Iako se bivši šef Udbe Josip Perković hvalio da je on osobno “sredio putovnicu” prvome hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, čini se da to nije ni izbliza bilo tako. Prema svim do sada dostupnim podacima, možemo zaključiti da Franjo Tuđman nije poznavao Perkovića sve do prvih demokratskih izbora, što je uostalom rekao i sam Perković u jednom intervjuu koji je dao 1998.
Čak i da su se poznavali, Perković nije mogao samostalno donijeti odluku o izdavanju putovnici tadašnjem disidentu Tuđmanu, odnosno to nije bilo moguće bez formalnog odobrenje tadašnjeg partijskog vodstva. A u tadašnjem Savezu komunista Hrvatske Perković nije imao neku važniju uloga. Bio je treći ešalon tadašnjih partijskih struktura.
Tri i pol sata uz gemištec
Kao Titov general i čovjek koji je došao iz tog sustava, Franjo Tuđman dobro je znao kakvi su odnosi moći u Partiji pa je onda i znao kome se treba javiti kako bi “pogurao” dobivanje putovnicu. Već je početkom osamdesetih godina detektirao da je nakon smrti Vladimira Bakarića najutjecajniji čovjek u Hrvatskoj postao njegov ratni drug Mika Špiljak. Tuđman o odnosima u Partiji i raspodjeli moći unutar nje piše u svome Osobnom dnevniku. I dok se žali da ga mnogi prijatelji i poznanici izbjegavaju zato što je izvrgnut političkim progonim i šikaniranjima, ugodno se iznenadio što ga je Mika Špiljak pozdravio kada su se 1981. godine slučajno sreli na Mirogoju za Sve svete. Nije to bio neki posebno srdačan susret, ali ga je Mika pozdravio glasno i jasno: Zdravo! Međutim, ključni događaj u vezi s Tuđmanovom putovnicom dogodio se 28. prosinca 1986. godine kada je posjetio Špiljaka u njegovu stanu. Ovo je izuzetno važan podatak zato što nije uobičajeno da jedan tako visoki partijski funkcionar prima disidenta u svom stan.
U Osobnom dnevniku Tuđman se prisjeća tog sastanak, ali i poznanstva sa Špiljkom od davne 1942. godine kada je i upoznao Špiljkovu beskompromisnost prema neprijatelju. Dva ratna druga su, vjerojatno uz gemištec, razgovarala gotovo tri i pol sata. Tuđman navodi da je sa Špiljakom razgovarao o skidanju zabrane za javno istupanje te vraćanju putovnice. Špiljak mu je odgovorio da još nisu posve sazreli uvjeti za to, ali da su na putu da to riješe. I doista, ni nepuna dva mjeseca nakon ovog neformalnog razgovora Špiljaka i Tuđmana, sastaje se 17. veljače 1987. godine Savjet za zaštitu ustavnog poretka SR Hrvatske. Tada je, uz ostalo, odlučeno da se Franji Tuđmanu, Vladimiru Šeksu i Živku Kustiću omogući dobivanje putovnice. Članovi Savjeta bili su tadašnji predsjednik Predsjedništva Hrvatske Ante Marković, predsjednik vlade Antun Milović, ministar unutarnjih poslova Vilim Mulc i još neki manje poznati političari. Logičan je zaključak da je Špiljak nakon sastanka s Tuđmanom preko Partije pogurao da se na dnevni red stave Tuđmanovi zahtjevi. U zapisniku sa sjednice Savjeta, koji ima u posjedu Večernji list, piše da Tuđmanu treba dati putnu ispravu imajući pri tome na umu primjenu jedinstvenih kriterija za takve i slične slučajeve u zemlji. Već 17. travnja 1987. Tuđman dobiva obavijest poštom da dođe u Petrinjsku 30 na treći kat u sobu 114 te da podigne putovnicu (opet ni spomena Perkovića). Već u lipnju 1987. putuje u Kanadu, a sve ostalo je povijest.
Povjesničari: Priča je logična
Ovakav scenarij dobivanja putovnice čini se vrlo realnim i povjesničarima dr. Ivi Lučiću i dr. Hrvoju Klasiću, koji su različitih ideoloških usmjerenja, što za ovu priču uopće nije nebitno. Dr. Ivo Lučić s Instituta za povijest ističe da je ova priča sa Špiljkom potpuno logična. Slično razmišljaju i nekoć Tuđmanovi bliski suradnici koji su potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća s njim osnivali HDZ.
– Tuđman je znao s kim treba razgovarati i kako riješiti problem. I on je to učinio – ističe dr. Lučić. Dr. Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta naglašava da je Tuđman dobio putovnicu uz dopuštenje tadašnjeg partijskog vodstva u kojemu je najveći utjecaj imao Mika Špiljak. Policija i tajne službe su samo provodili njihove odluke. Klasić nam je ispričao i jednu anegdotu iz razgovora s Mikom Špiljkom kada je on već bio u mirovini. Tada su uloge bile zamijenjene jer je Franjo Tuđman bio na vrhuncu moći. Špiljak se pohvalio Klasiću kako mu je Tuđman ponudio svu moguću pomoć, pa čak i državni helikopter ako ga bude trebalo prebaciti iz njegove vikendice kod Novog Vinodolskog u neku od zagrebačkih bolnica. Još jednom se pokazalo kako je ratno prijateljstvo dugovječno i čvrsto. To su potvrdila dva partizanska ratna druga iz Drugog svjetskog rata koja su pomagala jedan drugome sve do kraja života.
Ne razumijem razna nagadjanja oko putovnice pok. pred. F. Tudjmana. Sto jednostavno ne pitaju pred. sina M. Tudjmana - on bi to sigurno znao.