Talijanski "derbi de la Madonnina" koji odlučuje tko je glavni u Milanu, sraz između Milana i Intera koji traje već punih 105 godina te onaj hrvatski, jedini pravi hrvatski derbi, između Dinama i Hajduka, koji se ovaj put igra na Poljudu igraju se u predvečerje još jednog povijesnog nastupa hrvatske reprezentacije, kvalifikacijskog susreta sa Srbijom u Maksimiru idućeg mjeseca.
Ovaj kratki početak zapravo je uvod u životopis jednog od najvećih živućih hrvatskih nogometaša, čovjeka koji prema svim kriterijima zaslužuje biti u rubrici The best, nogometaša koji je obilježio zlatno razdoblje hrvatske nogometne reprezentacije.
Njezin kapetan, vođa i čovjek koji je držao sve konce igre u rukama – Zvonimir Boban. Zvone je u svojoj karijeri igrao sve spomenute derbije, i one s Hajdukom kada je bio u Dinamu, i susrete koji su odlučivali koji je milanski klub bolji u derbiju koji nosi ime prema kipu Bogorodice na vrhu katedrale Duomo, a nastupio je i u susretu s "komšijama", u prvom međusobnom nogometnom obračunu nakon Domovinskog rata u utakmici protiv države koja se te 1999. godine zvala SR Jugoslavija.
Srčan i tvrd na djeda
U taj kontekst treba staviti i sada već antologijski događaj koji je obilježio karijeru mladog Zvonimira Bobana, a to je udaranje milicajca uoči nikad odigrane utakmice između Dinama i Crvene zvezde 13. svibnja 1990. godine u Maksimiru. Tadašnje suprotstavljanje navijača Dinama, a zajedno s njima i kapetana Zvone Bobana, velikosrpskoj politici koju su tog dana udruženo provodili beogradske Delije i jugo-milicija, bio je za mnoge početak obrambenog rata i nagovještaj svega što će uslijediti.
Poznavatelji obitelji Boban reći će kako Zvonin čin nije ništa neuobičajeno, jer je jednako tako i njegov djed Petar srčano i temperamentno reagirao u brojnim sličnim situacijama. A Zvone je na njega tvrd.
U svim intervjuima koje je dao, na pitanje zašto je udario milicajca, Boban je uvijek dao isti odgovor:
– To je bilo zbog idealizma. I zato što je policija tukla naše navijače. Delije su uništavale stadion i njima nisu napravili ništa. Tada sam vidio kako policajac tuče mladog dečka, našeg navijača, i morao sam reagirati. I danas sam ponosan na to.
Jednako kao što je ta povijesna utakmica obilježila početak Bobanove karijere, tako se može reći da je utakmica sa SRJ devet godina kasnije bila simbolično zatvaranje jednog vremenskog kruga.
Krug od nereda u Maksimiru, početka rata i borbe za neovisnost hrvatske trobojnice pod kojom je kapetan Boban godinama vodio vatrene zatvoren je nepunih deset godina kasnije u Beogradu, na prvoj poslijeratnoj utakmici protiv Jugoslavije.
U cijeloj priči ne treba naravno zaboraviti kako je Zvonimir Boban, zajedno s velikim brojem sudionika i spomenutih utakmica, bio dio mlade jugoslavenske reprezentacije koja je u Čileu pod dirigentskom palicom Mirka Jozića postala svjetski prvak. Najboljim igračem prvenstva proglašen je Robert Prosinečki, Boban je bio drugi. Na utakmici sa Zvezdom bili su na suprotnim stranama, igračkim naravno, te ponovno zajedno u hrvatskoj reprezentaciji.
O Svjetskom prvenstvu u Čileu Boban je prošle godine govorio za katalonski Sport kazavši da nosi vrlo lijepe uspomene na to natjecanje.
Od Mračaja do Milana
– Ta će sjećanja ostati vječno u meni. Bili smo prijatelji i imali smo sjajne igrače poput Prosinečkog, Mijatovića, Savićevića, Šukera, Jarnija... Respektirao sam dres reprezentacije za koju sam nastupao, ali Jugoslavija mi nikad nije mogla biti u srcu kao što je to Hrvatska. Na terenu sam davao sve od sebe zbog svojih prijatelja suigrača, ne zbog SFRJ – kazao je Boban.
Reprezentativnu reputaciju Zvone je stekao kao vođa nove, mlade hrvatske reprezentacije čija je baza bila u igračima generacije koja je osvojila Svjetsko prvenstvo u Čileu. Osim Bobana tu su bili i Šuker, Prosinečki i Jarni, a već u prvoj ozbiljnijoj utakmici sa Španjolskom pokazalo se što Hrvatska može.
Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. bilo je uvod, a Svjetsko prvenstvo 1998. u Francuskoj vrhunac Bobanova igranja za reprezentaciju. Zvone je vodio vatrene do svjetske bronce, iako mu je polufinale tog prvenstva i jedan od tužnijih dana u karijeri, jer u utakmici protiv Francuza nije bio na visini, i njegovom su pogreškom Francuzi stigli do izjednačenja. No, i najveći griješe.
Derbiji između Dinama i Hajduka uvijek su imali posebnu težinu, a vjerojatno posebno za Zvonimira Bobana koji dolazi iz Imotske krajine koja ipak tradicionalno više naginje Hajduku. Zvone je rođen u Imotskom 1968. godine, no podrijetlom je iz Bobanove Drage, a prve nogometne korake napravio je u Mračaju iz Runovića. Zanimljivo je da je u istom Mračaju igrao i Zvonin otac, i to također “desetku”, a karijeru su u tom klubu započela i dva Hajdukova velikana – Iko Buljan i Ivan Gudelj. Skauti Hajduka pratili su mladog Bobana, ali kako to biva kad su bijeli u pitanju – “bio je neperspektivan jer je imao tanke noge!”. Boban je završio u Dinamu, a Ćiro Blažević sa 17 godina gurnuo ga je u prvu momčad, a sa 19 mu je dao kapetansku traku. Govoreći o derbijima u kojima je Zvone igrao, možda je najbolje izdvojiti onaj u Splitu 1990. godine kada se Dinamo borio za naslov. U Split je stiglo više od 10.000 Dinamovih navijača, a Dinamo je na kraju slavio 3:2, i to pogocima Šukera, Shale i upravo Zvone Bobana.
Ispratili ga sami velikani
Govoreći pak o Bobanu u Milanu dovoljno je reći da ga je klub uvrstio u kuću slavnih. Zorro, kako su ga zvali u Milanu, na San Siro je stigao u sezoni 1992./1993. i bez njega vezni red rossonera nije bio zamisliv, posebno u sezoni 1998./1999. kada je bio središnja figura u osvajanju naslova i borbi s Lazijem. Osvojio je s Milanom četiri scudetta, tri talijanska superkupa, jedan europski superkup, a vrhunac karijere bilo mu je svakako osvajanje Lige prvaka u sezoni 1993./1994.
Koliko je značio hrvatskom, europskom i svjetskom nogometu pokazao je Bobanov oproštaj na rasprodanom Maksimiru. Bili su tu Kranjčar, Mlinarić, Rossi, Maldini, Baresi, Rijkaard, Costacurta, Albertini, Desailly, Savićević, Massaro, Weah, Prosinečki, Šuker, Asanović, Šimić, Tafarel, Tudor, Bergomi, Rui Costa, Serginho, Matthäus, Leonardo, Viduka, Papin, Redondo, Marco van Basten, Rivaldo, Ševčenko... Na klupi su pak sjedili Dražan Jerković, Fabio Capello, Ćiro Blažević, Ivica Osim i Tomislav Ivić.
Zvone je danas daleko od nogometa, barem onog službenog, diplomirao je povijest, uživa s obitelji. Ipak, ostaje dojam da kapetan još uvijek nije rekao posljednju riječ kada je nogomet u pitanju. Možda jednog dana...
