Iza Vukovarke Mirne Jukić (29) sportska je karijera iz snova. Deset je godina u svjetskom plivačkom vrhu branila boje Austrije. A mogla je, da je bilo više razumijevanja, braniti i boje svoje domovine Hrvatske. Pod austrijskom je zastavom na velikim natjecanjima osvojila sve što se moglo osvojiti: ukupno 22 medalje, od toga 5 zlatnih, 9 srebrnih i 8 brončanih.
Tri puta bila je najbolja sportašica Austrije (2002., 2008. i 2009.). Ta najuspješnija austrijska plivačica svih vremena, brončana olimpijka iz Pekinga 2008. godine i peterostruka europska prvakinja, svoj je natjecateljski kupaći kostim, kapicu i naočale pospremila u ormar 2009. godine. Iako već šest godina ne pliva, u Austriji je i dalje u središtu pozornosti kao sportska, plesačka, medijska i integracijska zvijezda i uzor.
:: Bili ste vrhunska plivačica 10 godina, jedna od najboljih u povijesti austrijskog sporta. Što sada radite, nakon završetka karijere?
Nakon što sam podvukla crtu pod plivačku karijeru, posvetila sam se studiju publicistike i komunikologije u Beču. Uz studij radim i na austrijskoj televiziji ORF za program ORF Sport + gdje vodim emisiju „Schule bewegt". Riječ je o školskom sportu koji nastojimo popularizirati i proširiti. Za ORF također komentiram plivačka natjecanja, što me posebno veseli.
:: Što se tiče borbe za mlade sportaše, očito ste na oca Željka koji već godinama u Beču neumorno trenira mlade naraštaje Austrijanaca, a trenirao je i vas i vašeg brata Dinka koji je također uspješan austrijski plivač.
Vjerojatno. Moj je otac trener od 27. godine, prvo košarkaški, pa onda plivački. Otkad pamtim okružen je djecom i mladim sportašima. To mu je priraslo srcu i voli to raditi. Uvijek mu je bio izazov te male piliće naučiti plivati, jer kod njih najbolje vidite koliko su talentirani.
:: Je li vam se teško bilo oprostiti od aktivnog sporta i jeste li se pokajali što ste sa samo 24 godine napustili plivanje?
Od 15. godine, punih deset godina, bila sam u svjetskom plivačkom vrhu, uz podršku obitelji, i plivala na svim europskim i svjetskim prvenstvima i gotovo na svakom osvojila neku od medalja. Jedino me mononukleoza godinu dana bacila unatrag. Jednostavno, povukla sam se jer sam osjetila da sam ostvarila zacrtane ciljeve i dovoljno osvojila. Olimpijska bronca bila je točka na i kojom je ostvaren san male klinke iz Vukovara koja je postala austrijska olimpijka. Još kao mala djevojčica tati sam se povjerila da jednoga dana želim ići na Olimpijske igre. Tada mi je otac ukazao na moju prevrtljivost, da jedan dan želim biti princeza, drugi dan učiteljica, a treći olimpijka. Ta ista osoba cijelo je desetljeće bila ne samo moj otac nego i trener, i majka, i kuharica, i spremačica, i psiholog i sve što je trebalo. Pa treba sve to izdržati. Skidam mu kapu. Osim toga, htjela sam
otići na vrhuncu karijere, kao Janica Kostelić. I ona se negdje s 25 godina ostavila skijanja jer je osvojila sve. Bila sam poput nje, sretna onim što sam postigla u karijeri i nisam željela biti pohlepna za još medalja i još rekorda. Nikada se nisam pokajala što sam napustila plivanje jer sam uvidjela da sam spremna za nove izazove i karijeru nakon karijere.
:: Koliko je obiteljsko zajedništvo i međusobno žrtvovanje utjecalo na vaše uspjehe?
Da nema obitelji nikada ne bih postigla sve to. I majka i otac mnogo su se žrtvovali za mene i brata i uvijek nam u svemu bili snažna potpora. Odvojeno živjeti nije lako. Mama u Zagrebu, a tata, Dinko i ja u Beču. Majka je dolazila petkom u Beč, spremala, kuhala i prala do nedjelje, a onda se vraćala u Zagreb gdje ju je čekao posao. Često se toga sjetim i dandanas zahvaljujem Bogu da nas je čuvao i pomagao nam sve to vrijeme. Naravno da ni sa čime ne mogu roditeljima vratiti svu u mene uloženu ljubav i brigu, no pokušat ću im se zahvaliti jednoga dana tako da svoju djecu odgojim s jednakim vrijednostima kao što su oni odgajali mene i brata.
:: Imajući potrebu da podvučete crtu ispod svoje sportske karijere i napravite bilancu svog dotadašnjeg života, objavili ste i autobiografsku knjigu „Mirna – ispod vode, o životu"
Knjiga mi se sviđa jer me predstavlja u svim mojim izdanjima – od prvih pet godina života u Vukovaru, preko rata i bijega s majkom Mirelom i bratom Dinkom i strahovima za oca koji je ostao na bojišnici, te izbjegličkog života u Zagrebu, pa sve do plivačkih početaka u hrvatskom glavnom gradu i svađe s Hrvatskim olimpijskim odborom koja je rezultirala odlaskom u Beč 1999. Opisan je tu i moj život u Beču, obiteljsko zajedništvo, uska povezanost s hrvatskom zajednicom u Austriji, naporni treninzi i sportski uspjesi, prva ljubav, razočaranja i uzleti i na decentan način predstavljena je Mirna kao sportska, plesačka i medijska zvijezda. Neki su me napadali zašto s 25 godina pišem knjigu. Jednostavno zato što nikome baš nije lako oprostiti se od sporta. Ja sam knjigom zatvorila plivačko poglavlje života i otvorila novu stranicu, bez obzira na to sviđalo se to kome ili ne. S 50 će možda slijediti drugi dio moje životne priče.
:: Spada li u otvaranje nove životne stranice i vaša veza s austrijskim odbojkaškim reprezentativcem Alexanderom Bergerom o kojoj austrijski mediji pišu da je pred finalizacijom i da ovog ljeta uplivavate u bračnu luku?
Austrijanci pišu ono što misle da znaju. Uopće neću to komentirati, niti potvrditi odnosno demantirati jer sam se prije nekoliko godina, nakon prekida s austrijskim tenisačem Melzerom, zaklela sama sebi da ću svoj privatni život strogo čuvati od očiju javnosti. Ta je veza, unatoč naporu da sačuvam privatnost, bila stalno medijski praćena i to mi jako smeta. Prema tome, ništa ne tajim, kako neki pišu, ali ne stavljam ni 678 fotografija na Facebook kao neki drugi. Želim imati svoj privatni kutak i mir, a ako ću imati što reći, objavit ću to na vrijeme.
:: Omiljeni ste i rado viđeni među Hrvatima u Beču i Austriji?
Meni je ta veza s hrvatskom zajednicom i domovinom Hrvatskom vrlo bitna. Zahvalna sam Austriji na svemu što je učinila za mene, što mi je pružila priliku kad me je Hrvatska odbacila. Sretna sam što imam dvojno državljanstvo i na neki način dvije domovine. Moje je srce uvijek vezano uz Hrvatsku u kojoj sam živjela 14 godina i tamo su moji korijeni. U Zagrebu sam često jer mi je ondje majka, a u Vukovar, gdje mi žive baka i djed po majci i druga rodbina, odem jednom ili dva puta godišnje. Ljetujem uglavnom u Istri, a odem i do Splita i Zadra u posjet prijateljima. Kad idem u Hrvatsku, kažem da idem doma, a kad se vraćam u Beč, opet kažem da idem doma. Ta povezanost s domovinom mnoge u tuđini drži na životu. Zato je lijepo i važno zajedno s ostalim Hrvatima otići nedjeljom na misu u hrvatsku crkvu Am Hof, posjetiti razne priredbe i manifestacije brojnih hrvatskih KUD-ova, udruga i sportskih društava u Beču, kojima se nastoji očuvati hrvatski jezik, identitet i bogata kulturna baština i izvan granica Hrvatske.
:: Potvrda je tome da vas je austrijsko Ministarstvo za Europu, integraciju i vanjske poslove nedavno proglasilo veleposlanicom integracije u Austriji.
Bio je to vrlo emotivan događaj u hrvatskom veleposlanstvu u Beču, ne samo za mene nego i za još četvero uspješnih Hrvata, među kojima je bio i trener hrvatske nogometne reprezentacije Niko Kovač, koji su također proglašeni integracijskim veleposlanicima. Mene već godinama tituliraju „uzornom" migranticom i moj bi primjer trebao pokazati ostalim strancima da migracija u Austriji funkcionira i da možete postati uspješni, ako učite i marljivo radite. U sklopu tog projekta pod nazivom „Austrija-zajedno" već smo bili u jednoj austrijskoj školi gdje su djeca konfrontirana s migrantskim problemima. Doseljenici su u Austriji vrlo osjetljiva tema i stoga je bitno da se o tome otvoreno razgovara kako se stranci ne bi osjećali građanima drugog reda. Na tom području treba još mnogo toga napraviti, jer nelogično je također da se djecu stranaca rođenu u Austriji, zbog migrantske pozadine također gleda kao strance.
:: Ako baš nisu dobrodošli, zašto onda sve više stranaca, među njima i Hrvata, kreće put zapada u potrazi za boljim životom?
To je škakljiva tema, no svakome mora biti jasno da nitko ne odlazi od kuće ako mu je tamo dobro. Za to treba velika odlučnost i hrabrost. Pokupiti krpice i otići u nepoznato, u potrazi za boljim životom, nije lako. To mogu reći iz vlastitog iskustva. O razlozima odlaska Hrvata iz Hrvatske ne mogu govoriti mjerodavno jer nisam stalno u Hrvatskoj, ali po onome što čitam i gledam i što mi pričaju prijatelji i rodbina, situacija je teška. Mnogi mladi školovani ljudi ne mogu naći posao. I naravno da odlaze jer od nečega moraju živjeti.
:: Koliko je vama bilo teško ili lako pokupiti krpice i otići iz Hrvatske?
To je duga priča. Da smo imali uvjete za treniranje, sigurno ne bismo otišli iz Zagreba. Do 1991. živjela sam u Vukovaru, a nakon pada grada s roditeljima sam otišla u izbjeglištvo u Zagreb gdje sam se kao sedmogodišnjakinja počela baviti plivanjem. Nerazumijevanje Hrvatskog olimpijskog odbora da nam je za treniranje i uspjehe potrebna pruga i da nemamo novca da troškove privatno plaćamo jer smo bili izbjeglice, te govorkanja – gle još jednog ludog oca koji misli da su njegova djeca svjetski prvaci – otjerali su nas u inozemstvo. U Beč sam došla s ocem iz Zagreba 1999., a nakon godinu dana dobila sam i austrijsko državljanstvo, po klauzuli dodjele državljanstva za osobe od posebnog interesa ili važnosti za državu. Nakon što sam osvojila tri zlata za Austriju na Europskom prvenstvu za mlade 2001. na Malti, gdje je i Duje Draganja također osvojio tri zlata za Hrvatsku, počele su kalkulacije kako bi dobro bilo da možemo zbrojiti 3 + 3 za Hrvatsku. O tome su uglavnom pisali mediji, no tada odgovorni u Hrvatskom plivačkom savezu i Olimpijskom odboru nisu s nama stupili u kontakt i pitali bismo li možda plivali za Hrvatsku. I tako je Beč postao središte mog života. Ni u Beču nije baš uvijek sve išlo lako. Kao inozemka morala sam se mnogo više truditi i dokazivati kako bi me domaći prihvatili. Da nisam postala poznata i uspješna, vjerojatno bi i moja integracija znatno drukčije izgledala. Svojim sam uspjesima svima zahvalila na prihvaćanju.
:: Biste li ponovno plivali za Austriju?
Naravno, jer sve što se događalo ide tome u prilog. Nitko nam nije obećao milijune i milijarde, dobili smo prugu za treninge i tata trenerski posao u bečkom plivačkom klubu, gdje je trenirao mene i drugu djecu. To je bila cjelokupna austrijska ponuda. Neizmjerno sam zahvalna Austrijancima što su mi omogućili nastavak plivanja, jer tko zna što bi bilo sa mnom da sam ostala u Hrvatskoj. Tko zna bih li uopće mogla napraviti plivačku karijeru ili bi mi bila uništena. Ovako sam marljivo trenirala i željna uspjeha uvijek s nestrpljenjem odmjeravala snagu s konkurenticama na domaćim i međunarodnim natjecanjima. Austrija mi je jednostavno pružila priliku da svoj hobi pretvorim u posao i pritom i nešto zaradim, i zato joj još jednom veliko hvala!
>> Mirna Jukić odlučila okončati sportsku karijeru
Nek se uda za Faka i nek skup jodlaju !!!