Šteta što Mirjana Lučić-Baroni nije, nakon senzacionalnog trijumfa nad drugom tenisačicom svijeta Simonom Halep, u osmini finala US Opena pobijedila i Saru Errani. Jer da jest, bio bi to potpuniji "happy end" za životnu priču 32-godišnje Makaranke. O kojoj bi se mogao snimiti sjajan film.
U opisivanju životne drame naše Mikice scenarist ne bi smio zaobići niti jedno od četiri važna poglavlja:
- naizgled bezbrižno djetinjstvo i teniski početak
- njezin bijeg i bijeg ostalih članova obitelji od nasilnog oca
- financijski kolaps i pokušaj povratka u domovinu u režiji Pjerina Bebića
- udaja za gospodina Baronija, feniksovski rast iz pepela i igračka satisfakcija u New Yorku.
Stoga pođimo redom.
Batine dobila s pet godina
Mirjana Lučić rođena je 9. ožujka 1982. (riba po horoskopu) u Dortmundu kao drugo dijete u obitelji Marinka i Anđelke Lučić, hercegovačkih Hrvata koji će se nešto poslije skrasiti u Makarskoj. Mirjana, koju od milja zovu Mikica, ima stariju sestru Anu i mlađu Ivanu te dvojicu mlađe braće Mira i Ivana.
Mikica je, slijedeći stariju sestru, s tenisom počela već s četiri godine još dok je reket bio gotovo veći od nje. Ubrzo je iskazala svoju iznimnu darovitost za tu igru, tukla je žestoko kako ni mnogo starije djevojčice od nje nisu mogle. Osvajala je prva mjesta na turnirima i prvenstvima, da bi sjajnu juniorsku karijeru završila osvajanjem US Opena (1996.) i Australian Opena (1997.), postavši tako trećom tenisačicom na svijetu koja je sa 14 godina osvojila dva Grand Slam turnira. Preostale dvije su Martina Hingis i Jennifer Capriati.
Već sa 15 godina osvojila je i prvi WTA turnir, u Bolu na Braču 1997. godine. Bio je to prvi turnir te razine na kojemu je uopće nastupila, a kroz kvalifikacije je prošla kao nerangirana igračica. Ostat će zabilježeno da je do prvog WTA naslova došla sa 15 godina, mjesec i 25 dana, kao peta najmlađa tenisačica kojoj je to pošlo za rukom (iza Austin, Rinaldi, Jaeger i Capriati). Već sljedeće godine osvojila je Australian Open u paru s Martinom Hingis (opet kao najmlađa pobjednica tog turnira). A 1999., sa 17 godina, stigla je do polufinala Wimbledona u kojem je u tri seta poražena od Steffi Graf, čija je nasljednica trebala postati...
U teniskim krugovima moglo se čuti da je Marinko strog otac i trener, da zna i zašamarati Mikicu, ali malo tko je mogao pretpostaviti da je Mirjana cijelo vrijeme bila žrtvom obiteljskog nasilja u tolikoj mjeri u kojoj će se poslije razotkriti.
Mirjana je u svibnju 2006., u intervjuu za New York Daily, otkrila da ju je otac prvi put istukao kad je imala pet godina i kad je izgubila meč od djevojčice koja je bila pet godina starija.
- Udario me po nosu, krvarila sam po cijeloj kući. Nisam znala što se događa, bila sam u šoku. Nakon toga sve se ponavljalo, cijelo vrijeme. Udarao me cipelom po glavi, zbog čega bi me glava toliko boljela da tjedan dana nisam četkala kosu – ispričala je Mirjana.
Kao 14-godišnjakinju, tvrdi Mirjana, otac ju je, nakon što je ispala u polufinalu turnira, doveo u zagrebački stan, gurnuo u kadu i 40 minuta udarao cipelom. Kad je završio dao joj je novac – za sladoled.
Bijeg u stilu Jamesa Bonda
Nije poznato je li otac tukao samo Mirjanu ili možda i njezine sestre i braću, ali ostatku obitelji je početkom ljeta 1998. bilo dosta takvog oca. Mirjana je poslije tvrdila da je nekoliko dana prije početka Wimbledona 1998. otac zaprijetio da će ubiti njihovu majku. Stoga su ona i majka zamolile Gorana Ivaniševića da im pomogne i sakrije ih u Londonu, što je on i učinio.
– Goran mi je spasio život! – rekla je Mirjana.
Sukob s ocem kulminirao je 4. srpnja kada je majka Anđelka s petero djece pobjegla iz hotelske sobe u Zagrebu oko dva i pol sata poslije ponoći te se skrasila na tajnom mjestu izvan grada. Ondje su 19 dana čekali vize (Mirjana je otkazala Fed kup pravdajući se da je ozlijeđena), a onda su 23. srpnja došli na zagrebački aerodrom, praćeni šestoricom naoružanih muškaraca te odletjeli u New York.
– Izgledalo je kao u filmovima o Jamesu Bondu, osim što se radilo o našim životima – prisjetila se Mirjana.
