U visokopolitiziranom društvu izbor radnog stola ili biste u Uredu predsjednice države iznimno je osjetljiva politička tema, koja pokazuje da "ovlasti" Kolinde Grabar-Kitarović baš i nisu male. Po iskusnom Stjepanu Mesiću, čija nas razmišljanja godišnje koštaju 800.000 kuna, ispada da već pukim uklanjanjem biste Josipa Broza Tita predsjednica može natjerati svijet da se pita kojim smjerom kreće Hrvatska. Usto što će u očima Mesića biti teroristica poput onih koji miniraju antifašističke spomenike.
Dok je nekoć lakonski odbacivao hrvatske zakone po pitanju predsjedničke lente ili raspolaganja transkriptima sastanaka u predsjedničkom uredu, očuvanje pozicije Titove biste na Pantovčaku Mesić uzdiže na rang biblijske zapovijedi. Čak je posegnuo za argumentom propitivanja vjerodostojnosti kontinuiteta politike dr. Franje Tuđmana, s kojim je on nekoć zbijao isključivo morbidne "šale". I premda je Tuđmanov izbor bio definiran i njegovim subjektivnim odnosom i povijesnom raščlambom, ali prije svega ratnim okolnostima u sklopu politike pomirbe i hrvatskog jedinstva, bez čega danas ne bismo imali Hrvatsku.
I Vijeće Europe je tek 2006. donijelo Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. U kom smjeru Hrvatska kreće uklanjanjem Titove biste? Jest, Tito je bio jedan od najvećih državnika svijeta i jedan od najvećih vođa antifašističkog pokreta, ali imao je i svoju tamnu stranu. Koliko god je njegova diktatura i njegov komunistički režim bio socijalistički obojen, mnogi su uime tog režima ubijeni, zatvarani, proganjani, zlostavljani, uskraćivana su im temeljna prava ne samo na Golom otoku, Staroj Gradiški ili Lepoglavi. Iz državnog proračuna isplaćuju se mirovine za više od pet tisuća političkih zatvorenika iz vremena Titova režima.
Naravno da se u svijetu za te zločine nije znalo i da je u mnogim krajevima, osobito u usporedbi s ostatkom komunističkog bloka, jugoslavenski tip komunizma činio dobroćudan, ali bio je to i dalje zločinački sustav. Tek se zahvaljujući tada 19-godišnjom Dobroslavu Paragi izvan granica SFRJ čulo za političke zatvorenike, što je on osamdesetih godina platio s četiri godine zatvora, od kojih je 271 dan proveo u samicama.
Tito nije samo simbol antifašizma već i takvog sustava. I upravo je Hrvatska zbog žrtava pozvana da širi glas i o tomu bez obzira na neupitnu važnost Tita u antifašističkom pokretu. Antifašizam neće zbog toga biti manje vrijedan, ali žrtve komunizma bolje će se osjećati. Upravo je zbog njih i budućnosti 2006. i donesena europska Rezolucija 1481. I stoga, odluka o uklanjanju biste Tita iz Ureda predsjednice države mala je i simbolična gesta, koju je Hrvatska dužna i Europi i svijetu, a ne, kako Mesić u svojim fiksacijama tumači, ustupak rigidnoj desnici i profašističkim i neofašističkim krugovima u Hrvatskoj.
Tita antifašista treba razlikovati od Tita komunista na čelu SFRJ. Kao što razlikujemo hrabra djela naših branitelja u Domovinskom ratu i zločinačka djela istih tih branitelja.
Upravo je neshvatljivo i groteskno da gotovo 35 godina od smrti Tita Hrvatska još nema snage sebi i svijetu poslati jasnu poruku da je zločin uvijek zločin. Uza sve probleme u zemlji, naravno da Titova bista nije bitna, ali onda uistinu ne treba dramatizirati ako se zbog onih kojima je to bitno ukloni iz državne institucije u kojoj joj nije mjesto.
>>Tito diktator ili zaslužni antifašist? Jednoznačan odgovor nije moguć
>>Ostajem u svom uredu bivšeg predsjednika. Otići ću samo ako jednog dana ipak umrem
Ako ga ne smijemo iz nekog razloga strpati u buksu onda ga molim vas nemojte više isticati u novinama jer biti čovjek je ono osnovno.