Vlak je Srbe gledao u kvalifikacijskim ogledima protiv Walesa (6:1), Belgije (0:3) i Makedonije (0:1) te u prijateljskima protiv Čilea (3:1) i Cipra (3:1). U odnosu na te utakmice, srbijanska formacija u Zagrebu doživjet će dvije promjene.
Umjesto kartoniranoga stopera Milana Biševca iz Lyona uskočit će zvijezda Bundeslige Neven Subotić iz Borussije Dortmund, dok Mihajlović tek traži zamjenu za ozlijeđenoga partizanovca Lazara Markovića.
– Ja znam koliko Srbi mogu, poznajem njihovu formaciju i sve igrače na koje računaju za zagrebačku utakmicu – kaže Vlak i dodaje:
– Mihajlović ima jezgru od 7-8 igrača, a dvojica ili trojica su se rotirala, isključivo zbog ozljeda ili suspenzija. Momčad im ima kompoziciju, standardnost, a Marković je u njoj bio vrlo važna karika. On je igrao kao lijevi vezni, u formaciji 4-2-3-1, dešnjak koji ulazi prema golu, dok s druge strane to radi Tošić. Zbog Markovićeva neigranja mogu se pojaviti Tadić ili Sulejmani koji trenutačno ne igra u Ajaxu, ali je vrlo kvalitetan igrač.
Engleska obrana
Srpsku obranu, uz Biševca, činila su trojica “Engleza” – Ivanović, Nastasić i Kolarov.
– To im je bila standardna formacija, izuzev u Skoplju, jer su se tih dana neki “pokefali” s izbornikom – objašnjava Vlak.
Ispred obrane djeluju Ignjovski i Fejsa, trojac u polušpici su Tošić, Tadić i sada ozlijeđeni Marković, a ispred svih Đuričić iz Heerenveena. Na golu je Stojković iz Partizana.
– Vratar im je neobično važna karika, vrlo je utjecajan i glasan. Za vrijeme utakmice stalno dirigira igrom.
Koji je najveći nedostatak Mihajlovićeve momčadi?
– Nemaju klasu, osim sjajnoga Ivanovića u obrani. To je reprezentacija u stvaranju, doživjela je dosta promjena u odnosu na prošli ciklus. Nema Stankovića, Vidića, Jovanovića, Žigića, Pantelića... Sada imaju tek nekoliko iskusnih i puno mladih koji dolaze i imaju veliki potencijal. Primjerice, Nastasić je ‘93. godište, Đuričić, Marković, Tadić, Ignjovski, svi su vrlo mladi, željni afirmacije. Mihajlović sada pokušava s njima izgraditi kult reprezentacije.
Kakav je vaš dojam Mihajlovića kao trenera?
– Dosljedan je, ima svoj put i od njega ne odustaje. Možda to nekome izgleda bahato i arogantno, ali to je njegovo razmišljanje i on u njemu ne popušta. Kao u slučaju izvanrednoga igrača Ljajića iz Fiorentine, koji ne želi pjevati himnu, a Mihajlović ga se svjesno odriče. Dakle, spreman je odreći se kvalitete u odnosu na ono što želi postići.
Griješi li u tome?
– Griješi apsolutno. Ljajić je vrlo kvalitetan, on i Jovetić su izvanredan tandem u Fiorentini.
U kojoj su fazi Srbi najopasniji?
– Polukontre i kontre, na njih moramo pripaziti. Oni imaju vrlo brze igrače, Tošića, Đuričića... vrlo su neugodni, hitri, pokretljivi. Dakle, ne smijemo olako gubiti lopte jer oni se iz defenzivnog bloka vrlo lako mogu transformirati u kontru.
Prekidi?
– Tu upozoravam na Kolarova, slobodnjak mu je najjače oružje, ne smijemo raditi prekršaje u zoni udarca. Sjetim se kako je zabio gol Walesu, on može zapucati sa 30-40 metara, puca kad ima i kad nema rezona. Međutim, Kolarov sada u Cityju nema fond utakmica, istisnuo ga je Clichy.
Vlak naglašava i ovo:
– Mihajlović ih vodi tijekom cijele utakmice, primijetio sam da njihova mobilizacija počinje i prije utakmice kada se igrači okupe i zagrle ispred klupe. Pokušava ih maksimalno mobilizirati i oni ga zaista slijede. Doživljavaju ga kao vođu.
Može li maksimirski ambijent sputati Srbe?
– Može, sigurno može, to je ono što ja mislim da ne mogu podnijeti. Osim toga, naša je momčad prošla svjetska i europska prvenstva, mi smo formirana reprezentacija, a oni će sigurno imati problema adaptacije na uvjete, na pritisak koji ih čeka u Maksimiru. Njihov golem potencijal sada nije dovoljan da nam se suprotstave.
Brine li vas nestandardnost, slabija forma nekih naših igrača?
– Ne. Velika je stvar za nas što nam se stalno pojavljuju novi igrači u izuzetno jakim klubovima. Mandžukić sada igra u životnoj formi, prije njega to isto prolazio je i Jelavić. Uđe li netko u krizu, odmah se pojavi netko novi u vrhunskoj formi.
Vremena su se promijenila
Vodili ste prvu veliku utakmicu našega kluba protiv Srba, razbili Partizan u Zagrebu sa 5:0. Ima li ova utakmica sličnosti s tom?
– Ta s Partizanom bila je nešto sasvim drugo. Igrana je nedugo nakon rata, napetosti su bile mnogo veće nego sad. Bila je to utakmica teška za pripremu, posebno psihološku. Ovo je sada odmak od 15 godina, vremena su se promijenila iako je naboj ostao. Treba se prvom redu orijentirati na igru, a ne na emocije.
Kako ste tada smanjivali tenzije, smirivali igrače uoči uzvrata u Zagrebu? Silvio Marić je, primjerice, vrlo teško podnio poraz u Beogradu.
– Bio sam sretan bio što sam imao takvu grupu kvalitetnih nogometaša, ali i karakternih ljudi. Silvio Marić jedan je od njih. Bilo mu je teško nakon prve utakmice, ali već sljedećega dana ju je prebolio i samo razmišljao kako će ih baš on razbiti. A oni su potonuli, izgubili su utakmicu već u tunelu. Bio sam i ja tada tamo i vidio sam da su bili blijedi k’o krpe. Još je Goca Jurić potpalio vatru povikavši ono svoje poznato: “Ajmooooooo!!!”
Treba li Štimcu sad neki Jurić u svlačionici?
– Ne, sada ne treba Goca, naša momčad već je formirana, posrijedi su sve klasni igrači s dovoljno iskustva da ne mogu izgorjeti u takvoj utakmici – zaključio je Marijan Vlak.
