrvatskog mirovinskog sustava.
Kako tumačite to što su sindikati većine novih članica EU spriječili povećanje radnog vijeka na više od 65 godina?
Sa stanovišta političke ekonomije, reforme mirovinskih sustava u cijelom svijetu jako su nezahvalne za bilo koju političku garnituru. Gubici su – ponajviše vezani uz kasniji odlazak u mirovinu, smanjivanje mirovina ili pojačanu penalizaciju – jasni, neposredni i uglavnom točno usmjereni na pojedine društvene ili dobne skupine. S druge strane, koristi su jako nesigurne ili barem upitne, dugoročne – možda će se ostvariti za desetak godina, a možda neće nikada – te konačno raspršene. Najvjerojatnije od mogućih promjena današnji umirovljenici gotovo sigurno neće imati znatnije koristi, a zbog starenja stanovništva budući umirovljenici najvjerojatnije mogu očekivati samo smanjivanje iznosa mirovina ili još dulji rad. Konačno, odobriti neko pravo (na primjer dodatak na mirovine) razmjerno je lako, brzo i bezbolno, a ukinuti ga je jako teško, gotovo nemoguće.
Koja je bila najveća greška ministra Pavića i njegova tima u procesu promjene mirovinskih zakona?
Ne mislim da je bilo nekih većih grešaka, osim što se građanima nije dovoljno objasnilo da je – koliko god to zvučalo paradoksalno – u njihovu dugoročnom interesu da rade dulje. Ponekad se zaboravlja da nema besplatnog ručka, netko troškove mora platiti. Mirovinske rashode snose svi građani, posebno oni koji rade i plaćaju doprinose. Prikupljeni doprinosi dovoljni su za pokriće tek nešto više od polovice mirovinskih rashoda, stoga je mirovinski sustav jedan od najvažnijih uzročnika deficita središnje države, a kumulirani deficit javni je dug. Ako se želi nastaviti s pozitivnim pomacima smanjivanja javnog duga i poboljšanja kreditnog rejtinga Hrvatske, nužno je spriječiti povećanje mirovinskih rashoda jer inače neće biti sredstava za druge namjene kao što su zdravstvo, obrazovanje ili socijalna skrb. Stoga je podizanje zakonske dobi opravdano i potrebno ako se želi poboljšati odnos osiguranika i umirovljenika te povećati mirovine.
Hrvatska nije iskoristila radni kontingent radnika u srednjoj i starijoj životnoj dobi te nam je zaposlenost u populaciji iznad 50 godina među najnižima.
U pogledu radne aktivnosti i poboljšanja položaja starijih na tržištu rada, potrebno je razbiti krive predrasude o njihovoj slabijoj produktivnosti, ali i te osobe moraju sustavno stjecati i poboljšavati svoja znanja, stručnosti i kompetencije kako bi postale zanimljivije mogućim poslodavcima.
Kakve su nam perspektive kad su u pitanju mirovine i troškovi sustava?
Mirovinski su sustavi u većoj ili manjoj mjeri u krizi u cijelom svijetu, pa bi nositeljima politike trebalo biti u interesu da barem ublaže navedene teškoće. Starost, čak i ona jako pozna, ne mora neminovno značiti smanjene kreativnosti ili loše mentalne sposobnosti. Nobelovac Ronald Coase koji je razvio teoriju transakcijskih troškova napisao je knjigu “How China Became Capitalist” kada je imao 101 godinu. Kod nas je akademik Vladimir Ibler bio itekako aktivan sa 100 godina, a opsežnu monografiju “Međunarodno pravo mora i Hrvatska” objavio je 2001. u 88 godini. U mnogim zemljama raniji odlazak u mirovinu vrlo malo ili uopće se ne kažnjava, dok se kasniji odlazak nedovoljno nagrađuje. Mirovinski sustavi trebaju biti tako postavljeni da se u njima istakne “aktuarska pravednost”, cilj ne bi trebao biti da ljudi rade dulje, nego je cilj da se ukloni kažnjavanje rada.
Naše su vlade prvo masovno slale 40-50 godišnjake u mirovinu dok su zatvarale propale socijalističke tvrtke, dijelile mirovine šakom i kapom braniteljima od kojih jedan veliki postotak rata nije ni vidio, udovoljavali tzv. ˝borcima˝iz WWII od kojih se velika većina nije ni rodila u to vrijeme i time kupovale socijalni mir +ogromna i neučinkovita državna birokracija da bi došli u situaciju da više nema tko sve to financirati...