Prof. dr. sc. Mirna Šitum, dermatologinja specijalizirana za melanom, bila je osma na nezavisnoj listi gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, a sada je preuzela Ured za zdravstvo. Razgovarale smo njezinog prvog dana u Uredu. Jedino što je donijela sa sobom crtež je Praotac, portret starog Imoćanina sa štapom i lulom akademskog kipara Imoćanina Krune Bošnjaka.
Pripremajući intervju impresioniralo me što sve radite, mislila sam da ništa osim obrazovanja i karijere ne stignete. A onda mi se javite i kažete da ste se vratili s odmora s obitelji. Kad to stignete?
Stignem dakako, to je moja najveća sreća. Postala sam mama u 44. godini i imam osmogodišnju djevojčicu. Zove se Marija. Moja najveća radost i ispunjenje. Sigurno da obitelj mora biti spremna prihvatiti toliko angažiranu mamu. Međutim, potpuno me podržavaju. Ostaje vječno pitanje – koliko ste zadovoljni onim što pružate obitelji. Svakodnevno nastojim uskladiti ljubav prema najmilijima i posao u kojem uživam. Moja Marija ide u školu, ima mnogo izvanškolskih aktivnosti pa su i njezini dani ispunjeni. Jednostavno, od rođenja živi i raste u takvom dinamičnom okružju.
Posao mi je i hobi
Čime se bavi vaš suprug?
Suprug je profesor ginekologije. I on je vrlo angažiran, ali to je jednostavno stil života. I sve što organizirate, društveni obiteljski život ili zajednička putovanja, gotovo je uvijek u odnosu s poslom. To ne možete razdvajati ako vam je posao i hobi i posao, kao što je meni.
Rođeni ste u Cisti Provo, a već ste u srednju školu došli u Zagreb. Sami ili se obitelj preselila?
Najmlađa sam od šestero djece u obitelji. Nas je pet sestara i brat. Svi smo školovani u Zagrebu. Iako sam iz Ciste Provo i duboko pripadam tim svojim korijenima i ponosna sam na njih, nakon studija vratila sam se u Split. Jedan dio staža sam bila u Domu zdravlja Imotski, tamo sam položila stručni ispit i onda otišla u nešto veći grad, u Hitnu medicinsku pomoć u Splitu.
Ipak ste otišli sa 14 godina, kao dijete, u đački dom ili...?
Imala sam sreću da sam najmlađa i da su moje sestre i brat probili led pa sam došla u jedan uhodani sustav. Bili smo, naravno, podstanari. Nisam imala ni 14 kad sam došla jer sam ranije krenula u školu. Bila sam vrlo mala i mlada, silno sam patila za majkom i ocem. Moje je školovanje bilo ležernije za obitelj jer su moje starije sestre već radile i brinule se o meni. Tada se rijetko odlazilo kući, samo na duge praznike. Putovanja su bila komplicirana, a novca je bilo samo za osnovne potrebe.
U biografiji imate zanimljiv podatak da ste bili prva liječnica u profesionalnoj hrvatskoj vojsci.
Moram reći da je osim iskustva majčinstva to najljepše i najpotresnije razdoblje moga života. To je bio isključivo odraz moje želje da pomognem iskustvom koje sam imala u Hitnoj. Bila sam dragovoljac, čak sam napustila mjesto ravnateljice Hitne pomoći. Molila sam da me prime u 4. splitsku gardijsku brigadu. Uvijek pričam pošalicu o tome: kad sam se došla prijaviti da idem na ratište, a bila sam dotjerana mlada žena, general Jelić, zapovjednik brigade, kazao je: “Vi ćete obuti čizme?! Znate li što uopće tražite od mene? To ne dolazi u obzir!” Znam se našaliti da sam tražila vezu da me prime u vojsku. Tako sam napustila Hitnu pomoć i bila zaposlenica MORH-a.
Koliko dugo?
Dvije i pol godine sam bila na prvoj crti bojišta.
Kasnije ste iskustva pretočili u ratni roman?
Moja velika ljubav su književnost, slikarstvo i glazba. Na prekretnici srednje škole prema studiju nisam bila odlučna što bih studirala. Imala sam smisla za pisanje, zapravo za sve društveno-humanističke grane. Ali prevagnula je želja da radim nešto što će biti od opće koristi društvu i ljudima, a ovim ću se baviti iz hobija. Nikad nisam požalila zbog te odluke.
Iako ste pragmatično odlučili ući u medicinu?
Apsolutno. S tim da sam uvijek čitala, tu i tamo bih nešto napisala, objavila. A onda me gospodin prof. dr. Matko Marušić, koji je tada bio urednik Croatian Medical Journala, medicinskog časopisa koji je visoko citiran u svijetu, potaknuo da pišem kolumne o svojim ratnim iskustvima u kojima ću objediniti tešku medicinsku problematiku s terena i dati malo proznu dimenziju. U svakom broju časopisa izlazila je jedna takva istinita priča u kojoj su glavni likovi bili ljudi s imenima i prezimenima, moji prijatelji, ratni drugovi. To smo objavljivali na engleskom jeziku, no ja sam paralelno pisala širu priču koja je objavljena u knjizi koja se zove Naranče i mrtve ribe.
Zašto se tako zove?
Radilo se o jednom fascinantnom prizoru iz Zatona Malog pokraj Dubrovnika gdje sam imala stacionar. Jednog dana pala je granata u more ispred te kuće i nastao je prizor u kojem jata uginulih riba dolijeću u vrt koji je bio prepun zrelih naranača. To je bio vrlo živopisan i vizualno impresivan prizor. Nemam puno vremena za pisanje proznih tekstova zbog stručnih publikacija koje su mi prioritet, ali ipak sam pri kraju s još jednom knjigom kratkih priča.
Ratne priče
S kojom tematikom?
Istom. Ratne priče, ali malo dublje prožimlju moj intimni, privatni život. Iako i u prvoj knjizi ima promišljanja o smislu života. Mislim da svatko tko je prošao iskustvo rata i bojišnice ima pravo biti drukčiji. Nećemo to zvati PTSP, ne govorim o patologiji. U pitanju je iskustvo koje životne prioritete posloži drukčije.
Bili ste zamjenica ravnatelja KBC-a, pomoćnica dekana, već 13 godina ste predstojnica Klinike za kožne i spolne bolesti KBC-a “Sestre milosrdnice”... Hoćete li se odreći nečega?
Kad sam razmišljala o odlasku na novu dužnost, nisam željela sasvim napustiti svoje pacijente. Ozbiljno sam o tome razgovarala s gradonačelnikom, mojom ravnateljicom prof. dr. Vesnom Šerić i dekanom Stomatološkog fakulteta prof. dr. Hrvojem Brkićem i svi su, na moju sreću, razumjeli moju potrebu i želju. Ne zato što čuvam rezervnu poziciju, već stoga jer je to moje zvanje koje osjećam kao poslanje. Godinama radim s pacijentima koji boluju od uglavnom neizlječivog tumora kože.
Dakle ostajete predstojnica?
Tako je. Dio ću raditi u Uredu, a dio u Klinici s pacijentima. Ne želim zvučati neskromno, ali mislim da je moj ostanak uz pacijente naša zajednička dobrobit.
Dosadašnji pročelnik Zvonimir Šostar je do sada vodio Ured i uglavnom nije bilo kritika na njegov rad. I vi ste surađivali s njim. Koja su mjesta za pomak da nešto bude drugačije nego do sada?
Ured je vrlo velik sustav koji dobro funkcionira, ali trenutno, kao i svi drugi segmenti zdravstvenog sustava u našoj Domovini, proživljava teško financijsko vrijeme. Od strane HZZO-a podcijenjene su usluge koje pružamo našim pacijentima i naprosto se nužno stvara gubitak. S druge strane se očekuje da pružite sve pacijentu, a nemate dovoljno novca za to.
Sutra na Bačvicama pregledavate pacijente, nastavljate s javnozdravstvenim radom. Koliko je preplanulost dobra?
Čim ste preplanuli, već imate oštećenja površinskih stanica u koži koje imaju tendenciju zloćudnoj preobrazbi. Ne postoji zdrava preplanulost. Recimo, ja na sebi imam sredstvo za samotamnjenje. U 80 posto slučajeva oboljeli od melanoma su do 12 godine imali opekline praćene pojavom mjehura. Djecu ne treba uopće izvoditi na sunce do treće godine. Kasnije uz visoku zaštitu. Godinama s kolegama provodimo preglede na javnim plažama, promoviramo zaštitu od sunca i tijekom pregleda otkrijemo različite promjene, pa i zloćudne, na koži. Godinama idem u Split jer sam tamo domaća.
A idete li u svoje mjesto?
U moju Cistu Provo? Redovito, pa moram se nahraniti. Uvijek se vraćam korijenima. Godi mi ta bura koja stalno puše u mojoj Cista Provi, taj kamen i čistoća zraka i ljudi.
Jesu li ljudi s kamena hrabriji?
Jesu. Odrastete u uvjetima u kojima morate znati preživjeti. Nema tu zemlje, nema ni vode tamo odakle sam ja. Samo kišnica, jedino s neba što dođe. Uvijek se vraćam, volim Cistu, dovoljno mi je nekoliko dana da se odmorim.
Tamo su ljudi opušteniji i spontaniji?
Istina. Iznenadi vas ta spontanost i vi znate da je duboko u sebi nosite, ali da ste je u uvjetima u kojim živite stavili po strani i počeli živjeti drukčijim, zatvorenijim načinom.
Po nekim normama...
Da, po normama koje su ponekad pseudoaristokratske. U akademskoj zajednici možda je to više naglašeno. Mi koji dolazimo iz provincije nužno smo za neke osobe koje se osjećaju “gradskim originalima” vječni provincijalci. Koliko god mi napredovali i što god napravili, čak i na svjetskoj razini (član sam peteročlane ekspertne skupine za melanom u svijetu), uvijek imate taj “rep” koji su vam neki od zločestih učitelja kroz život spočitavali – “da, da, ali odakle ste vi ono?”
No, sve to postaje nevažno jer neupitno je da smo domoljubi i rodoljubi, prepoznati i izvan granica domovine. Lako vam je živjeti tamo gdje ste prihvaćeni, i po korijenima, i po mjestu rođenja, i po dobrim školama. Ja dolazim iz Ciste Provo, majka me rodila doslovce u kući, tamo sam išla u školu, a od 5. do 8. razreda u susjedni Lovreć. I onda sa 13 godina dođete u veliki grad. Netko vam kaže: “Tu uđeš u tramvaj, brojiš 7 stanica i izađeš.” Mom je djetetu sve jednostavnije. Starta iz potpuno drukčijih uvjeta. Sad je pitanje kako motivirati to dijete da shvati i tu drugu dimenziju. Ali to je ljepota života.
>> Uspješne žene Bandićev adut za izbore: Na listi ih ima čak 26!
