Tog jutra naši su zarobili dvojicu neprijateljskih vojnika. Josip Martinović, izviđač u 5. gardijskoj brigadi, dobio je zadaću da ih čuva u jednoj napuštenoj kući, dok ih se ne preda hrvatskim vlastima. Sluteći da neće biti dobro, jer se na malom prostoru hrvatska vojska smiješala s paravojskom, suborac i prijatelj Josip Kalanjuš viknuo mu je: “Pusti ih ako hoćeš. Makni se. Nastradat ćeš.” Ali, Martinović je ostao. Takva je bila zapovijed.
– Kad je rat počeo, moj Josip je radio u Njemačkoj. Ostavio je posao i došao kući u Laze braniti svoje. Najprije je bio u zrakoplovnoj jedinici, kasnije u izviđačima. Kad je odlazio od kuće u Bljesak, pozdravio se sa sinom Tomislavom i sa mnom pa me primio za kosu, kao da je osjetio da se više nećemo vidjeti – priča Martinovićeva udovica Reza.
Josip Kalanjuš vidio je Martinovića u kući u kojoj je ostao sa zarobljenicima. Samo što je prešao u drugu kuću, da “skine” snajperista i vratio se natrag, Martinović je ležao mrtav. Pokraj njega bio je jedan zarobljenik. Drugoga nije bilo. Pobjegao je.
– Mogu samo nagađati što je bilo pa pretpostavljam da je snajperist kroz prozor ubio Martinovića i zarobljenika – kaže Kalanjuš.
– Metak ga je pogodio ravno u srce – govori Reza Martinović.
Kad mu je otac poginuo, Tomislav Martinović, tada 15-godišnjak, tri mjeseca nigdje nije mogao usnuti. Crninu koju je te godine obukla kada je dva mjeseca prije Josipove pogibije umro njegov otac, Reza Martinović skinula je tek prošle godine. Tri godine nakon što je ostala bez supruga umrla joj je majka. A onda je nesreća ponovno pokucala na njezina vrata. Rezin i Josipov jedinac Tomislav poginuo je u prosincu 2001. godine u prometnoj nesreći. Bila mu je samo 21 godina. Petnaest mjeseci nakon njega otišla je i Josipova majka.
– Ormar mi je pun crnine – sa sjetom će Reza Martinović.
– Teške su to uspomene. Josip mi je bio kao brat, dugo smo se poznavali, jedan drugome pomagali. Sve do zadnjeg, presudnog, dana. Stradao je jer smo se držali konvencija, čuvali zarobljenike da ih predamo hrvatskim vlastima – kaže Josip Kalanjuš koji je s pokojnim Martinovićem prošao novogradiško ratište, od Save prema Pakracu.
>> Specijalac iz Lučkog: Tko će u rat ako mi nećemo
>>Nećak Boška Buhe od mitraljeza Gare nije se htio odvojiti
