Subota 12. ožujka
Čišćenje zločinačke savjesti bestijalizacijom
Posljednjih je godina cio niz autora u povijesnim i dokumentarnim knjigama i filmovima tematiziralo Titovo prokazivanje svojih drugova Staljinu, koje je za njih značilo smrt, a za Broza eliminaciju takmaca u bitki za vrh Partije. Denunciranje je bilo jedan od načina obračuna unutar komunističkog pokreta, koji je bio jednako okrutan kao i u sukobu s klasnim neprijateljem, a u njemu se uvelike služilo sotonizacijom nepoćudnih. I pogotovo – bestijalizacijom, jer se zločinačka savjest čistila prikazivanjem protivnika kao životinja, nedostojnih nižih bića. I SDP baštini tu tradiciju, međusobne uvrede u stranci su sve brutalnije, o Milanovićevu protukandidatu na izborima za predsjednika snimljen je film “Zlatko Komadina i njegovo životinjsko carstvo”, u kojem su životinje oni koji podupiru Komadinu – Tonino Picula je spora kornjača, Rajko Ostojić vjeverica, Ivo Baldasar štakor, a Davor Bernardić mali pas bernardinac. Tome se dodaju sranje, govna, rektalni alpinizam, Cosa nostra... Jeza čovjeka obuzima kad vidi tko je vodio državu četiri godine i jednako velika jeza od pomisli da bi je opet mogli voditi.
Nedjelja 13. ožujka
Izvana časna i Lola Ribar, unutra Luburić i Bakarić
Odustanak Milijana Brkića od kandidature za ministra branitelja poraz je stranke koja je na izborima pobijedila, HDZ-a, i trijumf skupine koja je osvojila manje od 15 posto glasova, Mosta. Ali to je i poraz Hrvatske, očit dokaz kako jedna beznačajna skupina, koja je pošto-poto htjela eliminirati Brkića, ucjenama može pljunuti po braniteljima, poniziti Domovinski rat, krivotvoriti volju birača i svoj manjinski teror nametnuti kao nacionalni kriterij. Sjećate li se manjina koje su tako terorizirale Hrvatsku? Sjećate se, naravno, jer ni na koga toliko iz prošlosti Most nije nalik kao na partizane i ustaše, lašce koji su zemlju osvajali obmanama o svome poštenju, o pravednom društvu koje će stvoriti, o tome kako ne žele fotelje, kako će oni u svemu posljednji biti u redu i pustiti narod ispred sebe, o Hrvatskoj kao idealu nanoseći joj zlo koje traje desetljećima. Na sve su se svoje “ideale” mošćani popiškili, vođeni Božom Petrovom, koji u svojoj vanjštini ujedinjuje časnu sestru i Ivu Lolu Ribara, a u nutrini i stvarnom djelovanju bešćutnost Maksa Luburića i Vladimira Bakarića.
Ponedjeljak 14. ožujka
Može li se još uopće govoriti o BiH!?
Dva incidenta simboliziraju tri Bosne i Hercegovine, a simboliziraju i zločinstva iz njezine prošlosti, njezinu sadašnjost s dubokim podjelama i njezinu budućnost koju mogu jamčiti samo čudotvorci. Dvije nepoznate osobe u Mostaru napale su i ozlijedile Duju Šantića, sina generala HVO-a Vlade Šantića, nekoliko dana pošto je na prosvjedu optužio generala Armije BiH Atifa Dudakovića da mu je ubio oca. Drugi se incident dogodio kraj Višegrada, gdje su se okupili pripadnici četničkog ravnogorskog pokreta, na obilježavanju 70. obljetnice uhićenja Draže Mihailovića. Četnici su fizički napali novinarske i snimateljske ekipe televizije N1 i Federalne TV. Dakle, jedna je BiH zapravo Republika Srpska, sve manje bosanska i sve više samo srpska i četnička. Druga je BiH – Federacija koja je sve manje federacija, a sve više država bošnjačke većine. I treća je BiH – BiH sve malobrojnijih Hrvata koji se pred bošnjačkim terorom sve više sele iz te države. Može li se još uopće govoriti o BiH!?
Utorak 15. ožujka
Za denuncijantsku strast ni danas nije kasno
Na neokomunističkom portalu Gornji grad, na kojem se opravdava blajburški pokolj te tvrdi da je Jugoslavija koju je vodio ubojica Tito “vrhunac civilizacije naših naroda”, napao me “pisac” Pero Kvesić. Tvrdi da se Toni Aničić tako reći istog dana kad ju je napisao odrekao pjesme “Kekin arlekin”, kojom je uzvratio na partizansku pjesmu “Ja nisam vaš” Mile Kekina, premda je to neistina, jer Aničić u “Jutarnjem listu” svoj uradak jako, jako opravdava i brani svaki stih (o čemu sam pisao protekle subote). Istina, Aničić kaže: “Moja je pjesma smeće kao i njegova”, misleći valjda da ti lirski pamfleti općenito ništa ne vrijede. Bit će da je Kvesić (izmišljenim) strelovitim Aničićevim odreknućem od svoje pjesme fasciniran zato što se sam ni poslije 30 godina nije odrekao koautorstva u glasovitoj Šuvarovoj “Bijeloj knjizi” u kojoj je za desetke pisaca i drugih intelektualaca napisao optužnice koje bi deset ili četrdeset godina prije toga značile Staru Gradišku ili Goli otok, ali tada je već bilo pomalo kasno. No Kvesić se ne da, za njegovu udbašku denuncijantsku strast ni danas nije kasno. Tako vam je to s ideologiziranim književnim antitalentima koji znaju da bi nešto vrijedili tek kad su svi drugi pisci bili zabranjeni i u zatvoru.
Srijeda 16. ožujka
Charles, thank you! Thank you very much!
Princ simbolizira mladost, ljepotu, junaštvo, velika očekivanja... Sami ste vidjeli koliko toj predodžbi odgovara princ Charles, koji nas je sa suprugom Camillom posjetio ovih dana i izazvao javnu pozornost kao da je riječ o nadnaravnom biću, a ne o ostarjelom i oronulom dostojanstveniku iz jedne isto tako ostarjele i oronule kraljevske kuće. No najviše je u oči i uši upala zahvalnost koju je netko uvaženom gostu izrazio na pomoći koju je Velika Britanija pružila Hrvatskoj u Domovinskom ratu. Bože, kakve udvorice znamo biti kad se nađemo pred nekom zapadnoeuropskom veličinom! Nijedna od moćnih europskih zemalja od početka raspada Jugoslavije nije bila tako žestoki protivnik hrvatske samostalnosti kao Velika Britanija, nijednoj, čak ni Rusiji, Srbi u ratu nisu bili tako apsolutni favoriti, a politika i diplomacija nijedne zemlje kao Britanije nije pošto-poto nastojala spriječili Oluju i oslobođenje Hrvatske. Princ Charles, thank you! Thank you very much!
Četvrtak 17. ožujka
Patriotu Mesiću država je doživotno zahvalna
Lani je zastupnik Ivan Šimunović tražio u Saboru da se ukine ured bivšeg predsjednika Mesića, a sada Most traži da mu se novac iz proračuna s oko 778.000 smanji na 178.000 kuna. Koja nezahvalnost! Jer, kad je ono Mesić stranim novinarima pričao morbidne viceve o dr. Franji Tuđmanu, kada je govorio kako mu se obitelj silno obogatila, kad se odavno znalo kako je patriotski svjedočio u Haagu te je to svjedočenje poslužilo za niz drugih optužnica, kad se znalo i kako je, prema pisanju “Slobodne Dalmacije”, čavrljao s agentima Udbe, kad se Ivan Aralica spremao da u svojoj knjizi “Mentalni komunist” objavi citat iz kojeg je očito da je čavrljao i sa zloglasnim KOS-om, kad se znalo kako je 1994. pokušao srušiti Tuđmana, a da je uspio, ne bi bilo ni Oluje ni oslobođenja Hrvatske, kad je ono novine koje su o njemu nepovoljno pisale nazvao smećem, a svoje političke protivnike seronjama, kad se na kraju vidjelo kako Hrvatska nikad nije toliko gospodarski i moralno propadala kao za vrijeme njegovih mandata te kako je deset godina sramotio ovu zemlju, moglo se pretpostaviti da će mu se ona za te zasluge odužiti i kad više ne bude predsjednik. Pa se to i dogodilo. Ivo Sanader koji mu je bio dostojan takmac u uništavanju Hrvatske donio je zakon po kojem je Mesić kao bivši predsjednik dobio svoj ured, u kojemu može zaposliti dva službenika te imati službeno vozilo, vozača i zaštitu. To se zove zahvalnost!
Petak 18. ožujka
Balvan-revolucijom napadnuta je kultura
Posljednjih se dana piše o tome kako će se vjerojatno poslije “žestokih primjedaba i kritika” mijenjati popis lektire za škole. Unatoč tome ostaje pitanje koji su bili kulturocidni motivi “voditelja kurikularne reforme” dr. Borisa Jokića? Ili nije čitao Bibliju, Gilgameša, Homera i druge grčke i rimske književne veličine kao ni hrvatske kakav je Marulić, pa je neznalica, ili ih je, što se s obzirom na obrazovanje može pretpostaviti, čitao, a elitistički, da ne kažem rasistički, budućim naraštajima uskraćuje ono što je sam imao. U oba slučaja riječ je o intelektualnom zločinu nad nacijom, koji će se nastaviti ako se, osim popisa lektire, ne promijeni i Borisa Jokića. Jer je, izbacujući Bibliju, Homera, Marulića... a uvrštavajući kroatofobne antitalente Tomića i Jergovića, negdašnju balvan-revoluciju kojom je napadnuta država obnovio balvan-revolucijom kojom je napadnuta njezina kultura.
Kad ovako časti svoje, što je tek spreman reći nama koji nismo njegovi! Paradigma "govora ljubavi" i "političke korektnosti". Sve drugo se proglašava "govorom mržnje". I, što ono mudri analitičari kažu, tko je zagadio javni i politički prostor u Hrvatskoj? Kažu - Karamarko, Brkić, Hasanbegpvić, Košić... Milanović je kažu "fajter". To je valjda pohvalno. Pa, neka im dugo živi !