Spreman sam svakog momenta umrijeti, ali u trenutku kada bi me metak pogodio, vjerujem da bih ubio onog koji je pucao. Smrti se ne bojim, a svaki čovjek treba biti oprezan čak i kada prelazi preko pješačkog prijelaza. A ja sam prilično oprezan čovjek.
Riječi su to, pomalo proročke, koje je u rujnu 2003. novinaru Globusa, netom po izlasku iz zatvora, nakon što je oslobođen optužbi za ubojstvo Veselina Marinova, doušnika HIS-a, izgovorio prošli tjedan likvidirani Vinko Žuljević Klica. A taj oprez, o kojem je Klica prije 12 godina govorio novinaru, po svemu sudeći u međuvremenu je nekamo nestao. Ili je nestao barem tog nedjeljnog jutra kada je Klica odlučio da će na misu otići sam. Podatak je to koji su očito dobro znali i njegovi ubojice, kojima je trebalo svega 10-ak sekundi da ga na povratku s mise presretnu, pregrade mu put, ubiju ga i pobjegnu. I nestanu bez traga, s malim šansama da ikada budu uhićeni.
Jer iza očito dobro uhodanih i istreniranih ubojica na mjestu zločina nije ostalo puno korisnih tragova. Nađeno je više čahura ispaljenih iz zasad nepoznatog i neutvrđenog oružja te jedna spaljena, koju godinu ranije ukradena Škoda BiH tablica. U njoj su vjerojatno nađeni i nekakvi materijalni tragovi, no ako se nemaju s čime usporediti, pitanje je koliko će koristiti policiji u potrazi za počiniteljima. Brutalnost kojom je Klica ubijen – prepriječen mu je put vozilom, ubojice na motorima pucali su u njega dok je bio u vozilu, a kada je iz njega pokušao pobjeći, ubojice su ga sustigli te u njega ispalili više hitaca, još ga dodatno "ovjerivši" dok je bespomoćan ležao na podu – upućuje na to da ubojstvo u sebi nosi i pečat i potpis organiziranog kriminala.
Način na koji je ubijen svjedoči i da se radi o dobro planiranoj i organiziranoj operaciji koja je iziskivala dugotrajnu detaljnu pripremu, veći broj ljudi i sredstava, osiguranje oružja, vozila, skrovišta i rute za bijeg. Ili, ukratko, svega onog što je potrebno da jedna "vojno-redarstvena operacija", kako se u kriminalnom slengu zovu ovakve situacije, ispadne uspješna. Uspješna, naravno, za onog tko ju je naručio i platio te tko u pravilu gotovo uvijek ostane izvan dosega pravde. Jer, iako je Vito Bijelić, šef kriminalističke policije, optimistično izjavio da će počinitelji biti uhićeni, surova stvarnost ga demantira. A iz te surove stvarnosti ispada da gotovo nijedna likvidacija s mafijaškim predznakom – izuzev likvidacija dvojice bossova Zlatka Bagarića i Vjeke Sliška te donekle ubojstva novinara Ive Pukanića i Nike Franjića – nije razriješena.
(Ubojstvo Pukanića i Franića, Foto: Boris Ščitar)
No u ova dva posljednja slučaja nisu otkriveni naručitelji, već samo neposredni izvršitelji. Što se tiče Bagarića, razrješavanje tog ubojstva prije se može pripisati činjenici što je ubijen pred očima policajca, koji su, zgodno ili ne, zaboravili razoružati sve sudionike incidenta koji je prethodio ubojstvu "kralja zagrebačkog podzemlja". A cijela ta krvava spirala nasilja, koja se u pravilnim razmacima zavrti po zagrebačkom asfaltu, pokazujući uspavanom političko-policijsko-sigurnosnom aparatu da mafija ubija iako nas svi godinama uvjeravaju da je u Hrvatskoj nema, na neki način je i počela upravo s Bagarićem. Odnosno njegovim povratkom iz Njemačke u trenutku kada se nazirao početak krvavog raspada bivše države.
Galantni kockar
Bagarić je bio galantni i markantni kockar, uglađenih manira, koji je volio život na visokoj nozi. Bio je čovjek blizak hrvatskoj političkoj i sportskoj eliti, koji je živio na rubu zakona, balansirajući između reputacije hodajuće mafijaške legende, koja je slavu stekla u bitkama na ulicama Frankfurta, i wannabe poduzetnika. Bagarić je bio rado viđen gost u blizini pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana i tehnomenadžerske elite HDZ-a, dobar prijatelj Davora Šukera, nogometne nacionalne ikone te kum Ljube Magaša Zemunca, još jedne mrtve gangsterske legende i čovjeka kojeg su smatrali vođom jugoslavenske mafije u Njemačkoj. Kada se Bagarić početkom 90-ih vratio u Hrvatsku, praćen Milenkom Žajom Krojfom i Zoranom Petrovićem Ivicom, dobro se uklopio u klimu koja je tada prevladavala.
U tom ratnom i poratnom vremenu, kada su se u Hrvatsku vratili emigranti svih vela, teško je bilo razlučiti tko je ratni profiter, a tko heroj. Još je teže bilo zaključiti tko je sitna riba, a tko zaslužni kriminalac kojem se država treba odužiti za ono što je tijekom rata za nju napravio (šverc oružja i deviza, doprema pomoći svih vrsta te otkup hrvatskih ratnih zarobljenika od suprotstavljenih strana u ratovima koji su bjesnjeli teritorijem bivše države). Mnogi od onih koji su tada došli u Lijepu Našu vidjeli su svoju priliku koju je trebalo ugrabiti. Bagarić je bio jedan od takvih, a u to vrijeme već je stasao i novi, mlađi i ambiciozniji pretendent na tron "kralja podzemlja". Ime mu je bilo Vjeko Sliško i, kako će se pokazati znatno kasnije, vjerojatno je imao zaleđe u jednom dijelu tadašnjeg političko-policijsko-obavještajnog aparata.
Sraz dvojice karakterno sličnih, kao što su bili Bagarić i Sliško, i nije mogao završiti drugačije no što je završio – krvavim obračunima za poslove i teritorij u kojima su glave sporadično padale s obje strane. Iako je prva žrtva mafijaškog rata na zagrebačkim ulicama zapravo bio Niko Mioč, vlasnik pizzerije Cosa nostra i kum boksača Damira Škare, poslije saborskog zastupnika HDZ-a, to ubojstvo ipak se ne smatra početkom rata dvaju suprotstavljenih klanova.
Rat klanova
Mioč je ubijen 12. listopada 1991. pred kafićem Cassandra, nakon kraće prepirke s Krojfom, Bagarićem i Petrovićem. Smatralo se da ga je ubio Petrović, koji je za to ubojstvo i optužen. No na suđenju 2002. tvrdio je da je Mioča zapravo ubio Bagarić, dok je on samo preuzeo krivnju. Petrović je oslobođen optužbi, Bagariću se nije moglo suditi jer je tada već bio mrtav pa bi se moglo reći da je Miočevo ubojstvo prva neriješena likvidacija s mafijaškim predznakom. No prema policiji i tužiteljstvu prva žrtva u sukobu klanova Bagarić – Sliško bio je Damir Kovačić Šerif. Taj redar diskoteke Sokol ubijen je 2. veljače 1993. hicima iz vatrenog oružja. Kako je bio blizak Bagariću te kako se malo prije smrti sukobio sa Sliškom, ranivši ga, smatralo se da iza njegove smrti stoji Sliško. Ili točnije Mijat Vrdoljak, Posavljak vrlo blizak Slišku.
Kao i u mnogim situacijama prije i poslije toga, policija je imala samo indicije, ne i dokaze pa Vrdoljak nikada nije osumnjičen, a kamoli optužen. Barem ne od države jer i na primjeru tog Posavljaka, kojeg je bio glas da se bavi utjerivanjem dugova, pokazalo se da se u podzemlju dugovi ne zaboravljaju. Oni se samo odgađaju te kad-tad naplaćaju. Vrdoljak je ubijen 22. kolovoza 1997. hicima iz škorpiona, a nije ga spasila ni pancirka koju je nosio. Nakon njega su u pravilnim nizovima od 1994. do 1998. padale žrtve s ove ili one strane mafijaške smrtonosne linije, a među likvidiranima bilo je i onih koji nominalno nisu pripadali ni jednoj strani. U tom periodu ubijeni su Mladen Šiškić, još jedan čovjek blizak Slišku, a Šiškićev brat Zdravko nakon kraće prepirke 4. veljače 1997. u Dubravi ubio je Ivana Mirka Krpelnika, zbog čega je kasnije osuđen na devet godina zatvora. Povod ubojstvu bila je svađa oko neriješenih dugovanja, a Krpelnik je umro na putu za bolnicu na rukama svog prijatelja Ivana Šakote. Njegova smrt bila je početak najkrvavije godine u zagrebačkom podzemlju.
Nekoliko dana nakon Krpelnika, 11. veljače 1997., u svojoj kući ubijen je trgovac Vinko Mendeš (39), a koji mjesec kasnije nastradao je i Ivan Šakota, kojeg je pratila reputacija da je brz na okidaču. On nikamo nije išao bez pancirke, imao ju je na sebi i kada je ubijen 28. lipnja 1997. dok je izlazio iz kafića Kvak. Pogođen je u pazuh dum-dum metkom iz lovačkog karabina, a umro je na rukama svog prijatelja Shpejtima Taqija (27), dočasnika HV-a, jednog od ratnika iz bitke za Maslenicu u kojoj je bio i ranjen. Taqi je prijetio je da će osvetiti prijateljevu smrt, a da ima prijeku narav, osjetio je i Siniša Košutić, unuk predsjednika Tuđmana, kojeg je Taqi pljusnuo u jednom noćnom klubu u raspravi oko neke djevojke. Legenda kaže da je nakon tog događaja čak bila sazvana i hitna sjednica VONS-a, a da su za Taqija bili zainteresirani mnogi, vidjelo se i po tome što se nekoliko minuta nakon njegove smrti na mjestu zločina pojavio Žarko Peša, tadašnji šef HIS-a. Je li pojavljivanje tako visokog obavještajca nešto govorilo o mogućoj pozadini ubojstva, teško je reći. No činjenica je da je Taqi ubijen 4. srpnja 1997., svega šest dana nakon svog prijatelja Ivana Šakote čiju je smrt želio osvetiti. Izrešetan je hicima iz strojnice ero dok je na uglu Zagorske i Selske čekao na semaforu. Smrtonosni niz te 1997. nastavio se smrću Nebojše Ćuka koji je ubijen samo dan poslije Taqija u svojoj kući u Svetoj Nedjelji, a krvavu nisku zaključio je Omer Zahirović Omerica koji je 20. studenog 1997. likvidiran hicima iz vatrenog oružja u svojoj kući u Dubravi, dok mu je žena bila ranjena.
U 1998. ubijen je Albert Burić i to paklenom napravom koja mu je bila postavljena pod vozilo. Te je godine, 15. srpnja, ubijen i Bagarić nakon što je cijelu noć u njihovu lokalu zlostavljao braću Rodić – jednog je tjerao da pjeva dok mu je na glavu prislanjao pištolj, a drugog je pretukao. U nekom trenutku Rodići su uspjeli pozvati policiju, a dolazak policije jedan je od većih misterija tog događaja jer kada je 13 temeljnih policajaca 15. srpnja 1998. malo poslije 7 sati došlo do lokala NK Dubrava, nije razoružalo sve sudionike incidenta.
Dok su policajci vodili Bagarića do vozila, došlo je do pucnjave u kojoj je on ubijen, i to hicima iz svog pištolja. Za Bagarićevo ubojstvo optužena su trojica braće Rodić – Lazar, Zoran i Vinko. Lazar Rodić 2003. osuđen je na tri godine zbog ubojstva Bagarića. Njegova braća su oslobođena iako je i Vinko Rodić pucao u Bagarića. No on je pucao u mrtvog Bagarića. U kriminalnom žargonu to se smatra "ovjeravanjem", a kroničari novinskih crnih kronika godinama kasnije pitat će se je li ga taj čin stajao života. Naime, Vinko Rodić 18. veljače 2008. izrešetan je hicima u svom kafiću znakovita imena Bugzy, dok je s društvom igrao biljar. Ubojica je, naravno – nepoznat.
Pucao u mrtvog Bagarića
Bagarićeva pomalo neočekivana smrt donijela je prekid u međusobnim razračunavanjima, što se u tumačilo kao pokušaj reorganiziranja i pregrupiranja prije nove runde okršaja, no to krhko primirje kratko je trajalo.
Prva žrtva u novom valu razračunavanja bio je Željko Šobot, nekadašnji boksač i omiljeni lik iz zagrebačkih Gajnica. Šobot je 11. ožujka 1999. izrešetan hicima iz strojnice ero, koja je ukradena iz skladišta MORH-a, dok je na Ozaljskoj sjedio u svom BMW-u i jeo burek. Tada se špekuliralo da je iza Šobotove likvidacije stajao Ibrahim Dedić, vlasnik propale Promdei banke, jer su se Šobot i Dedić zakačili još u vrijeme dok je Dedić obavljao posao za državu, prevozeći iz Hrvatske u BiH jugoslavenske dinare, tamo ih pretvarajući u marke te ponovo vraćajući u Lijepu Našu. Kada je pak Dedić 3. srpnja 1999. likvidiran na ulazu u svoju zgradu, nagađalo se da je to osveta ljudi iz Šobotova okruženja. No nijedna od tih teorija nije potvrđena i oba su ubojstva još neriješena.
Posljednji žestoki dečko koji je ubijen te godine bio je Damir Dado Džeba, koji je izrešetan 16. listopada 1999. pred Malom kavanom na Prisavlju, a mjesec i pol dana kasnije u središtu Zagreba iz ručnog bacača ispaljena je zolja. Meta je bio Vjeko Sliško, no krhotine zolje tog 27. studenog 1999. ubile su Zorana Dominija, nevinog građanina, vlasnika videoteke i oca dvoje maloljetne djece, koji je te noći malo prije eksplozije krenuo kući nakon napornog radnog dana.
Odgovor države
Njegova smrt bila je nešto preko čega država, pogotovo u predvečerje izbora na kojima je bila izgledna promjena vlasti, nije mogla prijeći. Mercedes iz kojeg je ispaljena zolja nađen je zapaljen nekoliko ulica dalje, a političko-policijsko-pravosudni spektakl mogao je početi. Uhićena je grupa ljudi koja se teretila da je u sklopu tzv. zločinačke organizacije počinila niz zlodjela, boreći se za prevlast s grupacijom kojoj je na čelu bio Vjeko Sliško. Sliško i njegovi sljedbenici nisu uhićeni, a javnost je nagađala da nisu uhićeni jer je Sliško imao moćno političko-obavještajno zaleđe zbog čega je postao nedodirljiv. Sliško nije doživio da na tom suđenju sjedne na klupu za svjedoke jer ga je 22. ožujka 2001., usred dana, s pet hitaca ubio belgijski legionar James Cappiu. Samo koju sekundu kasnije Cappiu je skončao svoj život od hitaca koje je u njega ispalio Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić. Sliško je s teškim ozljedama glave prevezen u bolnicu gdje je od posljedica ranjavanja izdahnuo koji dan kasnije.
Sliškova smrt, kao i Bagarićeva, označila je prekretnicu jer je podzemlje u nekoliko godina izgubilo i drugog "kralja". Trećeg još nije bilo na vidiku, a paradoksalno, kao i u Bagarićevu slučaju, ubojice su relativno brzo nađeni. Jedan – James Cappiu bio je mrtav. Drugi – Samir Ivošević kao supočinitelj brzo je uhićen i nakon koje godine osuđen. Treći – Marko Nikolić, kao supočinitelj ili naručitelj, što nije jasno do danas, od tada krasi listu MUP-ovih najtraženijih osoba. I dok je podzemlje čekalo novog eventualnog "kralja", 31. svibnja 2002. u kafiću NBA ubijen je Veselin Marinov Bugarin, kojeg je ubio Klica, još jedan blizak Sliškov prijatelj. Nakon ubojstva Klica se predao policiji, a optužbi za ubojstvo oslobođen je godinu kasnije. Nova krv zagrebačkim asfaltom potekla je 23. siječnja 2003. kada je pred svojim hotelom u Zagrebu izrešetan Marko Sliško, brat Vjeke Sliška. Ubijen je dok je izlazio iz svog vozila, a ubojica, naravno, nije nađen. Nekoliko mjeseci kasnije, 12. studenog 2003., likvidiran je i Željko Bilen koji je izrešetan u svom džipu. Njegova smrt bila je zadnja u pravilnim nizovima likvidacija jer su suprotstavljeni klanovi sklopili primirje koje je s manjim sporadičnim prekidima trajalo do danas. Dvije godine nakon Bilenove likvidacije, u siječnju 2005., na ulazu u svoju zgradu ubijen je Ivan Budimir.
Na gotovo identičan način likvidirani su Dino Pokrovac u lipnju 2005. te Lullzim Krasniqi u ožujku 2006. Iako su na mjestu Pokrovčeve likvidacije nađeni opušci cigareta i izrađen je fotorobot počinitelja te iako je Krasniqi prije svoje smrti policajcima uspio opisati počinitelja, ni ti ubojice nisu nađeni. Kao što nisu nađeni ni ubojice Davora Zečevića, koji je likvidiran hicima iz snajpera u prosincu 2007., ubojice Tripe Penovića koji je izrešetan u "sačekuši" u ljeto 2008. te ubojice Davora Golubića ubijenog u ožujku 2012. Tako je većini "junaka" spomenutih u ovoj priči, osim činjenice da su živjeli brzo i žestoko, čekajući metak sa svojim imenom, zajedničko i to što se s vremena na vrijeme spominju u medijskoj statistici neriješenih mafijaških zločina. Nadajmo se samo da ime Vinka Žuljevića Klice neće biti priključeno tom sada već popriličnom popisu ubijenih čiji su ubojice nestale bez traga u bespućima policijsko-obavještajne nesposobnosti.
>> 10 najgorih mafijaških bandi u Hrvatskoj
>> Hrvatska mafija: Godišnje okrenu milijarde, ubijaju i zbog šamara
nema organiziranog kriminala bez politićke potpore