Diljem svijeta nađeni su divovski životinjski fosili. Njih ima toliko
da je američko Nacionalno zemljopisno društvo čak objavilo i
knjigu “Divovi iz prošlosti”, u kojoj su
prikazana mnoga od tih stvorenja koja danas više ne postoje.
Dinosauri su samo najpoznatije divovske životinje, ali nikako ne i
jedine.
Fosilni ostaci bezrogog nosoroga upućuju na to da je bio
viši od pet metara. Svinje su bile veličine goveda, deve su
bile više od tri i pol metra, ptice su rasle do visine od
tri metra, divovski dabrovi dosezali su veličinu svinje,
šumama su hodali jeleni rogova raspona tri i pol metra. U
fosilnom zapisu pronađeni su ostaci ljenjivaca dužih i od pet metara,
dok su današnji ljenjivci veličine prosječnog majmuna.
I biljke su bile puno veće nego danas. Pronađeni su ostaci paprati
veličine drveta, kao i dokazi o žoharima dugima 60 cm te o jednako
divovskim zrikavcima, skakavcima i čudovišnim paucima koji
su bujali u prošlosti, dok je naš planet bio
zemlja beskrajnoga ljeta. Konjici (vretenca) raspona krila 90 cm
letjeli su preko močvara u kojima su živjeli dabrovi od 2,5 metara i
rastao šaš visine 18 metara.
Kukci kornjaši nekada su rasli do veličine boksačke rukavice
i penjali se uz crnogorična stabla viša od 30 metara. Golemi
glodavci, poput divovske gvinejske svinje, rasli su do veličine
suvremenog nosoroga, dok je drevni nosorog, prema nekim procjenama,
mogao dosegnuti i veličinu dvokatnice. Fosilni zapis prepun je primjera
golemih stvorenja koja su postojala u prošlosti.
Preteški i
preveliki
Postojanje divovskih životinja pravi je misterij. Što su
veće, to su teže, a što su teže, to trebaju veću snagu da bi
nosile vlastitu težinu. Galileo Galilei u 17. stoljeću prvi je objasnio
taj “efekt razmjera” koji se bavi jednostavnim
odnosom dužine prema koži, volumenu i težini. Kosti neke životinje koja
je triput duža nego njezin današnji primjerak zbog
gravitacije bi morale po gustoći narasti mnogo više od tri
puta kako bi podupirale teret životinje.
Galileo je zapisao kako bi bilo nemoguće preoblikovati kosture ljudi,
konja ili drugih životinja koje bi mogle odgovarajuće obavljati svoju
funkciju kada bi takve životinje bile goleme – osim ako kosti
ne bi bile od puno tvrđeg i otpornijeg materijala nego što
je uobičajeno ili ako ne bi bile deformirane nerazmjernim debljanjem. U
tome slučaju te životinje bile bi strahovito zdepaste.
Pronađene divovske kosti potvrđuju Galileova zapažanja. Zbog njihove
ekstremne masivnosti ne prepoznaje se uvijek da pripadaju istim vrstama
životinja koje postoje danas. Prirodoslovci će prilikom otkrića takvih
fosila često reći da su pronašli, primjerice, ostatke
“divovskih životinja nalik psima”, a ne ostatke
“divovskih pasa”.
Divovski sisavci
Dabar dug dva i pol metra? Nemoguće, zar ne? Ali samo zato
što divovski sisavci nemaju slavu divovskih
guštera. Na temelju lubanje izumrlog divovskog dabra
izložene u St. Louis Science Centeru procijenjeno je da je divovski
dabar bio dug dva metra i 40 centimatara, poput današnjeg
crnog medvjeda. Živio je u jezerima i brzacima, ali zasad nema dokaza
da je gradio brane poput modernih dabrova.
Arheolozi su otkrili i fosilne ostatke divovskog pingvina, velikog
skoro kao čovjek. Prema otkrivenim kostima procijenjeno je da je ptica
bila velika oko metar i pol i teška pet kilograma. Fosil je
iskopan u kamenolomu pokraj Oamarua na novozelandskom Južnom otoku.
I evo nas na trenutak u mutnim vodama kriptozoologije: velik broj ljudi
izvijestio je o divovskom pingvinu na plaži Clearwater na Floridi 1948.
Rekli su da je ptica bila visoka 4,5 metara. Iza sebe je ostavila
goleme tragove na plaži. Tijekom istog razdoblja neki su ploveći uz
obalu zaljeva pokraj plaže Clearwater izvijestili o ekstremno velikoj
ptici nalik pingvinu koja je plutala na vodi. Ovi incidenti objavljeni
su u nekoliko novina, a iste godine još je jedna velika
pingvinolika ptica viđena iz privatnog zrakoplova na obali rijeke
Suwannee River u sjevernoj Floridi. Poznati istraživač nepoznatog Ivan
Sanderson poduzeo je znanstveno istraživanje u oba slučaja, ali bez
uspjeha.
Australski divovi
Aboridžini su oduvijek znali da su postojale divovske životinje, a
ubrzo su njihove ostatke otkrili i prvi europski naseljenici. Bojnik
Thomas Mitchell 1831. uglednom znanstveniku sir Richardu Owenu u
Englesku je poslao veliku zbirku fosila iz špilje
Wellington, zapadno od Sydneya. Sir Owenu su ubrzo i druge ostatke
izumrlih australskih vrsta poslali istraživači Leichardt, Strzelecki i
Goyder. Owen je identificirao velik broj golemih iščezlih
tobolčara i ptica, a u idućim desetljećima novoorganizirani australski
muzeji poduzeli su mnoga iskopavanja tih fosila.
Diprotodoni su možda najpoznatiji primjer australske megafaune. Tih
velikih biljojednih tobolčara bilo je nekoliko vrsta, a najveća od njih
bila je ona nazvana Diprotodon optatum. Taj div bio je veličine
nosoroga – dug tri metra i dva metra visok do ramena
– te je najveći tobolčar koji je ikada živio. Potkraj 20.
stoljeća Južnoaustralski muzej pribavio je veliku zbirku fosila
diprotodona iz jezera Callabonna na sjeveru te države.
Osim diprotodona, tu se pronađeni i ostaci drugih velikih australskih
životinja. Zygomaturus trilobus, rođak diprotodona, bio je veličine
bika, a možda je imao rogove poput nosoroga ili kratku surlu.
Palorchestes azael bio je veličine bika, dugih pandži i izdužene surle.
Procoptodon goliah bio je najveći klokan u povijesti jer je dosezao 3,3
metra, imao je plosnato lice i oči usmjerene prema naprijed. Zaglossus
hacketti, australski krezubi glodavac (danas veličine ježa), također je
imao goleme pretke.
Divovske ptice, najveće svih vremena, lutale su središnjom
Australijom otprije 15 milijuna godina pa sve do prije 30.000 godina.
Pretpostavlja se da je okoliš u toj regiji tada bio bitno
različit od današnjeg pustinjskog reljefa, s gustim
šumama, livadama i s puno vode. Pronađene lubanje tih
velikih ptica pokazuju da su imale velike kljunove i pandže, ali ne
mesožderske, pa se još točno ne zna čime su se hranile.
Bile su visoke najmanje tri metra, a težile su više od pola
tone, te su tako bile i najteže poznate ptice. Megalania prisca bio je
golemi mesožder nalik goani (australski gušter), dug
najmanje sedam metara i težak 600 kilograma.
Veliki je misterij zašto su te životinje dosezale takve
veličine. Danas se najveći slonovi nalaze blizu ruba težine tijela koju
mišići mogu nositi dok je bezrogi nosorog, vjerojatno
najveći sisavac uopće, bio visok skoro 5,40 metara i dug skoro osam
metara. Kako su mu noge podnosile težinu i koliko je morao biti jak da
bi se uspio ustati kada je legnuo? To je samo jedno u nizu pitanja koja
nameću fosilni ostaci divova koji su u prošlosti koračali
zemljom.
