Julienne Bušić, američko-hrvatska spisateljica, esejistica i prevoditeljica, preminula je danas u 78. godini života. Povodom njezine smrti, u nastavku u cijelosti donosimo tekst koji je 2021. godine pisala za veliki specijal Večernjeg lista o Hrvatskom proljeću.
Šezdesete godine prošlog stoljeća teško je objasniti onima koji ih nisu živjeli. Bile su bajka i noćna mora, mit, upozorenje, ali za mnoge od nas koji smo odrasli u demokraciji, ma koliko manjkava bila, značile su SLOBODU. Slobodu od oklopa „normalnog“ i okova tradicije i autoriteta. Prosvjedovali smo protiv vlade, nosili transparente protiv Vijetnamskog rata i dijelili letke. To je radio svaki “prosvijetljeni” student u 1960-ima. Nevinim vremenima, prožetim beskonačnim povjerenjem i mladenačkim idealizmom, dok šezdesete nisu završile i nastupila stvarnost. Jezovita ubojstva koja su počinili sljedbenici Charlesa Mansona razbila su mit o “miroljubivim” hipicima koji vode ljubav, ne rat, a brojni “avangardni” mladi beskućnici i ovisnici o drogama bili su još jedan bolni post scriptum. Svi su bili spremni za sedamdesete. U Americi su one donijele izglasavanje Amandmana o jednakim pravima, razvoj tehnologije i zataškavanje afere Watergate, koje je dovelo do ostavke predsjednika Nixona.
U bivšoj Jugoslaviji bilo je drukčije. Ljudska prava kršila su se u velikoj mjeri, a diktator Tito bio je doživotni predsjednik i zato nedodirljiv. Što se tehnologije tiče, još uvijek su bili potrebni mjeseci i veza na visokom položaju da čovjek dobije običnu telefonsku liniju. Vlada je imala i mnoštvo drugih ozbiljnih problema, koji će na kraju dovesti do Hrvatskog proljeća 1971. No, jedan je prethodni incident navijestio događaje koji će uslijediti, a potekao je iz dijaspore, ne iz bivše Jugoslavije: protudržavni leci bačeni prije pedeset godina s vrha zagrebačkog Nebodera!
Večer je bila vedra – 28. studenoga 1970., uoči Dana Republike – i glavni trg bio je prepun ljudi. Velika torba “neprijateljske propagande” ležala je na podu uz moje noge, proglasi upućeni “braći Hrvatima, radnicima, studentima, intelektualcima” od nepostojeće “hrvatske revolucionarne mladeži”. Tim imenom potpisali smo se da stvorimo (lažni) dojam da je otpor jugoslavenskoj diktaturi prisutan i snažan diljem svijeta. Leci su govorili o problemima koji su pogađali ponajviše Hrvate, kao što su masovno iseljavanje i zatvaranje, i nemogućnost nalaženja posla, ali i sve građane, kao što su neravnopravna podjela resursa između republika, neuspjele reforme i gospodarstvo: „počele su teške 'reforme'“, „ekonomske računice“, uklapanje, minimalni dohoci, likvidacije i nezaposlenost..., za nas nije bilo posla..., neka slobodno idemo jer mi ionako nismo „vodeća nacija“..., danas znamo da ga [bratstvo i jedinstvo] nismo razbili mi niti srpski narod, jer narod ne može biti zločinac, nego beogradska čaršija i klika željna vlasti...“. Leci su završavali apelom radnicima, studentima i intelektualcima: „Vi obavite svoj dio, a naša je dužnost ono što vi ne možete! Zajedno ćemo stvoriti slobodnu Hrvatsku!“ Samo godinu dana poslije počelo je Hrvatsko proljeće.
Te letke dobila sam u Clevelandu, Ohio, od svog tadašnjeg dečka, kasnije supruga Zvonka, i dogovorili smo se da ću ih tu večer baciti s vrha Nebodera na glavni zagrebački trg. Samo bi se stranac usudio (ili bio dovoljno budalast) učiniti nešto takvo. Dan Republike bio je nepovrediv. Prvaši su se tad primali u pionire! Parovi su godinama unaprijed rezervirali taj datum za vjenčanje! Ali ja sam bila Amerikanka i Zvonko me je uvjeravao da, čak i ako me uhvate da bacam te letke, neću dugo ostati u zatvoru. Nisam bila zabrinuta: dapače, radovala sam se prilici da učinim nešto konkretno kao mnogi moji sunarodnjaci tijekom Vijetnamskog rata.
Na sreću (ili žalost), dvojica muškaraca vidjela su me na terasi Nebodera i odmah prijavila policiji (poslije su za to bili nagrađeni, jednako kao i danas). Na kraju, nakon nekoliko sati ispitivanja na policiji i rakije koju mi je jedan od istražitelja ponudio znajući da će mi razvezati jezik (što se i dogodilo), priznala sam krivnju ogorčeno istaknuvši da u Sjedinjenim Državama bacanje letaka nije zločin.
Novinski članci o mom uhićenju bili su malobrojni i kratki. Bila sam Amerikanka, “politički naivna”, što je trebalo pripremiti javnost za moje puštanje iz zatvora nakon mjesec dana. Vratila sam se u Beč, gdje mi je bijesna gazdarica, koja je saznala za to iz austrijskih medija, rekla da imam tjedan dana da se iselim. Mislila je da sam “pristojna Amerikanka”, rekla mi je napućenih usana.
Kasniji izvor zabave bili su razni izvještaji o incidentu s lecima, među kojima i oni američkog veleposlanstva i jugoslavenske policije. Na primjer, jugoslavenski policajci odbacili su moju izjavu da sam s vrha Nebodera bacila nekoliko tisuća letaka jer ih na trgu “nisu našli ni približno toliko”, zanemarujući očiti zaključak da su ih ljudi uzeli i sakrili. Zapravo, mnogi su mi to potvrdili kad sam se 1995. vratila u Hrvatsku; jedan čovjek desetljećima ga je skrivao ispod kreveta, u strahu od progona. Američko veleposlanstvo o tom je letku pisalo gotovo laskavo rekavši da ne zagovara nasilje niti konkretno napada “bratstvo i jedinstvo”, nego “kritizira prihvatljive mete” – diktaturu kralja Aleksandra, beogradsku čaršiju i svrgnutog Rankovića – te upozorava na velik broj iseljenika diljem svijeta (uglavnom Hrvata) i regionalne i nacionalne probleme, koji će postati glavne teme Hrvatskog proljeća 1971. godine.
Zanimljivo, 20. studenoga, samo osam dana prije nego što sam bacila te letke, CIA je u svom izvještaju izrazila zabrinutost zbog „snaga koje su decentralizirale političku vlast i kontrolu unutar Jugoslavije više nego u bilo kojem drugom komunističkom društvu“, koji je u međuvremenu postao dostupan javnosti. „Pitanje je hoće li te snage podriti centralizam u Jugoslaviji, a izgled posttitovske stabilnosti neće postati jasan još neko vrijeme. U svakom slučaju, karakter Jugoslavije se mijenja, a posljedice eventualnog rezultata sve su važnije za Jugoslavene, Ruse i Zapad.“ Dvadeset godina poslije Jugoslavija se raspala u krvavom agresorskom ratu.
Kad danas razmišljam o tom „incidentu“, pitam se što smo u međuvremenu naučili i s tugom se sjetim zapažanja Aldousa Huxleya da je „najvažnija pouka povijesti ta da ljudi ništa ne uče iz povijesnih poruka“. Konačna ironija bilo je otkazivanje bez ikakva objašnjenja govora koji sam o bacanju tih letaka trebala održati u jednoj školi u Zagrebu, kad me je demokratska Hrvatska ušutkala da ne bih govorila o tome kako me je ušutkala diktatorska Jugoslavija.
Otvori KEKS Pay
Kriminalci koji se ne znam zašto kod nas slave.