Statistički podaci govore da je u posljednjih stotinu godina iz Dalmacije iselilo ljudi koliko je danas u njoj stanovnika. Stoga i ne čudi da su mnoga dalmatinska sela opustjela, da su poluprazna, a neka i posve prazna. I u njima više “nit’ zvoni podne, nit’ pivci kukuriču, nit’ volovi riču”, a bogme “nit’ starci kašlju, nit’ djeca plaču”. Dalmatinska sela, posebice ona brdska i planinska, umirala su stoički, a umrla stojećki, nauzgor. Ostala su prazna zbog praznih trbuha... No, sila Boga ne moli, sila zakon mijenja, a kamoli neće selo.
Sila zakon mijenja
Sila životnih prilika izmijenila je i Tijaricu, selo dvadesetak kilometra od Trilja, na granici s Imotskom krajinom, u svemu, a naročito u broju pučanstva. Nekoć je ovo selo bilo najnapučenije naselje u Cetinskoj krajini, a godine 1922. imalo je više stanovnika nego Sinj, “glavni grad” ovoga kraja. Tri desetljeća kasnije, 1952., u Tijarici je živjelo tri i pol tisuće duša, no danas ih ovdje obitava pet puta manje. Oko sedamsto...Pa kamo se djenuše, kamo nestadoše Tijaričani?
- U Berlin, sve otišlo u Berlin – veli starina Marko. Davno su cure ovdje zapjevale: Oj, Njemačka, ja ti kunem staze/dala si mi suze niz obraze. Tako, svuda nas ima, a najviše u Berlinu. U ovom njemačkom gradu “u kojemu je naroda više nego u ciloj Hrvatskoj”, dakle u Berlinu, Tijaričana je danas više nego u samoj Tijarici. A među najpoznatijim berlinskim ugostiteljima opet su ugostitelji iz ovog triljskog mjesta, naširoko poznati i naveliko priznati.
I dok su ostali hrvatski gastarbajteri po Njemačkoj zarađivali kruh po svekolikim “švapskim bauštelima”, Tijaričani su svoj kruh nasušni pekli u ugostiteljstvu. Iz ovoga sela ljudi su “na privremeni rad od četrdeset godina” u pravilu odlazili baš u Berlin, na prste jedne ruke mogu se izbrojiti oni koji su “na arbajt”, na rađu, krenuli u neki drugi njemački grad. I već desetljećima se devedeset devet posto njih u ovom gradu bavi ugostiteljstvom, a trenutačno je ovdje više od dvjesto restorana čiji su vlasnici ljudi iz Tijarice. Pa otkud baš Berlin i zašto upravo ugostiteljstvo?
- Pa svemu su “kriva” braća Čović – kazuje Kruno Tokić zvani Bariša – ljudi koji su prvi iz našega sela krenuli na rad u Njemačku. U Berlin...A Pave u010Cović, jedan od rečene braće, prvi je ondje otvorio restoran, bilo je to točno prije četrdeset godina. I taj njegov restoran, dakle prvi naš restoran u Berlinu, zvao se kao i naše selo – Tijarica. U njemu sam se i ja zaposlio kad sam stigao u Berlin l967. godine i ondje radio sedam godina. A onda sam otvorio vlastiti restoran, nazvao sam ga Dalmacija, a njegovo vođenje sada polako prepuštam sinovima.
Vrsni ugostitelji
Tri su Krunina sina u Berlinu i dakako sva tri u ugostiteljstvu. Zasad još nemaju nakanu vratiti se u rodno selo, ondje imaju obitelj i siguran posao koji im je otac utabao, a i ugled mukom stečen.
-U moj restoran – govori Kruno – dolazila je i dolazi elita, a dolazak se najavljuje, rezervira. I posla je bilo preko glave... Inače, kad sam došao u Berlin, mislio sam ostati pet godina. Ni sanjao nisam da ću se tu zadržati trideset i devet godina, evo koliko sam u Berlinu. I još jedna stvar: ja nisam imao veze s ugostiteljstvom prije dolaska u Njemačku, jednako tako nisam znao njemački ni beknuti. Ista situacija je bila sa svima nama iz našega sela, no vrlo brzo smo svladali i njemački jezik i posao ugostitelja. Berlinci su isto tako vrlo brzo to i prepoznali pa su jedan drugome počeli govoriti: “Ako se hoćeš dobro najesti, pođi u hrvatski restoran!”
A u hrvatskim restoranima u Berlinu, vlasnici kojih su odreda Tijaričani, vazda se dobro i ukusno jelo, pilo, a bome i pjevalo gange i rere. Bila je to veza s rodnim krajem, s ovim pjevom majke, supruge i djevojke su ih i otpratile u daleki svijet, u Berlin. Pa tko je od njih mogao zaboraviti jeku deseteračkog dvostihovlja pri odlasku: Više valja komin moje majke/neg’ Njemačka i njezine marke. u0110avlu, Švabo, ti i tvoje marke/rastavi me od drage i majke. Ajde, dragi, iz Berlina kući/ja oboli tebe čekajući... - A u tom čekanju – kaže baka Iva – mi smo starile i ostarile. A djeca su odrastala s materom i babom dok je otac bivao tek kućni ukras, netko tko je, poput Djeda Božićnjaka, dolazio kući iz Berlina za Božić i Veliku Gospu s darovima za sve nas. Prije nego što bi se vratili natrag, muževi bi nam napravili novo dijete, a djeca kad bi nam porasla, odletjela bi kao ptići iz gnijezda. Za ćaćom u Berlin...I zato ne treba čuditi da je Tijaričana više u Berlinu nego u Tijarici. Nije za čuđenje što ovo triljsko selo i zovu Mali Berlin, dok je središte sela, od pamtivijeka s imenom Tarabnik, preimenovano u Berliner Strasse.
- Još prije dvadesetak godina – ispričat će Ivan Žaper – netko je iz Berlina donio originalnu ploču te je postavio na ulaz u središte sela, pokraj glavne seoske ulice...I ta je ploča s ispisom Berliner Strasse na Tarabniku stajala godinama, no onda ju je netko prebojao i uklonio. Nema je više, ali ulica se i dalje tako zove. Da nije bilo Berlina, skloni su jedni vjerovati, ne bi danas ni ovakve Tijarice bilo. U selu su kuće sve jedna ljepša od druge, katnice, dvokatnice i trokatnice sa centralnim i solarnim grijanjem, uređenim vrtovima, mnoge i s bazenima. Njemačka je marka onomad Tijaričane odvukla iz sela, no Tijarici je i dala novi život, nove vizure. Za koje su čuli i Nijemci u Njemačkoj pa su prije nekoji mjesec ovamo uputili i jednu novinarsku ekipu. Da napravi priču o berlinskom mlađem bratu u Hrvatskoj, priču o Malom Berlinu u Dalmatinskoj zagori.
