PRIZNANJE PREDSJEDNIKA MATICE HRVATSKE
Halo, Hallo, Zagreb–Lošinj(srpanj, 2022.)
Da sam krao knjige. Krao sam.
I to pet meni najdražih.
Kao kikić od frenda "Ježevu kućicu".
Pa iz knjižnica "Tajnu krvavog mosta" i "Bjesove".
Prijatelju Franceku, pokoj mu duši, nikad nisam vratio roman "Derviš i smrt".
A uz pomoć prijateljice Dubravke olakšao sam knjižnicu "Bogdan Ogrizović" za "Roman o Londonu".
I kad sam razmišljao jesam li zbog toga lopov, utješi me prijatelj Miro Gavran.
On na Lošinju, ja na Trešnjevci. Mobiteli šljakaju.
– I ja sam ti u Novoj Gradišci oštetio knjižnicu. Ukrao sam "Antologiju drame 20. stoljeća" Tomislava Sabljaka koja mi je trebala za prijemni na Akademiji. Nigdje je nisam mogao kupiti. Kasnije sam 'maznuo' i "Proljeća Ivana Galeba".
– Koliko znam, ti si im to višestruko nadoknadio.
– Istina, kad sam primio nagradu za promociju hrvatske kulture u svijetu, cjelokupan iznos darovao sam Kulturnom centru i knjižnici u Novoj Gradišci.
Lako Miri. Njemu svako malo uleti neka nagrada. Ja sam cijepljen protiv toga.
Zato javno obećavam, dobijem li EuroJackpot, refundirat ću svoje lopovluke.
Požalim se Miri kako mi je unuka Uma na jedvite jade upala u gimnaziju.
– Ma, postojeći sistem školstva je katastrofalan. Da je tako bilo u moje vrijeme, ne bih se mogao upisati na faks, a dobio sam kasnije rektorovu nagradu – priča Miro i troši dalje impulse.
– Što jednom pilotu treba da zna teoriju književnosti ili grčke tragedije? Dajte djecu na prijemni pa da se vidi njihovo stvarno znanje i afiniteti. Ocjene su od škole do škole, od profesora do profesora različite, često nerealne. Kriteriji neujednačeni. Istraživanja su dokazala da među ponavljačima ima više od 40 posto natprosječno inteligentne djece!
– Završio sam gimnaziju na Trešnjevci i apsolvirao na Pravnom faksu. Gotovo sam sve zaboravio što sam učio.
– Znanje ti je ono što ostane kad se sve zaboravi – iznenadi me Miro rečenicom koji ću dobro zapamtiti i prepričavati.
A onda se dotaknusmo njegovog pisanja na odmoru u Malom Lošinju.
– Za Večernjak sam napisao kratku priču "Odijelo za predsjednika" koja je uglavnom autentična. Drugu godinu radim na novom romanu, a trenutno pišem i libreto za oratorij o kralju Tomislavu.
– ?
– Brzo će proslava 1100. godišnjice krunidbe kralja Tomislava pa Darko Domitrović piše glazbu, a ja tekst. Praizvedba će biti na Duvanjskom polju. Imamo pred sobom više od godinu dana. Svako malo nešto dopišem pa pošaljem Darku koji osmišljava note.
Dobitna kombinacija Komedijine uspješnice o Lordu Byronu radi oratorij o najvećem hrvatskom kralju.
Bit će sviranja.
Pjevanja.
Spektakla.
Vrijeme curi, baterije na izdisaju, a meni vrag ne da mira pa se sjetim kako mi je unuka u školi Kralja Tomislava zadnji dan zaključivanja ocjena s petice iz hrvatskog skliznula na četvorku.
Nije dobro znala č i ć.
Čitav život bavim se pisanjem i ne znam ni sam je li Čačak ili Ćaćak ili Mačak...
I to č i ć zamalo je spriječilo dijete da upiše željenu gimnaziju.
Na jednom rođendanu Željka Klarića, tadašnjeg doministra za sport, upoznao sam sadašnjeg ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa.
Drag, pametan i simpatičan tip.
Ali mijenjaj, brate, sistem i kriterije za upise!
Možeš ti to.
Još malo pa će za upis u srednju školu tražiti od djece doktorate.
SVJETSKI PRVAK I OLIMPIJSKI POBJEDNIK IZ PIMPEK-GRADA
Zlatni dukat, Sromlje (srpanj, 2022.)
U jednom datumu skupi se toliko sreće i tuge da ti ni do čega nije osim do cuge.
29. srpnja. Godišnjica smrti našeg prijatelja Pave Kremenića kojem sam posvetio "Tajne putnih pića".
29. srpnja. Dan kada je Tomislav Palinić Ćošo drugi put rođen.
– Tog sam datuma izašao iz kninskog zatvora. Razmijenjen – kaže Ćošo.
Sjetim se dana kad je stigao busom blijed, mršav, gotovo 30 kilograma lakši.
U bolnici su mu danima iz pluća punktirali sukrvicu.
Tuklo ga za doručak, ručak i večeru.
Kad smo mu Zlatko Vitez i ja došli u posjet s voćem i sokovima, iznenadi nas.
– Žao mi je što mi zdravlje ne dopušta da se vratim u Knin kad je počela Oluja.
– ?
– Među čuvarima koji su nas svakodnevno u zatvoru tukli i zlostavljali bio je jedan čovjek kojeg nikad neću zaboraviti. Kad bismo čuli njegov glas na hodniku, kao da nam je sunce svanulo. Jedini nas nije mlatio, a kad bismo išli na prisilni rad, na branje luka, dao bi nam kruha i vode. Njemu mogu zahvaliti što sam još živ. Zato sam želio u Oluju, da pronađem i zaštitim tog čovjeka.
Ima ljudi.
29. srpnja. U Veloj Luci ptice cvrkuću Oliverove pjesme, a i barke se tog dana ljuljaju u ritmu "Galeba".
29. srpnja. Zovemo na Pašman Vladu Marinčića, harmonikaša Paganinaca i čestitamo mu ročkas. S njim Šokota, Leka, Žuga i ekipa.
29. srpnja. U Umagu, u društvu Slavka Rasbergera i teniskih reketa naš prijatelj Branko Živković Žile. I njemu nazdravljamo za ročkas.
29. srpnja. Datum kad nas je napustio jedan od najvećih sportaša Najljepše Naše, Mate Parlov.
Čitam na Fejsu objavu prijatelja i kolege Boška Crnobrnje.
"Bio je jedini boksač u povijesti koji je u istoj kategoriji osvojio olimpijsku, europsku i svjetsku amatersku te europsku i svjetsku profi titulu. Imoćanin koji je pripadao cijelom svijetu. Nedovoljno za ulicu i trg u 'Rvackoj."
– Nemoguće. Jesi li siguran?
– Jesam. Veliki Mate ima svoju ulicu na Zvezdari u Beogradu.
Priključuju se u komentarima Andrea Latinović, Zoran Pezo, Bojan Mušćet, Fran Brdar...
Iz njihovih komentara doznajem da Parlov ima u Fažani šetnicu, na Kajzerici ulicu, dvorana u Puli nosi njegovo ime...
– Možda bi grad Pula trebao promijeniti ime u Parlov. Pula na Rumunjskom jeziku znači pimpek – predlaže jedan od komentatora.
Zovem prijatelja i novinara Damira Strugara koji se u Puli družio s Matom.
– Jel' stvarno Pula na rumunjskom znači pimpek, penis, kur...?
– Znači, znači. Služio sam vojsku u Zaječaru gdje ima dosta Rumunja. Kad bih rekao da sam iz Pule, smijali bi se kao ludi. Za njih sam bio iz kur...
Pa onda je i naš Mate Rumunjima iz Pimpekgrada.
Oš-neš, uvijek se nađe gradiva za razvući usta u osmijeh.
Pa makar bila i godišnjica smrti.
A mi umjesto na Mirogoj, do groba našeg Pave odosmo put gorica na janje ispod peke.
Nakon dosta putnih spustimo se do Vrapča u prekrasni restoran Zlatni dukat.
Gazda Slavko Hala razmazi nas ćevapima u janjećoj maramici, baklavama i palačinkama.
Uz rakiju i pelin pričalo se o svemu i svačemu.
– 'Ste čuli da bu zakon o legalizaciji prostitucije uskoro u saborskoj raspravi – primijeti netko iz ekipe.
Eto nove teme.
Nove zabave.
Novih putnih pića.
PONEKAD POŽELIM DA SAM CIGANIN
Zagreb, Zelina (kolovoz, 2022.)
Zanimljivo da svi moji prijatelji Romi nemaju ništa protiv toga da ih zovem Ciganima. Pa glazba nije romska nego ciganska.
Ona čuvena plata u Čardi nije se zvala romska, već ciganska.
Onaj čarobni film nije se zvao "Romi lete u nebo", nego "Cigani lete u nebo".
Oj mama, mama, ljubit Cigana Jana, a ne Roma Jana.
Ma ima toga koliko te volja.
Sjetim se kad sam u Bosanskoj Dubici s redateljem Joškom Juvančićem, novinarom Ivom Tomljanovićem i našim domaćinom Kemalom Mujičićem bio na izboru romskoga kralja.
Znate ono kad jabuka visi na špagi i vrti se, a onaj koji ju dohvati zubima u letu i zagrize je, biva okrunjen za kralja Cigana.
Baš je tako na plakatu pisalo.
"Izbor ciganskog kralja."
Ispod toga.
"Zabavljat će vas "Sedam mladih", poznati režiser Joško Juvančić Jupa i novinari Ivo Tomljanović i Miljenko Mitrović".
Ma bilo je to čisto ludilo.
Bi mi žao što nisam Ciganin. Da mogu u lov na jabuku. Da budem kralj.
U svakom slučaju, poštujem sve one koji nisu Cigani nego Romi. A i sve svoje prijatelje i znance koji inzistiraju da su Cigani.
Javio mi se prijatelj Šagi iz Zeline s pričom o jednom ugledniku koji se zamjerio Romima. Izvrijeđao ih. Pa se ispričao.
A ispriku je objasnio ovako:
– Pa ljudi smo, nismo Cigani.
Zbog ovakvih priča nekad bi se išlo u rešt.
Danas je, srećom, demokracija u kojoj i predsjednik može pozvati Rome na kupanje u moru.
Onda...
Šagi i ja prisjetimo se starog znanca i prijatelja, velikog glumca Borisa Festinija.
– Često je sa Žarkom Dolinarom dolazil na cugu u svoj rodni grad Zelinu – otkri mi Šagi.
Festeka pamtimo po ulogama u "Prosjacima i sinovima", "Divljim svinjama", "Vili Mariji", a najviše kao deda Jožu u "Smogovcima".
I bio je dobar pijanist.
Uglavnom jazz i blues.
Pričao bi nam u Gavelli kako je nadrapao i završio u buksi jer ga je cuga ohrabrila da se malo slobodnije pospominje s Josipom Brozom.
Točnije, s Titovom slikom koja je visila na zidu.
Prišao mu je lokalni 'špicl' i upozorio ga.
– Možeš li ti, druže, nešto ispričati, a da ne spomeneš Tita?
– Trudna je Jovanka!
– I?
– Ali to nema veze s Titom.
Kažu da je još nešto prošaptalo što ga je koštalo prijave i rešta.
Senzacionalizam niske kvalitete. Jedan otužan člančić da bi se narušio ugled novog Predsjednika Matice Hrvatske.