Bio je travanj 1991. kad je iz obiteljskog doma u Velikoj Brusnici nedaleko od Bosanskog Broda otišao u Vukovar. Majci je kazao da odlazi na sezonske radove u polje za zaradom, jer joj nije imao snage reći da odlazi braniti zemlju u kojoj nije rođen, ali koju je osjećao svojom. Već u lipnju Luka Andrijanić navukao je odoru hrvatskog dragovoljca, pristupio 4. bojni Treće gardijske brigade i pridružio se odvažnoj skupini branitelja Borova naselja. Njegova pomoć bila je više no dobrodošla.
Tek koji mjesec ranije izišao je iz JNA na Batajnici naoružan znanjem i iskustvom vrhunskog protuavionca, kao najbolji u klasi, čemu svjedoče i brojne pohvale i nagrade. Slijedeći upute zapovjednika Ivice Arbanasa, tog 24. kolovoza Luka i njegova posada na protuavionskom topu odlaze na poziciju prema silosu Đergaj, iščekujući napad neprijateljskog zrakoplovstva.
– Javili smo se Blagi Zadri da smo u njegovoj zoni odgovornosti i potom odabrali poziciju koja se Luki izuzetno svidjela. U 14 sati avioni JNA napali su Osijek, a nas u Vukovaru u poslijepodnevnim satima nadlijeću četiri “super Galeba”, prave krug u formaciji za napad i počinju pucati.
Mi stariji mislili smo da ćemo ga naučiti nešto, a zapravo je mnogočemu on naučio nas a da nismo bili ni svjesni
U tom trenu Ivica Arbanas izdaje zapovijed, a Luka puca. Jedan avion G-4 počeo je ponirati prema Marincima, a drugi se zadimio i zastao jedan djelić sekunde i u niskom letu otišao u Srbiju. Vidjeli smo kako se između Bršadina i Marinaca diže crna gljiva dima, a Luka će na to: “Ovaj je pao!” Međutim, pala su oba! Nakon nekoliko minuta došli su MiG-ovi koji su visoko letjeli jer su znali što ih čeka, a helikopter s oznakom Crvenog križa koji je došao po pilota nismo dirali jer smo mi ipak Zbor narodne garde – prisjeća se danas Lukin suborac Josip Jakobović.
Udar na Orlovaču
Samo dva dana kasnije, 26. kolovoza 1991.u jutarnjim satima, Luka i njegov tim, u kojem su bili i Marjan Balić, Antun Bekčević i Zvonimir Hincak, zauzimaju novu poziciju, kod Vodotornja, u vrijeme iščekivanja napada na Vukovar.
– Nakon borbenog djelovanja aviona po našem položaju, uzvratili smo vatru te tom prilikom oborili MiG-21 i jedan G-4. Čak smo djelovali po jednom brodu koji je bio u kombiniranom napadu na grad. Nakon obavljene zadaće dobili smo poziv upomoć od Blage Zadre, pa smo svi zajedno otišli na Trpinjsku cestu – priča Josip.
Nakon dolaska, pregledali su teren i ponajbolju poziciju pronašli na Hercegovačkoj ulici, gdje je top 20/3 imao najbolje djelovanje, 360 stupnjeva. Odande su bili spremni za udar u smjeru Orlovače gdje su stacionirani srpski dobrovoljci i pripadnici JNA, no bila je to i najbolja pozicija za djelovanje po avionima neprijateljskih snaga.
‘Ne idi, sine, molim te’
Svaki dan jačaju napadi na grad: artiljerijski, tenkovski i pješački sve do 14. rujna kada se uključuje i zrakoplovstvo.
– Tada se zaista pokazuje golema hrabrost obrane Trpinjske ceste gdje nastaje groblje tenkova koje su uništili Marko Babić i njegova ekipa. Kako se nastavljaju napadi i silna granatiranja, morali smo minirati teren ispred nas, a minera nigdje. Samo su došli, ostavili mine i rekli da će doći kad budu imali vremena. Naš Luka nema mira, ide ih postaviti, jer kaže da je u JNA vidio kako se radi. Postavlja mine i u tom trenu počinju padati minobacačke granate i rakete od VBR-a. Vjerujem da ga je to iznenadilo. Trenutak neopreznog postupanja s minom koštao ga je života – prisjeća se Josip Jakobović kobnog 20. rujna 1991. godine kada su izgubili Luku Andrijanića, tri dana prije njegova dvadesetog rođendana.
- Bio je čovjek blagog osmijeha i velikog srca, rodom iz Bosanskog Broda, koji je došao braniti Hrvatsku u Vukovaru. Mi koji smo stariji mislili smo da ćemo ga naučiti nešto, a zapravo je mnogočemu on naučio nas a da nismo bili ni svjesni – kaže suborac.
I 22 godine kasnije, majka Jela ne može govoriti o sinu a da ne plače pa se u mislima vraća na 17. kolovoza te ratne 1991. godine.
– Tada se prvi put vratio kući otkako je otišao u Vukovar. Došao je nenadano, da vidi roditelje i brata. Sklopila sam ruke i molila ga: “Ne idi, sine, molim te”, ali Luka je morao otići. Vuklo ga je, nikome nije mogao objasniti. Bio je to posljednji put da sam ga vidjela – rekla je pa gorko zaplakala.
Jela i Pejo Andrijanić ostali su sami. Stariji sin živi u Njemačkoj, 1200 kilometara daleko, a njihov Luka počiva na slavonskobrodskom groblju. I oni, otac i majka, tihi su junaci Vukovara.
halooo četnik!! hrvati se ponose sa Lukom, a tvoji što su se vratili sa nogama naprijed iz Vukovara nekad se žale svetom savi