Kad su domaći mediji prije otprilike tjedan dana prvi put prenijeli vijest o koloni radnika propalih tuzlanskih poduzeća koji marširaju prema hrvatskoj granici, bilo je pomalo teško zaključiti je li riječ o stvarnom događaju ili izvještaju jednog od brojnih regionalnih satiričnih "news portala". Dapače, u trenutku kad diljem Hrvatske zbog nemogućnosti da ostvare svoja socijalna prava prosvjeduju tisuće ljudi, od branitelja, preko radnika ruiniranih tvrtki do stanovnika područja od posebne državne skrbi, ideja da neka grupa ljudi u tu istu državu pokušava ući baš zato da bi ostvarili neka od tih prava čini se ekvivalentu legendarnog skeča poznatih Nadrealista u kojem, nakon procvata jugoslavenskog samoupravnog ekonomskog čuda i propasti dekadentnog Zapada, u sarajevskim slastičarnicama i ćevabdžinicama poslužuju imigranti iz Švedske – likovi duge plave kose, odjeveni u bijele hlačice i majice s drvenim reketom ispod ruke, poput Bjorna Borga.
Hrvatsko ekonomsko čudo nikad nije niti postojalo, no i ona količina prosperiteta i optimizma koja je polovicom prošlog desetljeća i postojala, dolaskom recesije se istopila, da bi šest godina krize Hrvatsku dovelo u stanje apatije, frustracije i ogorčenosti.
Izlaz iz takvog stanja mnogi su pronašli u iseljavanju u razvijenije i bogatije zapadne zemlje. Prema istraživanjima demografa Rebeke Mesarić Žabčić i Anđelka Akrapa, u proteklih pet godina iz Hrvatske se iselilo oko sto i pedeset tisuća vitalnih, odnosno radno sposobnih ljudi. Riječ je o redu veličine Rijeke – trećeg najvećeg grada u zemlji. Valja se zapitati koliko bi ih još otišlo da su mogli i imali kamo? Ipak, u trenutku dok neki kupuju aviokarte za odlazak iz lokalne bijede, na graničnom prijelazu Orašje stoji 200-tinjak ljudi koji bi odmah, kad bi im to bilo dopušteno, pristali živjeti u toj bijedi.
Ta cijela nestvarna situacija kao da je prepisana iz jedne epizode kultnog stripa "Alan Ford", u kojem vođa grupe TNT agentu Bobu Rocku za kaznu određuje sedmodnevni pritvor na kruhu i vodi, samo da bi mu ovaj odgovorio da kaznu prihvaća jer će na taj način tijekom idućeg tjedna imati što jesti! Ako se na stranu stavi paradna prosvjedna dimenzija akcije tuzlanskih radnika, iza njihova "dugog marša" skriva se poprilično važna poruka. Razina prava hrvatskih građana, kvaliteta njihova života, dosezi socijalne države, usprkos svim problemima tijekom proteklih godina, i dalje su na znatno višoj razini nego u većini zemalja s kojima je još prije dvadeset godina bila dio iste propale države.
Hrvatska je danas članica Europske unije pa je referentna skupina s kojom se uspoređuje ona preostalih država Unije. U tom društvu Hrvatska ne stoji previše dobro pa, iako je u načelu ispravno uspoređivati se boljima od sebe, trebalo bi pogledati i gdje se nalazimo u odnosu na države s sličnom zemljopisnom pozicijom, povijesnim prilikama i tranzicijskim startom kao Hrvatska. A tu recimo, strši i zanimljiv podatak iz nedavno objavljenog Happy Planet Indexa, tradicionalnog istraživanja o životnoj sreći i blagostanju u 151 državi svijeta.
Prema tom indeksu, skor Hrvatske najniži je među svim državama bivše Jugoslavije, a da stvar bude gora, subjektivni doživljaj sreće među građanima Hrvatske gori je nego među Grcima, gdje zbog ekonomske krize gotovo svakodnevno građani na ulicama žestoko prosvjeduju i sukobljavaju se s policijom. Razloga za tu diskrepanciju ima mnogo, no jedan od najvažnijih zasigurno je i ona poznata židovska kletva – da Bog da imao pa nemao. U jeku divlje tranzicije građani Hrvatske nakratko su dobili dojam da imaju, samo da bi onda bili spušteni natrag u trajno stanje neimaštine.
Takva Hrvatska mnogima više nije privlačna, no onih dvjesto tuzlanskih radnika koji koračaju prema Orašju dokaz su da i takva Hrvatska nekome predstavlja "obećanu zemlju". Ljepota je možda, ipak, u očima promatrača.
>>‘Banditima ostavljamo BiH i idemo u Hrvatsku’
Kad je Hrvatska igrala protiv Turske onda su Tuzlaci palili Hrvatske zastave i navijali za Tursku a sad bi azil u Hrvatskoj. Pa što ne idu Erdoganu u Istambul.