Osim nove igračke zvijezde (Dario Šarić), ova košarkaška sezona iznjedrila nam je i novu mladu trenersku zvijezdu. To je strateg neočekivanih ovosezonskih Ciboninih postignuća Slaven Rimac. Osim razumijevanjem košarke, Rimac oduševljava i jednostavnošću u ponašanju, kako prema igračima (koji ga zato i vole) tako i prema novinarima (koji ga doživljavaju kao “nenormalno normalnog”).
Iako mu je na pragu četrdeseta, vrlo je mlad trener jer je još prije dvije godine igrao za francuskog prvoligaša Pau Orthez. Iako na život u Francuskoj nije imao većih prigovora, vratio se u Hrvatsku, o čemu je nedavno rekao:
– Imao sam i u Francuskoj priliku započeti trenersku karijeru, no vratio sam se da mi djeca odrastaju u Hrvatskoj.
Svojevrsna obitelj mu je i Cibona, klub za koji je igrao osam formativnih sezona, a potom još i dvije u najboljim igračkim godinama (od 28. do 30.).
Prije prošle sezone postao je drugi pomoćnik Veljku Mršiću, a kada je on otišao, promaknut je u prvog pomoćnika Danijela Lutza. Kada je pak Neven Spahija preuzeo momčad, Rikija je zadržao kao prvog asistenta, a on se toliko nametnuo spontanošću i poznavanjem igre da u klubu nisu puno razmišljali kome dati momčad kada je Spahija otišao.
O trenutku kada mu je ponuđeno mjesto prvog trenera, Slaven je kazao:
– Ni u snu nisam pomišljao da će mi se prilika da vodim neku prvu momčad pružiti tako brzo. No, bila je to dobra prilika, kakva se ne propušta i kakvih je uvijek malo, bez obzira na opasnost da se zbog nestabilne situacije kakva je bila u Ciboni brzo “potrošim”.
No, Riki je dovoljno pametan da se snađe. Vrlo brzo proučio je psihološke profile igrača i počeo se prema njima tako ponašati. Osim toga, svjestan da zbog kašnjenja plaća nema instrumenata da ih disciplinira i gazi, okrenuo se prema igračkoj zadovoljštini. A ona je podrazumijevala i da bude trenerski popustljiv i nježan prema veteranima (Kus, Rozić, Blassingame), ali i da od mladih traži više rada.
Čestitao i Anzulović
Gotovo da i nema hrvatskog trenera koji Rimcu nakon beogradskog trijumfa nije čestitao. Učinio je to i Dražen Anzulović, trener koji je svojedobno potjerao Rimca iz Cibone jer se nakon poraza u finalu ABA lige od Reflexa usudio propitivati trenerove odluke. Njih dvojica godinama nisu komunicirala, no to što je Rimac postigao, bilo je jače od tog davnog sukoba.
Rimac je najpoštenija i “najskuliranija” osoba koju poznajem
Rimcu skida kapu i Dražen Brajković, trener koji je s Darijem Šarićem postao europski kadetski prvak. Brajković je tada činio sa Šarićem što i Rimac sada, predao je momčad njemu u ruke.
– Rimcu skidam kapu jer je prepoznao kako se igra jednostavno, a učinkovito. Pustio je dečke da igraju košarku. Blassingame i Šarić kreiraju, a ostali samo čekaju otvorene šuteve po kutovima ili u reketu.
Cibonina trenera hvale i Cibonini bivši treneri poput Aleksandra Petrovića:
– Rimac i njegov pomoćnik Golemac kreirali su taktiku na osnovi psihoze suparnika koji su, i Zvezda i Cedevita, bili pod pritiskom osvajanja trofeja.
Kad već spominjemo Golemca, valja reći da su rijetki trenuci kada Rimac govori u prvom licu. Poput Ivice Kostelića, i on vrlo često govori “mi” misleći pri tome na svoj stručni stožer, a ponajprije na prvog pomoćnika Juricu Golemca. Kada je u pitanju on, nije to bilo uhljebljivanje prijatelja, jer njih dvojica u tom trenutku nisu ni bili tako bliski, već pronalaženje suradnika na istoj valnoj dužini.
Na istoj frekvenciji Slaven se našao još davnih dana i s Marinom Mindoljevićem, koji kaže:
– Rimac je najpoštenija i “najskuliranija” osoba koju poznajem. Kada je postao trener, svi su mi govorili da on to nema u sebi, a ja sam im govorio da će tek sada upoznati pravog Rikija. To što se događa mene ne čudi jer je Rimac oduvijek košarku imao u malom prstu.
Zabijao koliko je htio
Kad su već igrali zajedno, pitali smo Marina ponešto i o urbanim legendama o Slavenu kao junioru nevjerojatne lakoće zabijanja.
– Igrao sam sa Sesarom, Giričekom, nagledao se Šarića, no nitko nije bio takav stroj za koševe kao što je bio Slaven. Kada smo igrali za juniore, pitao bi me koliko hoću da danas zabije. Ja bih rekao 37, a on bi zabio 40.
Već sa 19 godina Rimac je imao ponudu Reala, no zbog nekih romantičnih pobuda ju je odbio. A na meti Reala bio je i mnogo godina poslije, o čemu Mindoljević kaže: Rimac je košarkaški rastao u Dubravi, a odande ga je u Cibonu odveo Srećko Medvedec, čovjek koji je 1996. s hrvatskim juniorima bio prvak Europe.
– Sjećam se da je Cibona za njegov prelazak dala neke dresove, ali i toga da smo prva tri mjeseca s njim imali velikih problema jer nije bio naviknut na dva treninga dnevno. U njegovoj zadnjoj trenerskoj godini meni je Slaven otišao s juniorskog prvenstva. Bilo je dogovoreno da se svi vrate u hotel do ponoći, no ja sam ga vidio s curom i poslije toga pa sam mu prigovorio. U tom trenutku se razljutio i napustio prvenstvo, što sam ja shvatio kao mladenački hir.
Poput samokritičnog Slavena, i Medvedec drži da je Rimac iz svog talenta trebao izvući puno više. Uostalom, trenirao ga je dvije godine i vozio kući nakon večernjih treninga:
– Bio je tako talentiran da je mogao, da je imao radne navike, postati igrač u rangu Dražena Petrovića. Završio bi i u NBA ligi, no nije izgradio svoje tijelo kako je zahtijevala situacija. Srećom, čini se da kao trener koristi pouke iz vlastite karijere. Vidio je da bez žestokog rada ne ide i to propovijeda mladim igračima.
Ako već nije postao novi Dražen, možda postane trenerska veličina poput legendarnog Mirka Novosela. Krenuo je silovito pa je iznenadio i Medvedca:
– Za mene je ovo veliko iznenađenje. On pokazuje veliku trenersku žicu. To što je izveo u Beogradu malo je remek-djelo.
Možda je to i zbog toga što je Rimac iz najkošarkaškije hrvatske obitelji. Pokojna majka Ružica bila je jedna od najvećih košarkašica ovih prostora (170 utakmica za reprezentaciju SFRJ), a tata Matan košarkaš Lokomotive, preteče Cibone, i dugogodišnji trener. Stariji brat Davor bio je pak sveučilišni prvak SAD-a s Arkansasom.
Iznenadio i oca
Otac Matan rođen je u Mostaru (1939.), no odrastao je u Zenici, da bi sa 20 godina došao u Zagreb. Dok je igrao za Lokomotivu, stanovao je zajedno s dvojicom nogometaša, a jedan od cimera bio mu je pokojni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković.
– Budući da smo u našem stanu u Bosanskoj ulici imali samo jedan krevet, ja sam najčešće bio taj koji je spavao u foteljama. Vlatko je zbog mene dolazio na košarkaške utakmice, a kada me trener ne bi dugo uveo u igru, on bi glasno psovao – prisjetio se Matan.
Suprugu Ružicu, tada ponajbolju košarkašicu bivše SFRJ, upoznao je na plesnjaku. Njihov prvorođenac Davor postat će dvadesetak godina kasnije prvak Amerike. Kada se jedno ljeto Davor vratio kući, srce mu je zaigralo kada je vidio u kakvog se španera razvio njegov tri godine mlađi brat.
Da nije bilo rata, Slaven bi možda postao igrač Partizana. Tih okolnosti prisjetio se otac:
– Partizanov trener Dušan Vujošević bio je trenerski zaljubljen u Slavena pa je jednom k nama kući došao s cvijećem.
Sredinom 90-tih Slavenu će se ostvariti prvi veliki košarkaški san, zaigrat će na Olimpijskim igrama, no usporedo će mu se događati i noćna mora jer mu je u 55. godini umrla majka Ružica. I to baš kada je on bio u Kanadi, na pripremama s reprezentacijom, pa se pojavila strašna dvojba. S obzirom na to da bi povratak u Hrvatsku u predvečerje Igara značio i moguće ispadanje iz reprezentacije, brat mu je savjetovao da ostane obećavši mu da će on biti uz oca. Osim toga, i majci je bio san da Slaven igra za hrvatsku vrstu na Olimpijskim igrama. A da je živa, gospođa Ružica danas bi se još više ponosila svojim sinom. Baš kao i otac Matan, umirovljeni trener:
– Mislio sam da će Slaven ostati u košarci kao dužnosnik ili menadžer pa me iznenadio kada je odlučio biti trener. To mu baš i nisam savjetovao jer vrlo dobro znam kako je tvrdu koricu kruha zagrizao, no on očito za to ima talenta.
Koliko god bila ta korica tvrda, Slaven zasad na njoj ne lomi zube. Štoviše, grize je kao najmekši kruh, s onakvom lakoćom s kakvom je nekad kao iznimno talentirani dječak postizao koševe.
E sada vec pretjerujete