Čedu Čolovića ukućani – sestra Anka i njezin suprug Milan – u petak ujutro ispratili su iz kuće u zemunskom naselju Ugrinovci nadomak Beograda u kojoj zajedno žive. Krenuo je po autobusnu kartu jer je te večeri, u 19 sati, planirao putovati u Hrvatsku. Ništa neuobičajeno, dva puta godišnje odlazio je u rodni Tepljuh pokraj Drniša, jednom u proljeće orezati vinograd, drugi put krajem ljeta obrati i prodati grožđe. Čekali su ga na ručku, no Čolovića nije bilo. Čudno, pomislila je sestra. Nije ovo nalik njemu.
– Odjednom buka i strka. Ispred kuće novinari. Hoće nas slikati. Govore da mi je brat agent. Što je ovo? – govori sestra Anka Borković. Dolazi i policija, opkoljavaju ulicu. Dovode 57-godišnjeg Čolovića. Sestra i šogor su zbunjeno gledali. Što se događa, pitali su ga?
– Ne znam. Kažu da sam hrvatski špijun – odgovorio im je.
Čedo Čolović uhićen je u Srbiji pod optužbom da je špijunirao i odavao vojne tajne Hrvatskoj. A zanimljivo je kako su neki srbijanski mediji, bliski vlasti, znali za uhićenje prije članova Čolovićeve obitelji. Neki tamošnji izvori navode da je Čolović unovačen od Hrvatske kako bi prenosio informacije o srbijanskim časnicima i da je uz njegovu pomoć više njih optuženo za ratne zločine. Hrvatski državni vrh jučer je odbacio navode da je Čolović radio za Hrvatsku nazivajući incident provokacijom srbijanske strane.
Čolovićeva sestra Anka i njezin suprug Milan Borković vrlo su otvoreni. Pitajte me, sve ću vam reći, kaže Milan. No prije nego što smo uspjeli prozboriti, prekida nas riječima.
– Iz Sinja sam. Bio sam pobjednik jubilarne Alke 1985. godine – kaže, ne bez ponosa.
Tko je Čolović, pitamo.
– Završio je ekonomsku školu i radio u Udarniku u Drnišu. Onda je pohađao školu rezervnih oficira (časnika). Kad je nastala ta “Krajina”, bio je u vojsci. Imao je čin rezervnog poručnika, a onda je dobio čin satnika (kapetana u JNA). Ranjen je 1993. u desno rame kod Žitnića i tad je došao u Beograd. Dugo su ga liječili na Vojno-medicinskoj akademiji (VMA), a onda se preselio k meni i mojoj supruzi, svojoj sestri – kaže Borković.
On se pak sa suprugom iz Hrvatske preselio u Srbiju 1991.
– Čedo nije odlazio u Hrvatsku dok su nam roditelji bili živi, a onda nam je mater umrla 2000., a otac 2004. – dodaje sestra. Tad je i Čolović počeo odlaziti u Tepljuh. Otac se brinuo za stari vinograd, koji još rađa, pa odlazi kad je vrijeme radova, pokosi malo oko kuće i provede mjesec, mjesec i pol. Razmišljao se tamo vratiti za stalno, no smatrali su da je bolje da bude kod sestre nego sam u selu u staroj kući.
– Znam da je četiri ili pet puta razgovarao s hrvatskim vlastima. Odlazio je k njima u Šibenik, a i oni su dolazili k njemu u selo. Sve im je ispričao. Sve što se događalo i što je radio u ratu. Ništa nije prešutio. I rekao je kako su bili izuzetno korektni – nastavlja šogor, dok sestra dodaje kako nikada u Hrvatskoj nije imao problema. Ali da je Čedo bio špijun, to ne vjeruje.
– Znam da svatko za svog kaže kako je najbolji. Ne morate mi vjerovati, ali moj brat... Da takvo što radi. Ne, jednostavno nemoguće. Klonio se društva, nije volio ni razgovarati o ratu, nije se družio s ljudima. Samo da se ova priča raspetlja. Evo, kažu da je bježao. Kako bježao, uredno je spremio stvari, torba ga je čekala – kaže gospođa Anka. Njezin suprug potvrđuje.
– U mojoj je kući od 1993. Nije se ženio, nema obitelj. Valjda bih za sve ove godine nešto vidio, čuo, primijetio. Vidio kakav dokument. Ali ništa. Zaista ništa. Eno, puna mu je soba križaljki, ima ih nekoliko tisuća. Vodio je miran život, primao invalidsku mirovinu. Nije imao ni neki krug prijatelja, uglavnom se družio s nama i s mojom djecom i unucima. Spavao bi do 9, 10 sati, popio kavu. Često je odlazio k mojoj kćeri i igrao se s njezinom djecom. Došao bi kući, ručao, gledao televiziju, čitao i otišao spavati – govori Milan.
Iz Srbije je u petak puštena vijest da je uhićen dok je bježao u Hrvatsku. Kakav bijeg, govori Milan. Put je planirao, kao i svake godine u ovo vrijeme. Lovio je autobus Promet Makarska koji prometuje svakog petka između Beograda, pa preko Drniša do Makarske. Uhitili su ga dok je kupovao kartu i vratili u kuću kako bi je pretražili.
– Nije bio vezan, i bili su korektni. Preokrenuli su nam cijelu kuću. Uzeli su dvoje susjeda kao svjedoke premetačine. Rekao sam, slobodno tražite, kod mene je uvijek sve otvoreno, kao u Dalmaciji. Imamo i garažu, pregledajte i nju – kaže Milan Borković, dok supruga Anka dodaje:
– Samo da se ovo rasplete. Mi ovo teško podnosimo, bojim se i pomisliti kako je bratu.
Kad mu već nitko u Hrvatskoj nije sudio za neprijateljsku djelatnost nek mu sude njegovi.