Orsat Miljenić sjedio je u kavani hotela Silken Berlaymont u Bruxellesu i naručivao kavu. Bio je 9. ožujka 2012., a ministar pravosuđa upravo je izišao iz sjedišta Europske komisije gdje je imao svoj prvi sastanak s potpredsjednicom i povjerenicom za pravosuđe Viviane Reding. Bio je nasmijan, pun energije i samopouzdanja, spontan i otvoren prema nekoliko bruxelleskih dopisnika s kojima je sjeo na kavu. Ostavljao je dojam sposobnog operativca koji će biti dobar ministar pravosuđa. Tu je dužnost preuzeo nepuna tri mjeseca ranije, a ovo je, dakle, bio njegov prvi susret s osobom koja je u EU zadužena za pravosuđe.
Orsat Miljenić sipao je podatke, brojke i informacije o stanju hrvatskog pravosuđa. “Broj najstarijih neriješenih slučajeva smanjen je za 6 posto u građanskim i 20 posto u kaznenim predmetima…”. Govorio je dugo i detaljno, što smo i očekivali jer je upravo takve podatke maločas iznio gospođi Viviane Reding za potrebe prvog Komisijina izvješća o pretpristupnom nadzoru nad Hrvatskom. U sklopu tog nadzora, koji je trajao od dovršetka pregovora 1. srpnja 2011. do ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013., Europska komisija željela je vidjeti da se broj zaostalih predmeta u hrvatskom pravosuđu smanjuje. Željela je vidjeti da pravosuđe radi neovisno i učinkovito. Željela je vidjeti da se zakonska rješenja, prihvaćena tijekom pregovora, zaista i provode te da ostvaruju rezultate. Za malim stolom ispunjenim šalicama kave, Orsat Miljenić nije prestajao pričati o tome što je govorio na sastanku s Reding. No, u jednom trenutku iznenadilo ga je benigno novinarsko pitanje:
– A ona? Što je ona rekla na sve to?
– Hm, da budem iskren, ne znam. Bio sam koncentriran na sve naše podatke koje sam joj iznio – odgovorio je s iskrenim smiješkom ministar Miljenić. – Miljenko, što je rekla gospođa Reding? – obratio se jednom od svojih suradnika koji je bio u sobi na sastanku. On je sažeo njezine riječi: “Taj proces reformi mora biti trajan i nepovratan”.
Ministar ponovno nije čuo
Petnaestak mjeseci nakon tog prvog susreta, ministar Miljenić ponovo se našao u situaciji da ne čuje – ili ne želi čuti – što mu govori europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding. Potkraj lipnja 2013. njegovo ministarstvo promijenilo je Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU, koji je od tog trenutka postao poznat pod kolokvijalnim nazivom “lex Perković”. Dok je promjena tog zakona još bila u saborskoj proceduri, iz Bruxellesa su upozorili Orsata Miljenića i hrvatsku vladu da će prekršiti europske propise uvedu li vremensko ograničenje u primjeni europskog uhidbenog naloga. Hrvatska nema pravo uvesti vremensko ograničenje (tj. odlučiti primjenjivati EUN samo na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002.) jer se to moglo učiniti samo u trenutku donošenja propisa o EUN, što je bilo i prošlo 2002. godine, objašnjavali su tih dana u uredu Viviane Reding. Unatoč tome, Miljenić, premijer Zoran Milanović i saborska većina odlučili su izglasati tzv. lex Perković. Zahvaljujući tim promjenama zakona, policija nije bila ovlaštena 1. srpnja pozvoniti na vrata Josipa Perkovića, bivšeg dužnosnika tajnih službi, kojeg Njemačka traži zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Da zakon nije promijenjen, policija bi prvih dana srpnja došla po Perkovića, privela ga i izvela pred suca koji bi odlučivao o izručenju Njemačkoj. Promjenom zakona Perković je postao zaštićen jer Hrvatska ne ispunjava europske uhidbene naloge za zločine počinjene prije 2002., a i još jedna promjena ide mu u korist: prijašnja verzija zakona propisivala je da zastara može i ne mora biti razlog za neizručenje, dok novi zakon propisuje da je zastara obligatorni razlog neizručenja (“sud će odbiti priznanje europskog uhidbenog naloga ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona”, čl. 20).
Stari zakon bio je jedan od uvjeta koje je Hrvatska morala ispuniti da bi uopće zatvorila pregovore s EU. Novi zakon, prema tumačenju Europske komisije, ali i svakoga tko usporedi hrvatski i europski dokument, izravno krši Okvirnu odluku Vijeća EU o europskom uhidbenom nalogu. Stoga nije teško vidjeti zbog čega se povjerenica koja je govorila da “proces mora biti nepovratan” osjeća prevarenom i zbog čega se trudi, snažnim pritiskom na hrvatsku vladu, vratiti stvari na svoje mjesto.
Upravo zahvaljujući toj tvrdnji – da su reforme koje je Hrvatska učinila nepovratne i trajne – Hrvatska je zatvorila pregovore i našla se u situaciji da je danas punopravna članica EU. I upravo je Viviane Reding bila jedna od osoba koje su svojim autoritetom stale iza takve tvrdnje.
– Poznato vam je da je pravosuđe bio posljednji kamen spoticanja – rekla je Viviane Reding 10. lipnja 2011., kad je Komisija objavila da preporučuje zatvaranje pregovora s Hrvatskom. – Nisam vjerovala prošle godine da Hrvati to mogu učiniti, ali u godinu dana potpuno su reformirali pravosuđe i učinili te promjene neopozivima – dodala je tada Reding. “Lex Perković” demantirao je te njezine riječi jer je opozvao nešto što je dogovoreno u pregovorima.
Razočaranosti Hrvatskom ovih dana osjeća se među većinom ljudi koji su se u institucijama EU bavili Hrvatskom tijekom pregovora i pretpristupnog monitoringa. Sve su to ljudi koji su jamčili za Hrvatsku, tvrdili da su reforme neopozive i trajne, da ih ništa ne može promijeniti unazad, a sada ih hrvatska politička stvarnost uvjerava u suprotno.
– Znate koliko smo se trudili da Hrvatsku predstavimo kao vjerodostojnu državu koja će biti konstruktivna, a ne destruktivna članica EU… Ovakav prekršaj Hrvatske je za crveni karton – rekao nam je jedan diplomat EU u neformalnom razgovoru.
Dužnosnici Europske komisije jamčili su za Hrvatsku i onda kad su se iz nekih najutjecajnijih država, poput Njemačke, čuli glasovi da Hrvatskoj treba uvesti nadzor nakon ulaska u članstvo, po uzoru na monitoring pod kojim su još uvijek Bugarska i Rumunjska. Ti isti dužnosnici koji su zdušno branili Hrvatsku mogli bi, u slučaju da Viviane Reding iznese prijedlog aktiviranja sankcija iz članka 39. hrvatskog pristupnog ugovora, podržati kažnjavanje Hrvatske. Za tako duboku promjenu njihova raspoloženja zaslužan je isključivo tzv. lex Perković. Sam Josip Perković kao osoba u toj je priči za eurobirokrate nevažan. Za njih je važan princip: pustili su u EU članicu koja je provela reforme i uskladila zakone uz obećanje da će poštovati sve što je dogovoreno, a onda je nekoliko dana prije svečanog primanja u članstvo odlučila to prekršiti.
Prekršili smo pravila
– Hrvatska mora korigirati zakon o europskom uhidbenom nalogu jer će u suprotnom odnosi Hrvatske i EU biti godinama opterećeni – izjavila je Viviane Reding u srijedu za talijansku agenciju ANSA. Pravni stručnjaci i eurobirokrati po njezinu su nalogu proteklih tjedana analizirali kakve bi točno mogle biti kazne za Hrvatsku odluči li EU aktivirati članak 39. pristupnog ugovora koji govori o “odgovarajućim mjerama” u slučaju “ako u Hrvatskoj postoje ozbiljni nedostaci u prenošenju ili stanju provedbe akata koje su donijele institucije”. Kako nam je ovaj tjedan otkrio visoki izvor iz Bruxellesa koji poznaje te analize, utvrđeno je da se Hrvatsku ne može kazniti zamrzavanjem strukturnih fondova, ali da kazna može biti u obliku zamrzavanja novca za pripremu za ulazak Hrvatske u Schengensku zonu. Dođe li Viviane Reding pred kolegij povjerenika s prijedlogom sankcija protiv Hrvatske, i podrže to i Barroso i drugi povjerenici, sankcije će biti upravo u tom obliku uskraćivanja investicija potrebnih za ulazak u Schengen.
– Hrvatski premijer igra se sudbinom svih hrvatskih građana koji očekuju ulazak Hrvatske u Schengensku zonu – rekao je za Večernji list dužnosnik EU koji je želio ostati anoniman.
Glavni argument koji koriste premijer Zoran Milanović i ministar Orsat Miljenić je onaj o ispravljanju nejednakosti. Francuska, Austrija i Italija ne primjenjuju europski uhidbeni nalog na kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002. godine. Zašto su neke države EU imale pravo uvesti vremensko ograničenje u primjeni europskog uhidbenog naloga, a mi nemamo to pravo?
To “dovodi do nejednakosti među državama članicama, što je u suprotnosti s člankom 4. stavkom 2. Ugovora o EU. Budući da se Europski uhidbeni nalog ne provodi jednako na teritoriju EU, građani država članica se u istim pravnim situacijama tretiraju na različit način, što u konačnici dovodi do pravne nesigurnosti i nije u skladu s načelom pravednosti”, napisao je ministar Orsat Miljenić u pismu koje je 26. kolovoza poslao Viviane Reding.
No, taj argument zvuči manje vjerodostojnim kad dolazi od nekoga tko je upravo prekršio pravila. U Bruxellesu se slažu s onime što je i potpredsjednica Vlade Vesna Pusić rekla potkraj kolovoza u intervjuu za HRT. – Možda bi trebalo izjednačiti pravila koja vrijede za stare i nove države članice. Bez daljnjega, moguće je pokrenuti tu inicijativu. Ali ne tako da prvo ne poštujete pravila pa onda pokrenete inicijativu, nego upravo obrnuto: da prvo poštujete pravila, pa onda pokrenete inicijativu – rekla je Pusić.
>>Viviane Reding: Vrlo sam žalosna, razočarana!
>>Viviane Reding: Hrvatski građani mogu utjecati na odluke EU
