Perica Mihaljević i Vedran Stanić iz Virovitice tvorci su inovacije Lunas spectrum koja osobe s teškoćama s vidom uvodi u svijet boja. Kako je došlo do toga, govori sam Perica, koji je slijep od svoje šeste godine. Otkriva kako su za sve “kriva” njegova djeca te kako su on i njegov prijatelj, grafičar Vedran, inače zdrav vida, osmislili taj jedinstveni sustav.
Na kojem principu funkcionira Lunas spectrum?
To je sustav taktilnih oznaka za slijepe za prikazivanje boja. Sastavljen je od točkica i prvi je u svijetu koji pokazuje tako golem spektar nijansi. Ne daje slijepima informaciju o “osnovnim” bojama i njihovim dvjema, trima varijantama, nego nudi cijeli spektar oznaka. Napravili smo priručnike, taktilnu memory igru, slagalice, naljepnice s oznakama...
Po čemu je taj sustav specifičan i prvi u svijetu?
Oslanjamo se na fizikalno svojstvo svjetlosnih valova, u kojem točkica oponaša kretanje vala tako da, primjerice, ljubičasta boja ima najgušći nanos, a crvena najrjeđi. Primijenili smo i likovnu logiku, tako da kombinacijom oznaka dobivamo oznake za sekundarnu boju. Primjerice, kombinacijom oznaka za plavu i crvenu nastaje oznaka za ljubičastu, i tako redom: spajanjem crvene i žute nastaje narančasta... Imamo i tercijarne boje, u kojima su elementi primarnih i sekundarnih. Kada dotaknete našu oznaku, možete odčitati i njenu tvorbu i imati ujedno autentičan znak da znate koja je to boja. Sustav ima i oznake za bijelo i crno, a kombinacija rezultira sivom oznakom. Koristeći se tim simbolima za crno i bijelo, pronašli smo način za potamnjivanje i posvjetljivanje boja, i to ih možemo gradirati – od 10 posto udjela bijele u nekoj boji pa do 90 posto. Možemo tako, primjerice, prikazati crvenu kao jako svijetlu ili kao jako tamnu. Uključili smo i svojstva materijala u naš sustav pa postoje oznake za prozirno i za sjajno. Tu su i oznake za srebrno i zlatno. I naravno, možemo prikazati međusobno miješanje boja, tako da nemamo samo kombinaciju od koje ćemo od crvene i žute proizvesti oznaku za narančasto nego možemo i označiti koliko je žute u toj mješavini, a koliko crvene, tako da dobijemo i nijansu narančaste.
Koliko je zahtjevno naučiti raspoznavati boje po Lunas spectrumu?
Vrlo je jednostavno. Zato smo i odabrali točkicu kao izražajno sredstvo, liniju smo potpuno izbjegli jer je ona za jagodicu prsta vrlo nezahvalna. Brailleovo pismo za slijepe napravljeno je od šest točkica. Na tom tragu, zaključili smo da je točkica zahvalan medij. Kada smo našu inovaciju predstavljali slijepoj djeci u Centru Vinko Bek te na Sajmu inovacija Arca u Zagrebu, vrlo su brzo shvatila način tvorbe oznaka i to nam je dalo veliku potvrdu da taj sustav u praksi funkcionira. Slijepa djeca imaju likovnu kulturu u školi i uče o bojama. Iznenadilo nas je koliko već znaju o nastanku boja, pa su im i ove oznake “sjele” bez problema. Iskustvo je takvo da, kad dotaknete oznaku, isti je tren možete prepoznati, ne oduzima puno vremena, ne mora je se analizirati, prelaziti rukom s jedne strane na drugu.
U čemu je razlika u usporedbi s prijašnjim sustavima za raspoznavanje boja?
Upoznati smo s jednim brojem sustava koji su se kao izražajnim sredstvom koristili linijom i oblikom – krug, trokut i kvadrat. Oni su se također referirali na likovni nastanak boje kombinirajući te oblike i dobivajući tako sekundarne oznake, i još bi tome možda dodali nekakav način raspoznavanja je li tamno ili svijetlo. Imali ste šest boja u tri različite nijanse i to bi bilo to. Nismo nigdje u svijetu našli sustav za boje u primjeni, pronašli smo neke načine približavanja boja slijepima, no svi su pomalo podcjenjujući za slijepe jer nude samo osnovan način, a ne nude edukativni pristup niti omogućavaju kreativno izražavanje. Primjer je označavanje odjeće s LG, dakle “light green”. Prijašnji su sustavi rješavali, možda, goruće pitanje, a mi smo, osim pokazivanja golema spektra nijansi, izradili sustav koji je primjenjiv na sve. Osmislili smo prozirne naljepnice kojima slijepa osoba može označiti, primjerice, set plastičnih čaša, jednakih na dodir, a različitih bojom, i tako znati koja je koje boje. Slijepima te naljepnice pomažu, a onima koji vide ne smetaju, nenametljive su. Kvalitetne su, perive u perilici. Svoju sam djecu, koja vide, učio boje upravo lijepeći te oznake na čaše. Slijepi otac ih je naučio raspoznavati boje.
Vaše bi se oznake za boje mogle naći na odjeći u trgovinama?
Namjeravamo u proces proizvodnje odjeće implementirati ušivne etikete pa pozivamo proizvođače da nam se jave. Uzmite slijepu majku ili oca koja svoje dijete, bez tegoba s vidom, upiše u vrtić ili školu. Nema sumnje, može se o njemu adekvatno brinuti što se tiče hrane, higijene, odgoja. No, tu je i moment ukusna odijevanja. Društvo ima konvencije lijepog odijevanja, zna se što je prihvaćeno, a što ekstravagantno. “Okidač” da krenemo u cijelu priču, inače, bio je kada je novinarka mog prijatelja pitala kako se ja odijevam. Odgovorio je da biram tamne nijanse, što je sugeriralo kako sam darker u duši, što nisam, nego je to sigurna varijanta da se pristojno obučem. Jer, ako bih imao majice i košulje različitih boja, postojala bi opasnost od neukusna odijevanja. Vratimo se na primjer roditelja s malim djetetom. Ako bi se odjeća označila, dopustilo bi to slijepom roditelju da sam odabere koje će boje haljinicu ili majicu staviti i što ispod toga ide, jer je učio iz teorije što je to ukusno odijevanje za dijete. Kada otvore ormar, u njemu je hrpa odjevnih predmeta u kojima se treba snaći. Ako se ormar uredi tako da su na jednoj strani plave, na drugu zelene, na treću krem-majice, velik je to mentalni napor samo za sadržaj jednog ormara, a posebice kad imate troje djece. Ušivna bi etiketa, dakle, bila vrhunsko pomagalo, to više što ne narušava dizajn odjeće niti mu ugrožava funkcionalnost.
Boje su svojevrsna tabu-tema u svijetu slijepih. Vaš je stav da oni trebaju imati mogućnost znati koje su boje predmeti s kojima se susrećete. Što im to donosi?
S pomoću tih oznaka potičemo maštu slijepih i omogućujemo da se taktilnim crtežima i nanošenjem tih oznaka sami kreativno izraze. Postoji, inače, geometrijski set za slijepe, s gumenom podlogom gdje se papir bocka metalnim šilom i tako crtate. Slijepa osoba sada može nacrtati ne samo srce ili krug, već ga i ispuniti oznakom za boje i tako onima koji vide sugerirati kakvu ona sliku tog crteža ima u glavi. Trend u Hrvatskoj je tzv. inkluzija slijepih u društvu, da se one uključuju u sve pore društvenog života i participiraju u što većem stupnju. To primjerice, znači, da se slijepa djeca školuju u redovnim školama. Pretpostavimo da se u razgovoru povede priča o bojama. Slijepa je osoba automatski isključena jer ona ne zna boje, nije ih nikada koristila, što je stvarno slučaj. Naš sustav omogućava da uče o bojama, imaju oznaku za njih, druže se s njima i da su i u tom pogledu uključeni u društvo. Jer, boja je sastavni dio društva i slijepa bi se osoba obilježila tim a priori odbacivanjem boja.
Inovaciju ste i patentirali. Planirate li izlazak na globalno tržište?
Da, ne bismo se htjeli zadržati samo u okvirima Hrvatske. Naš je dojam da ovakav sustav nije u upotrebi u svijetu pa ima mjesta za njega, a to više što ga nismo vezali ni za kakav jezik ili pismo. Naveo sam primjer oznake LG za “light green”, no netko iz Rusije ili Arapskih Emirata stvarno neće znati što je LG, morao bi poznavati engleski jezik i Brailleovo pismo. Ovo je jedinstven način koji se vezuje na sunčevo zračenje, a ono je isto i Arapima, Japancima, katolicima, budistima, muškarcima, ženama, starima, mladima.
