– Tužno je bilo i jadno. Udar je bio kao atomska bomba. Svi su popadali s gumenjaka. Ja sam ostao zato što sam se zbog valova i ljuljanja čvrsto držao za brod. Ukrcali smo se u gumenjak nešto iza 20 sati, more je bilo uzburkano, puhao je vjetar i valovi su bili golemi. Pala je noć, a gliser nije imao svjetla. Alen je vozio gliser i krenuo je prvo malo brže, ali kako su nas valovi zapljuskivali, usporio je i pokušavao izbjeći nalete vjetra. U gumenjaku nas je bilo devetero i ne mogu vjerovati da smo samo moj prijatelj Viktor Markota i ja preživjeli! – kaže Velimir Šetka iz Kule Norinske, preživjeli sudionik strašne nesreće koji je imao nevjerojatnu sreću te je prošao gotovo neozlijeđen, s ogrebotinama na koljenima i podljevom u oku.
“Bili su krasni ljudi”
Skupina od devetero ljudi vraćala se sa Šipana na kojem su restoran “Bowa”, čiji je suvlasnik poginuli Alen Perišić, pripremali za otvaranje, odnosno za skupinu od stotinu gostiju koja je trebala doći u srijedu pa su u čamcu bili njegovi zaposlenici...
Iste večeri pronađeno je i tijelo Jele Kobaš, koja je trebala početi raditi kao pomoćna kuharica i čiji je sin također bio u gumenjaku za vrijeme nesreće, a u srijedu poslijepodne još jedne osobe čiji identitet još nije potvrđen, ali najvjerojatnije je riječ o 23-godišnjoj Dubrovčanki M. V. koja je, neslužbeno smo doznali, trebala prenoćiti kod prijateljice na Šipanu, ali se u posljednji trenutak predomislila jer je htjela otići kući uzeti odjeću za iduće dane.
Na Šipan je Velimir Šetka, s kojim smo razgovarali u njegovoj kući, išao s prijateljem Viktorom Markotom koji je teže ozlijeđen, ima slomljenu ključnu kost i operiran je. Oporavlja se u dubrovačkoj bolnici.
More je bilo uzburkano, prskalo je na sve strane i nijedan od njih dvojice nije gledao naprijed te nisu ni primijetili brod Lučke kapetanije s kojim su se sudarili.
– Ja sam sjedio zadnji i glavu sam sagnuo. U jednom trenutku čuo sam Alena kako govori: “Ajme, Bože”, mislio sam da je neki greben i još sam se čvršće uhvatio za brod. Nekoliko sekundi nakon toga uslijedio je stravičan udarac. Ja sam se nakon toga na nekoliko trenutaka onesvijestio. Prvo čega se sjećam je Viktor koji me je dodirivao i dozivao. Pitao sam ga di su ljudi, ali nije bilo nikoga, a motor je i dalje radio i gliser je i dalje lagano plovio – kaže Šetka.
Viktora Markotu snažni je udarac bacio s broda, ali on se čvrsto uhvatio za sjedalo i uspio se vratiti.
– Čuo sam udar i iduće čega se sjećam je da sam bio pod morem. Uhvatio sam se za čamac. Kada je gumenjak izronio natrag, i ja sam izronio s njim – ispričao je Markota. Dvojica prijatelja osvrtala su se i pokušavala ugledati nekoga od svojih suputnika, ali bez uspjeha.
– Našli smo jaknu, Markota ju je podigao. Bila je prazna... Nije bilo cure čija je jakna bila. Gliser nas je vozio dalje, mi ne znamo upravljati. Što ćemo? Stali smo vikati i dozivati brod koji je od nas bio udaljen 200-tinjak metara. Osvijetlili su nas i došli po nas. Bio sam mokar, smrzavali smo se. Bilo je toliko hladno da smo mogli umrijeti. Drhtali smo još sat-dva, tko bi znao, kad je došao kapetan i rekao da je u moru utopljenik. More je i dalje bilo uzburkano, deset minuta smo ga izvlačili. Pomogli smo i nas dvojica. To je bilo Alenovo beživotno tijelo – kaže Šetka ni sam ne vjerujući što je doživio.
Dvojica preživjelih prevezeni su u dubrovačku bolnicu kada su doznali da je pronađeno još jedno tijelo. Riječ je o Jeli Kobaš iz Velike Gorice koja je tog dana došla na Šipan raditi kao pomoćna kuharica u Bowi. Da tragedija bude veća, u brodu je bio i njezin sin Daniel Kobaš, koji je prošlog ljeta radio kao konobar u Bowi i dogovorio je posao za majku. Na Šipan mu je, kada završi nastava, trebala doći i 14-godišnja kći da bi provela cijelo ljeto s ocem. Njega još uvijek traže.
– Gospođa se bojala mora i čamca. Kada smo ušli, rekla je da ne zna plivati i da joj nije drago što će svaki dan morati brodom putovati na posao – ispričao nam je Šetka.
Daniel Kobaš, kako doznajemo, ugostiteljstvom se bavio i u gradu u kojem je odrastao – Velikoj Gorici.
Tamo je vodio i caffe bar “Herc” u Zagrebačkoj ulici, a radio je i u još nekoliko kafića. U Dubrovniku je radio već neko vrijeme na gradilištu te u restoranima i kafićima. U Bowi je odradio i cijelu prošlu sezonu te se zbližio s vlasnikom Alenom Perišićem. Koliko su bili bliski, govori to da je Kobaševa majka Jela došla raditi u Bowu u kojoj je prvi put bila na dan nesreće.
Obitelj Kobaš jučer je bila u šoku, a u obiteljski dom pristigli su članovi obitelji i rodbina izraziti sućut.
– Do jučerašnjeg poslijepodneva iz dubrovačke policije dobili smo tek vijest o pronalasku majčina tijela, no policija još ništa nije potvrdila za brata – kazali su članovi obitelji. Sin i brat Nikola Kobaš vijest o gubitku najmilijih jučer je teško podnio.
– Čekamo vijesti – bilo je sve što su rekli Nikolini prijatelji...
– To je užasno, nisam dobro poznavao te ljude, ali grozno se osjećam zbog ovoga što se dogodilo. U čamcu je bio još jedan stolar, on živi u Srbiji, ali u Dubrovniku radi ljeti i još jedan stolar, pravi majstor koji je radio u Australiji, kao i jedan momak iz Šibenika, mislim da je konobar. Poznavao sam ih samo nekoliko dana, ali bili su krasni ljudi – kaže Šetka.
Nitko to nije mogao izdržati
Na žalost, na pitanje postoji li mogućnost da je netko preživio, odmahuje glavom.
– Nitko koga je bacilo s gumenjaka nije mogao to izdržati. Ne možete ni zamisliti koliko je more hladno, ni najbolji plivač na svijetu tu ne može ništa... Jako mi je žao i zbog tih ljudi i zbog njihovih obitelji, ali nema šanse da je itko preživio – kaže Velimir Šetka. Potraga za stradalima s gliserom trajala je cijeli dan.
Iz teksta se može zaključiti da su tako trebali svaki dan na posao i sa posla gliserom, po bilo kakvom vremenu, bez zaštitnih prsluka! Eto što je hrvatski poslodavac. :/ Mogao im je bar naći smještaj na Šipanu! Tužno.Počivali u miru :(