Prvi put u šest tjedana od izbora čini se vjerojatnim da ćemo uskoro imati vladu. Prva stvar s kojom će se ona morati suočiti bit će izrada proračuna za 2016, a po mogućnosti i za ostale tri godine mandata. Taj proračun bit će reformski sam po sebi, jer će prvi put od kraja rata jedna hrvatska vlada morati provesti značajne mjere štednje.Hrvatska je u posljednjih 25 godina imala proračunski višak (prihodi proračuna bili su veći od rashoda) samo dva puta, davne 1994. i 1998., a posljednjih sedam godina manjak proračuna nije padao ispod pet posto BDP-a.
Takva politika dovela je do eksplozije javnog duga, koji je sada na granici održivosti, i njegovo dovođenje u razumne okvire ključno je hrvatsko razvojno pitanje. Ako se javne financije ne konsolidiraju u kratkom roku, scenariji poput grčkog ili portugalskog bit će jednostavno neizbježni. Vrlo brzo ćemo vidjeti je li reformska retorika koja je dominirala poslijeizbornim pregovorima samo to – retorika ili se iza nje krije i ozbiljna namjera. Jer izrada proračuna za sljedeću godinu, posao koji je vlada Zorana Milanovića namjerno i s dobrim razlogom ostavila novoj vladi, neće biti trivijalan – bit će to težak i zahtjevan posao koji će odrediti smjer kojim će Hrvatska ići sljedećih godina, pa i desetljeća.
Taj proračun morat će istodobno zadovoljiti nekoliko kriterija koji rade u suprotnim smjerovima. S jedne strane, mora dovesti do stabilizacije javnih financija, s idejom da do recimo 2020. ostvarimo proračunski višak i počnemo smanjivati javni dug. Da bi se to postiglo, proračun za 2016. morat će biti manji za neke 3 do 4 milijarde kuna kako bi se manjak (deficit) vratio u okvire dogovorene s Europskom komisijom u sklopu Procedure prekomjernog manjka (EDP).
Takav bi uspjeh dao pozitivan signal vanjskim kreditorima i rejting-agencijama i učinio zaduživanje jeftinijim. (Hrvatska danas plaća jednu od najviših cijena za novo zaduživanje.)Istodobno, rezovi bi morali biti takvi da ne unište lagani, ali željno očekivani oporavak nacionalne ekonomije. Analitičari za ovu i sljedeću godinu predviđaju gospodarski rast od nekih 1,5 posto. Takav minimalan rast nužan je uvjet za bilo koji program konsolidacije javnih financija. Stoga povećavanje poreza ili uvođenje novih ne dolazi u obzir, dapače – trebat će se olakšati regulatorni i financijski teret kompanijama kako bi se taj rast ubrzao i povećao šanse za dugoročno ozdravljenje.Također, trebat će o svim tim rezovima pažljivo obavijestiti one koji će njima biti najviše pogođeni.
Masovni otpor znatno bi otežao ili potpuno onemogućio provođenje reformi. Osobito se to odnosi na sindikate javnih službi koji su do sada pokazali potpunu ravnodušnost za stabilnost javnih financija tjerajući „mak na konac“ svojim zahtjevima za povećanjem plaća.
Ako se sa sindikatima tijekom pregovora ne sklopi neki sporazum, zbog automatskog povećanja na koje imaju pravo na osnovi dogovora s vladom Ive Sanadera, cijeli projekt fiskalne konsolidacije pada u vodu.
>>Sindikati u sudaru sa stvarnošću: zašto im ne bi trebalo popustiti
