Ratni zapovjednik Tigrova, pomoćnik načelnika Glavnog stožera OS RH, zapovjednik Zbornog područja Zagreb, potom i 1. korpusa, pomoćnik ministra, zapovjednik Hrvatske kopnene vojske, glavni inspektor Oružanih snaga, odnedavno i član Vijeća za domovinsku sigurnost... sve su to poglavlja u iznimnoj vojnoj karijeri umirovljenog generala Marijana Marekovića. Tijekom operacije Oluja rukovodio je operativnim pravcem Ogulin – zapadna Bosna.
:: Kako je otpočela operacija Oluja?
U zoru 4. kolovoza 1995. snažnom topničkom i raketnom paljbom Hrvatske vojske po srpskim položajima na 630 kilometara dugoj bojišnici, najdužoj u Europi od završetka Drugog svjetskog rata. Usporedbe radi, bojišnica u Ardenima, središte njemačke ofenzive, bila je pet puta kraća.
:: Što vam se iz tog vremena ponajviše urezalo u sjećanje?
Odlučnost, moral i spremnost, koji su bili na takvoj razini da je nakon operacije Bljesak vojsku trebalo "držati na lancu" da odmah ne krene u Oluju. Visoka motiviranost dade se iščitati i iz podataka o mobilizaciji pričuvnog sastava: odazvalo se 72 posto od ukupnog broja upućenih poziva ili 99 posto od plana popune borbenog stroja. Hrvatska je vojska ostvarila nešto što je u modernim ratovima nezamislivo. Ni jedna si vojska od Drugog svjetskog rata nije priuštila ono što smo mi: u operaciji Bljesak zarobili smo brigadu, a u operaciji Oluja predao nam se korpus. Vojnici znaju što znači zarobiti i koju to ima težinu. I zato se možemo hvaliti onime što drugi nisu osjetili.
:: Gdje vas je zatekla vijest o ulasku naših snaga u Knin?
Na zapovjednom mjestu u Ogulinu. Tu mi je vijest donio prof. Miroslav Tuđman pa smo skupa nazdravili francuskim konjakom. Zasigurno, kad je pao Knin, Hrvatsku vojsku više nitko nigdje nije mogao zaustaviti. Srbi su tada iskoristili situaciju pa su od međunarodnih snaga tražili da zaustave naša djelovanja, da ide predaja, koju su potom otezali dok se specijalni korpus njihovih snaga nije izvukao iz Hrvatske i sa sobom odnio najbolju tehniku koju su imali. Mi smo na to pristali da ne bi bilo nepotrebnih žrtava na obje strane.
:: Hoćete li 20. obljetnicu Oluje proslaviti u Zagrebu, Kninu ili na obje lokacije?
Na obje, svakako.
:: Koja je vaša osobna motivacija da prisustvujete mimohodu?
Idem kako bih odao počast vojnicima, Oružanim snagama Republike Hrvatske. Oni su danas hrvatski branitelji. Mi smo bili branitelji, danas smo veterani, možemo ih savjetovati, ali oni su ti koji su spremni reagirati na svaki oblik agresije na RH. I zato idem odati počast njima jer znam koliko se, osobito posljednjih mjesec dana, muče da bi pokazali što znaju.
:: Je li vam, kao vojniku, važno da građani u što većem broju podrže mimohod?
Gdje god bio, mimohod mora biti pred što većom publikom. Narod ne smije biti isključen jer je poruka važna: ovo je i vaša vojska. Mjesto održavanja mimohoda šalje poruku. Ovaj mimohod mora biti u svakome pogledu svehrvatski mimohod pobjede. Mimohod je demonstracija zajedništva. Ljudi ne vole politiku, ali vole Hrvatsku vojsku neovisno o stranačkoj pripadnosti. Treba im nešto što će ih povezati. Vojnici stupaju kao jedan u čast države, u čast zajednice. A država dugo nije bila ovako razjedinjena i podijeljena i mislim da upravo vojnim mimohodom možemo pokazati, pa i vratiti zajedništvo. Mislim da smo od 1990. godine sve političke, osobito vanjskopolitičke ciljeve ostvarili, ali smo pritom izgubili ono na temelju čega smo sve to i stvorili – zajedništvo. U konačnici, narod treba vidjeti što financira. Roditelji žele vidjeti svoju djecu tamo.
:: Dio branitelja odbio je prisustvovati mimohodu. Što biste im poručili?
Ni na koji način nisam upućen u dnevnopolitička zbivanja niti me politika ikad zanimala, ali i ja sam hrvatski branitelj i želim danas vidjeti svoju vojsku. To je moja vojska. Ta vojska neće izvoditi mimohod ni poziciji ni opoziciji, nego hrvatskom narodu.
:: Na središnjoj proslavi u Kninu govorit će i predstavnik branitelja. Kakav bi taj govor trebao biti?
Rekao je jedan filozof davno da nitko ne zna što je rat ako u njemu nema sina. Ja mislim da bi o tim sinovima i kćerima ipak trebalo nešto reći. Nemam ništa protiv da se branitelj obrati javnosti, ali dnevnu politiku treba izbaciti iz govora. Mi govorimo o 20. obljetnici Oluje, o operaciji koja je uz sudjelovanje HVO-a i Armije BiH dovela do Daytonskog sporazuma. O operaciji koja je spriječila genocid: da je pala bihaćka enklava, možda je grubo reći, ali nitko ne bi govorio o Srebrenici, nego o Bihaću. O tome treba govoriti, a ne o dnevnoj politici. Treba se prisjetiti svih tih heroja, svih tih nesreća u obitelji jer svi smo mi slavili oslobođenje, ali majka koja je izgubila sina, njezina proslava je bila ipak drugačija. O tome treba razmišljati.
:: Premda niste član Hrvatskoga generalskog zbora, ali ste jedan od naših ratnih generala, kako komentirate njihovu odluku o dolasku na mimohod i apel braniteljima da se odazovu?
Mislim da je potpuno u redu da Zbor na takav način rezonira. Istina, nisam član Generalskog zbora, ali možda ću biti jer ono što je HGZ danas nije isto što je bio prije dvije godine: uspio se izdići iznad dnevne politike. Podupirem tu njihovu odluku i smatram da bi se svi bivši vojnici trebali boriti za nacionalne interese, za interese države, a ne pojedinih elita. Zbog države smo i išli u rat.
:: Kako se, kao aktivni sudionik Oluje i jedan od ključnih zapovjednika, osjećate 20 godina poslije slušajući sve te silne prijepore?
Ta spočitavanja vezana uz političke opcije, Zagreb i Knin, pa to je suludo. Na mimohodu sudjeluje Hrvatska vojska koju je stvorio hrvatski narod pod vodstvom Franje Tuđmana 1991. godine. Kao da to zaboravljamo. Zajedništvo je ono što nedostaje ovoj državi, a ti silni prijepori..., meni se to jednostavno ne sviđa. Ne volim to.
Ne mogu pronaći ni jedan razlog za te nesluglasice, možda ja krivo gledam na stvari, ali zar bih ja sad trebao reći: hej, ne idem na mimohod jer ga organizira Zoran Milanović? Ne idem na mimohod zbog njega, nego zbog vojske. Uostalom, premijer Milanović bit će i u Kninu. Zar bi trebalo reći: ne idem u Knin jer će tamo biti Milanović? Ja to stvarno ne razumijem. Na žalost, čini mi se da su ta prepucavanja dovela do toga da mnogi gradovi i ratne brigade same organiziraju svoje vlastite proslave 20. obljetnice Oluje. Kao da zaboravljamo da je u ratu poginulo ukupno oko 23.000 hrvatskih vojnika. Veliku smo žrtvu podnijeli. Na dostojanstvenu proslavu Oluje obvezuje nas i žrtva 174 poginula i 1100 ranjenih hrvatskih branitelja.
>> Pogledajte fotografije s generalne probe svečane proslave u Kninu
>> Život nakon Oluje: Banija 20 godina poslije
Tako smo dobro isprašili srbočetnike da će palit svijeće u srijedu od ljutnje što nisu dosta popalil Osijek, Vinkovce, S.Brod, Sisak, Karlovac,Gospić, Zadar, Šibenik..