Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti često je u javnosti grubo optuživana da je zastarjela i konzervativna. Da je nevjerojatno zatvorena za nove ideje i za nove generacije. Često se i navodilo da u svoje redove treba hrabrije i češće primati mlađe i kvalitetne, potvrđene ljude. Aktualno vodstvo Akademije stoga je na posljednjim izborima odlučilo u svoje redove primiti nešto više relativno mlađih ljudi, dakle i onih koji imaju pedesetak godina, kako bi najviša znanstvena i umjetnička institucija u Hrvata pokušala dobiti novi, mladenačkiji imidž i kako bi u svoje otmjene prostorije za koje se pobrinuo još zaslužni biskup široke ruke Josip Juraj Strossmayer propustila i ponešto svježe krvi.

Brojni su umjetnici i znanstvenici vrhunske domete ostvarili u vrlo mladoj dobi, pa nečija mladost nikako ne bi smjela biti prepreka za ulazak u Akademiju. Najvažniji bi trebali biti rezultati, umjetnički i znanstveni. Ali, lakše je to reći, nego provesti. I dok je dio javnosti više nego pozitivno reagirao na ulazak u Akademiju nešto mlađih umjetnika i znanstvenika, od kojih su neki razbarušenijeg i otkačenijeg karaktera, dio javnosti prema takvom je izboru bio u najmanju ruku mrzovoljan. I nisu tu pomogle niti doktorske disertacije niti međunarodne nagrade. Nisu pomogli stvarni profesionalni uspjesi niti realni ugled u znanstvenoj ili umjetničkoj zajednici. Nije pomogla niti uzorna i uvijek dobrodošla obiteljska 'anamneza'. Kuloari su počeli zdušno nabrajati potencijalne grijehe novoizabranih članova HAZU. I isticati dokaze o njihovoj upitnoj političkoj, ideološkoj i moralnoj, a onda valjda i znanstvenoj i umjetničkoj, ljudskoj podobnosti.

Počelo se opet tupiti o starim hrvatskim podjelama na naše i vaše koje uvijek nađu svoje glasne i fanatične poklonike. Uigrani protestni glasovi javili su se tek nakon izborne skupštine na kojoj je bilo i prostora za diskusiju. Post festum, krenula je svojevrsna hajka na neke od ljudi koji su prošli sito i rešeto po Akademijinim razredima i ostalim njenim tijelima, da bi bili potvrđeni kao kandidati. A postati čak i kandidat za članstvo u Akademiji, doista nije niti lako, niti jednostavno. U prošlosti su se brojni uglednici opekli na tom ambicioznom i primamljivom putu. Pa su izletjeli iz neugodnog bubnja i prije nego što su taj kadrovski akademski strogo kontrolirani bubanj i primirisali. A neki su metaforički poginuli tijekom samog glasovanja, kada su bili nadomak svog slatkog i opsesivnog cilja. Kada se čitaju imena ovogodišnjih Akademijinih novih članova, činilo se da su oštra kliješta koja su stajala na ulazu u taj hrvatski Olimp ponešto popustila.

I da su u članstvo pripustila i one ljude koje tu do sada, na žalost, nismo mogli vidjeti. Ali kada su se počele javljati polemičke iskrice u kojima neki polemičari nisu mogli točno napisati (ili prepisati) čak niti prezime novoizabranih članova, opet je na vidjelo izašla tužna zbilja hrvatske znanosti i umjetnosti, očajno povezane sa površnim dnevnopolitičkim kriterijima koji u svima nalaze neprijatelje i sumnjaju u sve koji nisu dio nekog izmišljenog malograđanskog mainstreama. I nada zbog potrebnih promjena u Akademiji koje su se počele nagovještavati, naglo se i uvjerljivo izgubila. Kao da netko uporno priželjkuje uniformnu Hrvatsku u kojoj svi misle isto, jednom te istom glavom i u kojoj nema mjesta za različitosti niti za nijanse.

Hrvatsku koju uporno terorizira posvećena manjina koja se jako dobro ugnijezdila u parahrvatske institucije te se i dalje osjeća moćno, pokušavajući određivati što je poćudno, a što nepoćudno. Iz takve sive i dosadne Hrvatske masovno odlaze mladi, a sve češće i oni manje mladi ljudi. Dakle ljudi u zrelim godinama kojima je dosta paradržavnog terora koji netko bezobrazno mudar jako dobro naplaćuje, a ovom društvu nudi samo ostarjele podjele i nepoderivu mržnju. Nema u toj tužnoj i psihotičnoj priči napretka niti razvoja, vizije niti vizionara. Nema novih projekata, novih proizvoda, novih kvalitetnih knjiga, slika niti filmova. Nema novih bolnica, fakulteta, farmi, tvornica, mostova, cesta, knjižnica, kolodvora... Nema čak niti čovjeka, građanina u kojega se svi kunu. Ostaju samo poslušnici i njihovi razgoropađeni demoni.

A ti poslušnici i klimavci i dalje žele određivati tko je tko u današnjoj Hrvatskoj, kako bi joj otrovali budućnost. I čim im se negdje desi neki propust, kreće sijanje razdora i razbacivanje sumnjama i objedama. Dobra stara inkvizicija. Ili Gulag, kako vam drago. Ma koga briga što smo već prilično ugazili u 21., za sada doduše prilično razočaravajuće stoljeće. I što je kristalno jasno da su promjene, pa čak i u do sada prilično monolitnoj Akademiji, nezaustavljive i neumitne.