Najnoviji popis lektire, iz kojeg bi profesori trebali izabrati što će učenici čitati, mnoge je zaprepastio. Predsjednik Društva profesora hrvatskog jezika Srećko Listeš kaže da djeluje kao “rasuti teret”.
– Književnost je rashrvaćena, osobito u srednjim školama, bila je i do sada, a sada je dvije trećine stranih autora. Situaciju mogu spasiti nastavnici ako za obradu izaberu više domaćih autora – naglašava Listeš i dodaje da je sreća što se kurikulum može mijenjati. – Ovakav kakav je ne može ići u školu, nikako bez stare hrvatske književnosti, ne može bez Zoranića, Kačića Miošića... Nema ni Mihanovića, a Mažuranića ima tek u tragovima, u osnovnoj školi je ostala Smrt Smail-age Čengića... – zaključuje Listeš i dodaje da će se kurikulum morati doraditi.
Obvezna jezgra
– Treba promijeniti sastav ekspertne radne skupine jer je većina njezinih članova došla iz jedne ustanove... Osim toga ključ obrazovanja je osnovna škola, a u ekspertnoj radnoj skupini nema nikog iz osnovne škole. Oni se zovu ekspertna radna skupina, a ja nisam našao nikakvu poveznicu sa stručnošću. Možda su stručni za neka druga područja, ali ne i za ovo što su radili – kaže Listeš.
Srednjoškolska profesorica Marina Čubrić također je nezadovoljna lektirnim popisom, a u obrazloženja autora kurikuluma hrvatskog jezika da će se izostavljeni autori i djela, primjerice Judita Marina Držića, Homer i Biblija, obrađivati – ne vjeruje. Kaže, nigdje se u ishodima učenja ne spominju.
– U lektiri mora postojati obvezna jezgra u kojoj će biti temeljna djela i autori hrvatske književnosti – naglašava Čubrić. Nije joj jasno po kojim kriterijima su birana djela i autori, a onima koji tvrde kako djecu treba potaknuti na čitanje djelima koja su njima prihvatljiva odgovara:
– Nije cilj nastave hrvatskog jezika isključivo zabava i poticanje čitanja. Zanimljivost nekog predmeta i književnog djela ovisi o profesoru. Profesor svako djelo može učiniti izrazito zanimljivim ili jako dosadnim – upozorava Čubrić dodajući da naučeni dobri metodički postupci, i dosadnom profesoru mogu pomoći i ohrabriti ga da svoja predavanja učini zanimljivima.
“Rokerski” naslovi
I književnica Milana Vuković Runjić sigurna je da zanimljivost svakog predmeta pa i hrvatskog jezika i književnosti ovisi o profesoru. “Projekt nove lektire” djeluje joj smušeno.
– Razumijem naum koji iza toga stoji, da se mladima literatura učini bliskijom nekim “rokerskim” naslovima, no to se ne može postići time da profesori javno progovore o tome kako je Homer dosadan. Jer ako je njima dosadan, kako onda očekuju da djeci ne bude – pita Vuković Runjić. Priznaje da je u svijetu lektire uvijek bilo puno švercanja i da je razumljivo da su lektirne liste većini nedostižni ideal.
– No, dođe li do konsenzusa profesora i učenika da ne valja čitati prašnjave, stare, debele knjige, odgojit ćemo generaciju mladih koja će možda znati za Homera Simpsona, ali ne i za Homera. Premda se to nekome može činiti bezopasnim, narod koji zaboravlja vlastitu kulturnu povijest i zanemaruje svjetsku, osuđen je na izumiranje – upozorava Milana Vuković Runjić.
>> Štulić: Ne želim da moja djela postanu lektira, ne volim škole i protiv sam kićenja tuđim perjem
Ovo je put iz jednog strukturiranog sustava obrazovanja u poptuni kaos. No nije problem samo lektira, iako se o njoj najviše govori ovih dana. Problem je i način vrednovanja znanja učenika, pri kojem, zbog toga što više nema brojčanih ocjena temeljnih ipak najvećim dijelom na pismenim - objektivnim - rezultatima, uloga nastavnika postaje prevelika. Ako je nastavnik taj koji na kraju šk. godine za svako dijete od 4. razreda OŠ do kraja srednje škole daje brojčanu ocjenu plus opisnu ocjenu a sve to na temelju svoga dojma o djetetu, tu se otvara širok prostor za korupciju. Pa će se vrlo vjerojatno dogoditi da dijete visoko pozicioniranog političara nastavnik procijeni kao iznimno i darovito, iako je prosječno, a ono običnog čovjeka ocjeni kao tek malo bolje od prosjeka iako je riječ o iznimnom djetetu. Pitanje je i kakva je osoba nastavnik, što ako je tip koji će dijete koje ga ispravlja (a ima i toga u školi) ili mu se zamjerilo na neki drugi način kazniti lošijim opisom i lošijom brojčanom ocjenom na kraju - na temelju čega to roditelj ili dijete može pobiti ako tijekom godine nema objektivnih ocjena već baš sam nastavnik upisuje (proizvoljno?) svoje dojmove o djetetu? Da i ne govorim kako će se upravo zbog toga nastavnici naći pod još žešćim pritiskom ambicioznih roditelja loših učenika. Umjesto koliko-toliko objektivnog ocjenjivanja dobit ćemo kaos i na kraju će sva djeca imati "ocjenu" da su bila iznimna - osim onih koja gnjave na satu, a koja su često baš najpametnija. --- Problem je također uvođenje 9-ogodišnje osnovne škole na račun toga što će se djeca koja sada idu u "malu školu" u okviru vrtića ili naprosto idu zadnju godinu u vrtić prebaciti u školu i postati učenici 1. razreda. To znači da će u školu djeca krenuti već sa 5.5 godina. Postavljam pitanje: Što će biti s tom malom djecom nakon što iz završi nastava - a roditelji rade i ne mogu se vratiti kući? U vrtiću je za njih organiziran cjelodnevni boravak, imaju igračke, imaju krevetiće u kojima mogu odspavati, imaju tete koje ih čuvaju i koje su baš tete, a ne učiteljice. Što će ta djeca u školi nakon nastave? Sjediti u klupama, bez igračaka, bez krevetića, pod paskom učiteljice s kojom će raditi što? Rješavati zadaće? To je nasilje nad djecom koja se u toj dobi još trebaju slobodno igrati u prostoru koji je upravo tome namijenjen, a ne biti u školi. A sve to točno zašto? Da se ne zavaravamo: Riječ je o tome da broj djece zbog demografskog sloma naglo pada, da se svake godine gubi jedan velik broj razreda iz sustava obrazovanja i da to ostavlja masu ljudi bez posla. Pa se na ovakav način, potpuno bespotrebnim uvođenjem još jedne šk. godine i prebacivanjem djece od 5 godina iz vrtića u škole (privemeno) izbjegavaju otkazi - a na štetu djece! Lektira je bitna, ali nije u ovoj na brzaka i od potpuno nekompetentnih ljudi sklepanoj "reformi" samo lektira problem. --- Također je problem povećana količina tzv, terenske nastave tj. izleta u skupoj režiji škole, gdje je cijena uvijek prenapuhana, plus se plaćaju osiguranja, pratnja profesora (koji ne plaća ništa) itd. Već i oko ove "terenske nastave" koju danas imamo ima problema jer dio roditelja jednostavno nema novca za to - i to pogotovo oni s više djece školske dobi, gdje se troškovi mulitpliciraju! - i onda su poniženi ako moraju reći da to ne mogu platiti (utoliko je ovo i antidemografski program, jer se kažnjavaju roditelji više djece koji ili moraju plaćati vrlo visoke troškove svih tih izleta ili se moraju poniziti i reći da ih ne mogu platiti. Ili pak moraju svoju djecu ostaviti doma dok druga idu na izlet, što je vrlo negativno za djecu samu). A ovi bi sada to šetuckanje uokolo koje samo ide na ruku agencijama još i povećali. Onaj tko je taj program pisao nema očigledno nikakvog kontakta s realnošću, ne samo školskom već i onom našeg društva. Da i ne govorim da terenska nastava predstavlja gubitak dragocijene satnice drugih predmeta koje bi djeca trebala imati tog dana i da se ne obrađuje gradivo - a za idući dan nitko ne uzima u obzir činjenicu da su djeca bila na izletu, već ih čekaju ispitivanja i testovi. --- Evo daljnjeg problema: Nigdje se ne navodi što je s dodatnom nastavom za napredne učenike. Kako danas izgleda dodatna nastava zv djecu koja su npr. odlična iz metametike? Izgleda tako da je, kao fol, vodi jedan prof. matematike, ali to se u principu svodi na jedan sat tjedno na koji profesor često uopće ne dođe (najčešće bez ikakvog objašnjenja ili naknadno kaže da nije stigao, imao je drugog posla, bio je bolestan). Ako i dođe, najčešće kasni barem po 15 minuta (od sata koji traje 45) jer su to u pravilu sati prije početka nastave. A onda drži taj sat tako da se vidi kako mu uopće do toga nije stalo. Zašto je onda uopće uzeo te sate? Radi popunjenja satnice, radi možda koje kune više u plaći, radi toga što je to škola službeno dužna organizirati... Tko zna zašto, ali od te nastave u pravilu nema ništa. Osim u rijetkim slučajevima profesora koji su sami veliki entuzijasti. No jedan sat dodatne nastave tjedno je svejedno premalo. Što je ovaj program koji smanjuje količinu gradiva za do 30% (riječi samog Jokića) učinio za onu djecu koja žele učiti više? I kako namjeravaju potaknuti (i kontrolirati) porfesore koji će to držati na pravi rad? O tome ni riječi.