Na nedavnom obilježavanju pedesete obljetnice filma “Breza” Ante Babaje u Gucima, mjestu nedaleko od Karlovca, sudjelovala je čuvena slovenska glumica i intelektualka Manca Košir koja je glumila glavnu žensku ulogu Janicu. Svestrana Manca Košir počela je kao glumica, završila je matematiku i fiziku, doktorirala u Zagrebu, bila je sveučilišna profesorica i šefica katedre za novinarstvo na Sveučilištu u Ljubljani, publicistkinja, znanstvenica, novinarka, kolumnistica, društvena aktivistica i pjesnikinja. Upoznao sam je davno, u Ljubljani, mislim da je već bila u braku s Karpom Godinom, koji je snimao kod Lordana Zafranovića. Bio je to kratak susret na povratku s Vogla. Prije 50 godina imala je samo 18 godina, Ante Babaja izabrao ju je za glavnu ulogu u filmu “Breza” po noveli Slavka Kolara.
– Ja sam duboko zahvalna što sam imala sreću glumiti u takvome divnom filmu i raditi s ljudima s osjećajem ljepote, koja je vječna. I Ante Babaja i snimatelj Tomislav Pinter bili su aristokrati duha, kojih danas gotovo više nema. Raditi s takvim ljudima značilo je dobiti trajan pečat u srcu i u duši kako bih mogla dalje i sama puna vjere da mogu mnogo više – prisjeća se Manca Košir.
Nije se tada zaustavila, na Pedagoškoj akademiji u Ljubljani 1969. diplomirala je fiziku i matematiku, potom je doktorirala kod poznatog teoretičara književnosti u Zagrebu, prof. Vladimira Bitija. Sjedio sam u društvu Babaje i Ranka Marinkovića, Babaja je znao za tu vijest i rekao je: “Ta žena može sve što zamisli”.
– Ne mislim da su to za mene bili neki veliki preokreti. Ja nemam ciljeva i nekih velikih planova, ali zato život ima planove sa mnom (smijeh). Prihvaćam sve što mi život pruža i živim odgovorno i s radošću. Zato sam tako sretna, jer sam toliko puno toga primila pa i uzela! Mnogi zbog svoje jake volje i ciljeva ne vide što im to život nudi i mnogo toga propuste. Pa se na kraju, pred kraj života, žale kako nisu živjeli svoj istinski život. E, ja ću reći baš suprotno gospođi Smrti: “Živjela sam bogat život, uau!” – kaže M. Košir. Bila je i na katedri za novinarstvo Ljubljanske univerze i postala voditeljica Odsjeka za novinarstvo. Kakva su joj iskustva sa studentima?
– Četvrt sam stoljeća preživjela na fakultetu i učila buduće novinarke i rijetke novinare medijsku konstrukciju realnosti, žanrove, novinarsku etiku i odgoj za medije. Bilo mi je užitak družiti se s njima sve dok su to bili ozbiljni studenti koji su znali zašto su došli studirati novinarstvo: kako doći do prave pametne informacije i građe u ime javnog dobra, a ne za šminkanje ispred TV kamera, što je danas njihova omiljena ambicija. Kad je počela bolonjska reforma za koju sam odmah shvatila da je plod ovoga groznog neoliberalističkog vremena – važno je profitirati, pa makar i na studentima! – ja sam otišla u mirovinu.
Hvala Bogu što sam mogla! Baš zbog filma “Breza” dobila sam status filmske umjetnice pa sam imala dovoljno radnog staža. Danas ne bih više željela raditi na fakultetu gdje se bore za bodove i status, a mlađi čak i za golu egzistenciju! Ne, to nije moj, to nije Humboldtov univerzitet u Njemačkoj na kojem sam naučila što su visoki standardi studija i rada kojih se moj mentor na doktoratu, profesor Biti, striktno držao. Zahvaljujem mu, jako sam puno od njega naučila – izričita je M. Košir.
Slovenci nisu ni svjesni
Među osnivačima je časopisa Medijska istraživanja, 1995. Čuveni Stevan Dedijer jednom mi je prilikom rekao: “Slovenci nisu svjesni kakvu ženu imaju, Manca suvereno vlada informacijama, i to onim pametnim”. Upravo je o tim pametnim informacijama Dedijer govorio na svojim brojnim predavanjima diljem Europe. Na koncu je još rekao: “Manca je punokrvna intelligence”. – Ima više onih kojima idem na živce nego onih koji mi laskaju (smijeh)… Pa tako se učim skromnosti, to je jako važna vrlina. Ali, sasvim sigurno, rado čujem iz usta velikih i najvećih pokoji kompliment! Sa Stevanom Dedijerom imala sam odličan odnos, napravila sam s njim veliki intervju, puno razgovarala … Živa povijest stajala je ispred mene i ja sam sve upijala, slušala, učila … Hvala, hvala! – otvorena je M. Košir.
U međuvremenu radila je u tjedniku ITD, Teleku i Novom magazinu, napravila prvi talk show na nacionalnoj televiziji, osnovala Čajanke s Mancom, čita i razgovara o pročitanim knjigama s publikom, sjajna je kolumnistica, ima 18 knjiga od kojih bih izdvojio meni najdražu – “Človeška ljubezen”. Članica je Slovenskog centra PEN, majka dvije odrasle kćeri koje također imaju svoje karijere. Gdje je taj svemoćni, magični, čarobni izvor energije?
– Pa zaboravili ste na najvažnije – troje mojih unuka, krasni su, krasni! Najstarija, Taja, ima 23 godine, bavi se fotografijom i filmom, ona ima talenta po dedi, mojem najvoljenijem (jedinom, ha ha) bivšem mužu, filmskom redatelju i snimatelju Karpu Godini. Ima svjetla u njezinoj duši koje je isto kao i u meni – od dobrote do ljepote. Njezin prvi film događa se isto tako u brezovoj šumi, iako ona još nije vidjela Babajin film “Breza”.
Onda je tu i unuk Tin, 19 mu je godina, ne samo što je tako lijep da uvijek uz njega uzdišem, nego nema toga što on ne bi znao napraviti, naći, “zrihtati”... Pa najmlađa, 11-godišnja ljepotica Tesa, s kojom se družim svake srijede, na taj isti, za sve nas sveti dan na koji sam se družila i s kćerima – Tajom i Tinom... Voljela bih da živim dulje od moje majke, koja je dočekala 100 i pol godina, baš zato da vidim svojim očima što to rade ova krasna djeca. Izvor energije? Mnogi me pitaju odakle mi tolika energija. Sa mnom su u Draganić i Karlovac došli upola mlađi fotoreporter i novinarka, vratili su se prije mene i napisali mi da su bili sasvim umorni i pitali me kako sam ja to sve izdržala (smijeh)...
Primijetili ste kako se volim smijati, je l’ da? E, baš to – da ne uzimam ozbiljno ni sebe ni druge, to mi jako olakšava život. Nije mi do glume u životu (ali sam sa zadovoljstvom glumila u TV seriji genijalne Sare Hribar s radnim naslovom “Na Zapadu” . Nadam se da ćemo uskoro gledati tu seriju, a potom i film). Ja sam to što jesam i to je također jedan izvor energije. Oni koji poziraju, identificiraju se sa svojim položajem, traže moć i hoće sve kontrolirati, jadni su, iz njih curi energija u potocima, ha ha … Jako sam radoznala, mene sve zanima. Volim stalno učiti, kreirati, stvarati – svaki dan!
Najviše me inspiriraju samoća i tišina, priroda i mistična poezija (Rumi, Hafis, Lalla…), energiju mi daju jutarnja joga i hodanje. U središte grada idem pješke skoro svaki dan ili se vozim biciklom, znači, najmanje sam sat vremena u pokretu i dubokom disanju – poručuje naša sugovornica i nastavlja:
To me prati i danas
– A možda je zaista čarobni izvor energije moja vjera da taj maleni život koji živimo sada i ovdje nije cijela priča. Već jako dugo pratim umiruće, svakog sam ponedjeljka u kući hospicija i tu najviše učim o životu. Pa, vidite, i to mi je nasljeđe “Breze”! Tamo sam bila mrtva pola filma i ležala sam doslovce u “zakovanom” lijesu... Imala sam tada vremena razmišljati o životu i smrti pa me to prati i danas. Kao što su znali moji omiljeni stari Grci reći: „Filozofiranje je pripremanje na smrt“ (Platon).
Pripremam se i ja, pripremam... Iako znam da za ovu veliku damu nismo nikada dovoljno spremni. Evo, na koncu i moje pjesme o pripremi na smrt. Ako imate volje, prevedite je. Za moj 70. rođendan, sljedeće godine, bit će objavljena zbirka moje duhovne lirike “Iz trbuha i neba”. Prilažem i naslovnu stranicu knjige u kojoj unutrašnji glas nadahnuća govori najvažnije stvari u životu – zaključuje Manca Košir.
