Prvo digitalno računalo u Hrvatskoj bilo mu je diplomski rad, a njegova je zasluga i naš prvi robot, kao i prvo osobno računalo serijske proizvodnje u Jugoslaviji. Također, patentirao je i elektroničke učionice te stroj za individualno učenje, a napravio je i pametnog psa i to sve dok velika većina ljudi za računala još nije niti čula. Inženjera elektrotehnike Branimira Makanca zbog svih njegovih postignuća s razlogom zovu pionirom i ocem hrvatskog računalstva i robotike, a kao da to već samo po sebi nije i više nego dovoljno za životnu priču kao iz filma, u velikom životnom intervjuu objašnjava i kako se nosio s drugom etiketom koju je kroz život nosio, a koja nema veze s njegovim radom - onu sina posljednjeg ministra prosvjete u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Otvoreno iznosi uspomene na oca dr. Julija Makanca te se prisjeća bogate povijesti svoje plemićke obitelji. No ipak, Branimir pl. Makanec sebe je uvijek smatrao tek inženjerom, zaljubljenikom u računalstvo čija se strast nije ugasila ni dandanas iako je na pragu 90. godine. Kada se uđe u njegov stan, lako bi se mogao steći dojam da se radi o nekom "gejmerskom kutku" pa se tako prvo primjećuje veliki stol za računalo s dva ekrana, na njemu je odložen smartphone, sa strane stoji robot, tu je i nekoliko konzola, a na zidu su uz obiteljske fotografije i "Star Wars" plakati te figurice.
Sve je ovdje, i dalje programirate, pametni telefon je u ruci, e-mail i Facebook su tu za dopisivanje i komentiranje... Mnogi s vremenom prestanu pratiti tehnološke novosti, ali vaš interes za računala ne jenjava. Još uvijek svaki dan učite o njima?
Bilo bi ludo da to ne radim, posebice danas kada je to, zahvaljujući internetu, toliko lako i kada je sve nadohvat ruke. Smatram da, ako si obrazovan, moraš znati ponešto o svemu bez obzira na godine. Stoga se podrazumijeva da ja i dalje učim, i dalje radim. Posljednjih se godina bavim prividnom stvarnošću i trodimenzionalnim programiranjem. Stvorio sam razne 3D svjetove u sklopu svog rada s darovitom djecom pa njima šećem. Ima tu dvoraca, izmišljenih gradova...
Cijeli život konstruirate, teško je i nabrojiti u čemu ste sve bili prvi. Koji vam je bio cilj?
Računalstvo me zanimalo oduvijek, to je moja velika ljubav, a živio sam i radio u vremenu kada je ono većini ljudi bilo nepoznanica pa sam stekao taj naziv "pionira". No, ja se zapravo cijeli život bavim obrazovanjem pa sam i računala koristio u tu svrhu. Moj mentor, profesor dr. Jozo Budak, usmjerio me k izradi strojeva koji će podučavati druge, tako da u konačnici imam dva patenta, jedan za individualno, a drugi za grupno učenje. Postao sam poznat po ovom drugom, koji je nazvan "elektronička učionica".
Elektronička učionica zvuči napredno i za današnje pojmove, koliko je ispred svog vremena bila prije 60 godina?
Da, bila je to učionica koja sama ispituje, čeka odgovore, daje znak koji je odgovor točan, a koji nije, dijeli bodove učenicima... Prvu elektroničku učionicu napravio sam nakon diplome, u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Vinogradskoj, gdje sam radio kao glavni inženjer. Ljudi su joj se jako čudili, ali svi koji su sjedili u njoj su u konačnici nešto i naučili. Nešto poslije se vijest o elektroničkim učionicama proširila, čak ih je i vojska naručivala za svoje obrazovne ustanove pa smo na njima i zaradili. Ekipa koja je radila na tom projektu sa mnom mogla je čak i vikendice kupiti! Bila je to prva takva učionica u Europi, a i danas se jedna čuva u Školskom muzeju.
Odakle takva želja za digitalizacijom školstva i još u to vrijeme?
tišao sam na specijalizaciju u Los Angeles 1968. godine i mogu reći da sam tamo shvatio kako obrazovanje treba izgledati. U Americi sam prvi put saznao da učenici sjede ispred stroja i programiraju. Bilo je to nevjerojatno - da nisam vidio, ne bih vjerovao. Onda sam odmah odlučio i ja napraviti isto! Kada sam se vratio u Hrvatsku, imao sam prokletu sreću te sam uspio nabaviti oko 150.000 dolara koliko je bilo potrebno za kupnju takozvanog time-sharing sustava. Nabavio sam Hewlett-Packard 2000E, prvi takav sustav u našoj zemlji, koji je istovremeno mogao raditi s više konverzacijskih terminala. Do onda su ovdje svi radili s bušenim karticama, ovako nešto je bilo neviđeno.
I tako ste pokrenuli poznati Multimedijski centar (MMC) na tadašnjem Trgu maršala Tita?
Iskreno, to mi nije bio prvotni plan. Htio sam to računalo smjestiti u Tehnički školski centar u Klaićevoj, gdje se nalazila jedna od mojih elektroničkih učionica. No tu je veliku ulogu odigrao profesor dr. Božo Težak, s kojim sam poslije neprestano surađivao. On mi je rekao kako bi bilo šteta da takvom sustavu pristup ima samo jedna škola te mi je dao prostor u sklopu Referalnog centra Sveučilišta u Zagrebu koji je vodio, u blizini HNK.
Profesor Težak je pionir informacijske znanosti u Hrvatskoj. Koliko vam je značila njegova podrška?
On je razumio o čemu govorim kada nitko drugi nije. I on me podržavao. To je ključno. Svi su me blesavo gledali, a Težak mi je dao prostor i poticao me. On je bio teoretičar, a ja sam bio praktičar, no razmišljali smo isto. Zanimljivo je da je on godinu dana prije mene bio u Americi te je u Los Angelesu posjetio iste fakultete. Vidio je iste stvari kao i ja, tako da je razumio ideju multimedijalnog centra. Obojicu nas je promijenilo ono što smo vidjeli u SAD-u, a to je interakcija s računalom, što je prije bilo nezamislivo.
Kako je funkcionirao Multimedijski centar?
Bila je to javna ustanova kroz koju su idućih godina prošle na tisuće djece koje su dobile priliku vidjeti računalo. Ipak, ono što se pokazalo najvrednijim i zbog čega je centar nešto najvažnije što sam u životu napravio, jest činjenica da se tamo 70-ih godina okupila jedna skupina djece, mladih zaljubljenika u programiranje. Ja sam u početku oglasio da svatko može doći i razgovarati s računalom i to je bila senzacija! No, malo-pomalo se oko mene skupila jedna grupa djece, uglavnom 14-godišnjaka koji se nisu bojali računala, za razliku od većine drugih. Kroz MMC su prošle sve škole, no ta jedna ekipa se zadržala.
Što ste radili tamo? Učili su od vas?
Da, tih sam se godina posvetio radu s djecom koja su imala golem interes za računala. Moram priznati da sam došao u kontakt s toliko pametnom djecom da je to nevjerojatno. To me obilježilo. Ta djeca su jako brzo sve upijala i od mene su naučila sve što su mogla o računalima, kako se programira. Odmah su sve shvatili i počeli su raditi jako zanimljive stvari, čak su se natjecali tko će napraviti bolji konverzacijski program. To je onda bilo nešto sasvim novo, do onda nije bilo komunikacije s računalom. I bili su sjajni!
Jeste li još u kontaktu s njima?
Naravno! Svi se još uvijek čujemo, ima nas 30-ak i svi se nađemo jednom godišnje, a imamo i svoju grupu na Facebooku. Većina tih ljudi su vrhunski inženjeri i programeri, a svi su ostvarili veoma zavidne karijere i uspješni su u onome što rade. To su, između ostalih, poznati znanstvenik Zorislav Šojat, osnivač jedna od vodećih hrvatskih softverskih kompanija Span, Nikola Dujmović, zatim Jan Hruška, koji je u Velikoj Britaniji osnovao tvrtku Sophos te se našao na tamošnjoj listi najbogatijih ljudi. To iskustvo mi je pokazalo koliko je važno raditi s nadarenom djecom i dati im priliku!
Jeste li radili i s nastavnicima?
Iskreno, kada sam nabavio time-sharing sustav, očekivao sam da će nastavnici navaliti i da će ih zanimati MMC. No oni su se uplašeno držali podalje, nitko od njih nije razumio što su to računala. Samo me je jednom jedan nastavnik nešto pitao, no bilo je to doduše zna li to moje računalo predvidjeti rezultat sutrašnje utakmice. Eto, to je bio sav moj kontakt s učiteljima.
Govoreći o tome s kime su vas sve računala spojila, zanimljiva je crtica iz vašeg života da ste se u SAD-u susreli i s Bill Gatesom, osnivačem Microsofta. Kako pamtite taj susret?
On je tada bio klinac, ali isto jako pametan. Bilo je to za vrijeme mog posjeta SAD-u, ja sam bio član delegacije, a on je s grupom klinaca došao u jednu školu kako bi vidio računalo uživo. To je u ono vrijeme za tu djecu bio veliki događaj.
Danas su i Bill Gates, ali i tehnologija općenito, često na udaru raznih teorija zavjera. Kako ih komentirate?
Ja ne znam kome je u interesu to izmišljati, ali mislim da pametni ljudi ne padaju na takve glupe štosove.
Je li se tehnologija razvila u smjeru u kojem ste očekivali? Jeste li mislili da će ljudi biti toliko fascinirani, primjerice, društvenim mrežama ili nečime poput YouTubea?
Postoje tisuće načina na koji se tehnologija može koristiti, no to je uvijek onako kako ljudi žele. Jer, tehnika se prilagođava ljudima, oduvijek je bilo tako. Tehnika i svi uređaji, pa tako i računalo služe čovjeku i samo o nama ovisi kako će se koristiti.
Je li se tehnologija razvila više ili manje nego što ste očekivali?
Najtočnije je reći da se od onih vremena baš sve promijenilo i da je ovo danas nešto sasvim drukčije. Mobiteli su, primjerice, postali alati koji omogućuju da se dođe do svih informacija na svijetu. Svatko od nas u džepu ima stroj o kakvom smo prije 20 godina mogli samo sanjati. Ali iskreno, ja sam se nadao da će stvari ići malo brže. Konkretno, očekivao sam da će se do sada već razviti umjetna inteligencija, a ona je još uvijek u povojima. To se pokazao kao prilično tvrd orah, no kako sada stvari stoje, prve pokušaje prave umjetne inteligencije možemo očekivati za 20 godina. To je moja procjena. Realno, vjerojatno je jako dobro skriveno dokle su došle istraživačke grupe koje rade na tome. Oni se međusobno natječu, kompetitivni su, malo i ljubomorni jedni na druge. Trebamo vidjeti tko će prvi uspjeti. A onda će se svašta promijeniti jer će to postignuće pokrenuti mnogo toga. Jednom kad računalo postane svjesno samo sebe, neće više čekati da mu čovjek kaže što da radi. Ono će učiti iz okoline i razvijati svoju vlastitu inteligenciju, baš kao i čovjek. Dokle će nas to dovesti, to nitko ne zna. Samo pretpostavljaju oni koji pišu SF romane. Ja osobno imam raznih ideja o tome.
Mislite li onda da će konačni ishod bili pozitivan ili negativan za ljude?
Ovisi o ljudima, ili će čovjek biti gazda ili stroj. Moje je mišljenje da je ova druga opcija izglednija zato što je čovjek jako neoprezan po tom pitanju i osjeća se previše sigurno. Stroj će sigurno biti pametniji od čovjeka jer ima veće mogućnosti, ima mnogo veći kapacitet od ljudskog mozga i što je najvažnije, taj stroj može pristupiti golemoj količini informacija te ih klasificirati i dalje učiti.
Vi ste na samim počecima svoje karijere, prije nego što ste se posvetili obrazovanju, bili jako zainteresirani za područje umjetne inteligencije. Kao student ste održali i nekoliko izlaganja na tu temu na međunarodnim simpozijima. Zašto baš to područje?
Da, kao mlad sam imao ideju da ću baš ja napraviti umjetnu inteligenciju, odnosno da ću konstruirati računalo koje će samostalno misliti. U to su se vrijeme računala čak uspoređivala s mozgovima pa sam i ja dosta proučavao neurofiziologiju i čak sam napravio preteču stroja koji radi na principu neurona. Zvao se digitalni simulator koji je simulirao neurone i mogao je odlučivati je li nešto ispravno ili nije na temelju statistike. Također, još jedan stroj koji sam napravio kao asistent na fakultetu bio je pametni pas. To je bila, zapravo, jedna ploča s natpisima na kojima je pisalo što pas razmišlja tako da se moglo pratiti što se u njegovom "mozgu" događa. Simulirao sam nekoliko neurona koji su morali odlučiti kako će pas reagirati kada se pred njim pojavi gazda, lopov i nepoznata osoba, hoće li lajati ili mahati repom. A što ako nepoznata osoba dođe u pratnji gazde ili ako se u isto vrijeme pojave gazda i lopov? Te odluke je bilo veoma zanimljivo proučavati.
Iako niste otkrili tajnu umjetne inteligencije, možete se pohvaliti činjenicom da ste još kao student napravili prvog robota u tadašnjoj Jugoslaviji. Kako je on nastao?
Okupio sam nekoliko kolega, nas koji smo bili asistenti na pojedinim zavodima. Bilo je to 1961. godine, a zvali smo se "Grupa kibernetičara". Odlučili smo napraviti robota, prema mom nacrtu, u povodu neke proslave koja se održavala na fakultetu. I tako je nastao Robi, kako smo ga zvali, a službeno mu je ime bilo TIOSS - Teledirigirani izvršni organ samoorganizirajućeg sustava. Nisam imao neki predložak jer robota onda baš i nije bilo, ali u konačnici je izgledao odlično. Imao je više od 2 metra i oko 150 kilograma, odvojene noge, a u svakoj je bio motor pa se mogao kretati naprijed i nazad te se okretati na mjestu. Mahao je rukama, govorio, okretao glavu... Bio je prava senzacija, sve su novine o njemu pisale!
Kako ste ga napravili?
Materijal smo skupljali na smetlištu, uglavnom smo tražili dijelove aviona iz Drugoga svjetskog rata. Ali nije bio toliki izazov složiti ga koliko dati mu dozu autonomnosti. Time sam uistinu otišao korak dalje i zato sam baš na tome inzistirao. Robi je bio utoliko autonoman što je okretao glavu prema najsvjetlijoj točki u prostoriji. Također, imao je autonomnu ruku kojom je "dijelio letke". Što se tiče govora, imao je zvučnik koji je bio spojen s prijamnikom. Tako je zapravo govor Robiju posuđivao jedan kolega koji je uvijek bio skriven, ali je pratio što se događa. On je bio pravi vicmaher tako da je to bilo jako duhovito. Kad bi vidio zgodnu curu kako prolazi, Robi bi dignuo ruke i vikao: "Gospodična, Gospodična! Čekajte me!" Posebno je zanimljivo bilo kada smo ga 1968. izveli u šetnju na Jelačić plac jer nitko nije razumio što je to, ali svi su bili očarani.
I dalje s tolikim žarom govorite o elektrotehnici, a postoji priča da umalo niste uopće odabrali tu struku. Kako je to moguće?
To je istina, ja sam uvijek bio projektant i iako sam se jako zanimao za elektrotehniku, to se onda još nije smatralo ozbiljnim poslom i nisam to planirao studirati. Ja sam bio kreativac i odabrao sam arhitekturu jer mi se činilo da je to područje u kojemu jedan projektant može doći do izražaja. No, jako sam se bojao hoću li upasti na fakultet s obzirom na to da je trebalo dobro napisati prijamni. Kako nisam htio izgubiti godinu, ziheraški sam prijavio dva prijamna ispita, a sudbina je htjela da prvi bude onaj za studij elektrotehnike na zagrebačkom Tehničkom fakultetu, danas Fakultet elektrotehnike i računarstva. Ja sam tamo upao, ali nisam znao da sam automatski i upisan te da više ne mogu na arhitekturu. Moram priznati da sam bio malo razočaran, ali na kraju je dobro ispalo. To je tako, i kad imate dvije zgodne žene, morate jednu odabrati.
U odabiru između karijere u inozemstvu, za koju su se odlučili mnogi koji su se u to vrijeme bavili računarstvom ili ostanka u Hrvatskoj, vi se ipak ostali ovdje. Zašto?
Ja sam htio i planirao otići u inozemstvo, još nakon što sam napravio elektroničke učionice, jer su svi u to vrijeme odlazili i jako dobro zarađivali i danas su bogataši. No postao sam ovdje previše poznat i nisu me pustili. Dali su mi veliku plaću i posao prosvjetnog republičkog savjetnika, to je bilo nešto u rangu današnjeg ministarstva. Stoga sam tamo počeo raditi, ali na sasvim drukčiji način jer, među stotinu prosvjetnih radnika koji su tamo radili, samo ja i još jedan kolega koji se također bavio tehnologijom nismo bili u Partiji. Mi smo se bavili samo tehnikom, a politika nas uopće nije zanimala. I sad je tako, politika mi je jako odbojna, uopće je ne pratim. Na taj način smo mi mogli raditi u miru. Zapravo nitko nije ni razumio čime se bavimo, samo su kontrolirali tu i tamo da ne radimo nešto protiv druga Tita.
Iako vas politika ne zanima, ona vas je pratila od mladosti zbog vašeg oca Julija Makanca, zar ne?
Ja sam sin posljednjeg ministra prosvjete NDH, to je činjenica i to su svi znali i znaju. Istina je da je ponekad bilo vrlo neugodno i teško, godinama su me gnjavili zbog toga. Najviše neke budale koje su uvijek u mene upirali prstom kad je trebalo nekoga optuživati i kritizirati. Bila je tu i jedna grupa komunista koja me čak nije previše gnjavila, znali su povući granicu. Nije bilo lako, ali preživio sam. Čovjek se nauči biti oprezan i lukav.
Koliki je to teret bio vama osobno?
U ratu postoje dvije grupacije, vlada i vojska. U NDH nije vladala prva, nego druga skupina, odnosno ustaše, a njih zapravo nitko nije volio niti podržavao. Činjenica je da su neki, poput onog zločinca Maksa Luburića činili strahote, ubijali ženu, djecu..., ali za to se nije znalo. Barem moj otac nije znao za to, on se uopće nije bavio politikom, nego prosvjetom. Ta bio je filozof! U ono se vrijeme moglo biti samo za Staljina ili protiv njega, a nitko nije htio ni pomisliti na prvu opciju. Ma kakav Tito, tko je onda znao za njega, spominjao se samo kao neki Staljinov potrčko. Tako je i moj tata, kao i većina intelektualaca i domoljuba, prešao udesno. Ali nije bio zločinac!
No u nekim je povijesnim zapisima ostao upamćen baš po velikoj bliskosti s ustaškim vodstvom te po nekim spornim izjavama o "istrebljivanju". Koja je njegova strana priče?
Moj otac je djelomično radio, pisao i govorio ono što se od njega očekivalo, no to ne znači da je u cijelosti dijelio te stavove. On je rođen 1904. godine u Sarajevu, a u Zagrebu je studirao filozofiju na Mudroslovnom fakultetu. Doktorirao je 1927. godine, a potom je radio kao profesor. Jedno od prvih radnih mjesta mu je bilo u koprivničkoj gimnaziji, gdje je igrom slučaja upoznao svoju buduću ženu, moju majku Branku Janeš. On joj je bio razrednik, ona je imala oko 17, a on oko 25 godina. Zaljubili su se, vjenčali i u svibnju 1932. godine sam se ja rodio. Mog oca je veoma brzo jedan pokvarenjak optužio da je nacionalist i da kvari mladež te je uslijedio niz premještaja. Stalno smo se selili, no redovito smo posjećivali baku i djeda u Koprivnici.
Početak Drugoga svjetskog rata ste dočekali u Bjelovaru, gdje je vaš otac bio ravnatelj gimnazije, a potom i gradonačelnik. Štoviše, upravo je on tamo proglasio "uskrsnuće hrvatske države", i to dan prije nego što je Slavko Kvaternik proglasio NDH. Također, bio je i u Zapovjedništvu Ustaške mladeži. Je li se već onda povezao s vlastima?
Ne, mi smo otišli u Zagreb gdje smo živjeli jako skromno u nekim uredskim prostorijama u Frankopanskoj ulici bez sanitarnog čvora. Tata je bio profesor na fakultetu, a majka se kod kuće brinula za mene sve dok jednog dana u listopadu 1943. godine tata nije imenovan ministrom narodne prosvjete. Dobro se toga sjećam, šofer u uniformi nam je pokucao na vrata i pitao živi li ovdje Julije Makanec. Moja majka je mislila da će tatu uhapsiti jer je nekoliko dana ranije objavio tekst u kojem je i kritizirao neke poteze ustaške vlasti, no kada je pogledala kroz prozor nije vidjela policijski auto. Šofer je mom tati otvarao vrata luksuznog automobila koji ga je, kako nam je kasnije ispričao, odvezao u predsjedništvo vlade. Posljednji predsjednik vlade NDH Nikola Mandić ga je, „in medias res", imenovao ministrom, a mi se potom preselili u veliki stan u današnjoj Grškovićevoj ulici. Ja sam bio dijete, ne sjećam se puno iz toga vremena, ali znam da sam jednom slučajno vidio Antu Pavelića na nekoj proslavi u njegovoj vili na zagrebačkom Tuškancu.
Oca, čije slike imate na zidovima, zadnji ste put uživo vidjeli s 13 godina. Koje je vaše zadnje sjećanje na njega?
Moj otac nije htio ispasti kukavica, zato nije dao ostavku iako je to planirao. Također, sjećam se kako je početkom svibnja 1945. godine sjeo za svoj stol i rekao kako neće bježati, da će ovdje dočekati partizane koji se približavaju jer nije učinio ništa loše. Stajao je iz svih svojih riječi i djela. No, ministri su dobili naređenje da svi zajedno moraju krenuti prema Austriji i tako je i po mog oca došao automobil. Mi smo ga jedva nagovorili da ode, čak smo trebali ići s njime jer je većina ministara išla s obiteljima. Ali ja sam imao ospice, nisam mogao na put i zadnje čega se sjećam jest da sam ležao u zamračenoj prostoriji jer sam bio osjetljiv na svjetlo. Moj otac je ušao, poljubio me i više ga nikad nisam vidio. Majka mi je rekla kako joj je na rastanku rekao: "Veći si junak ako ostaneš živjeti za našeg sina i od njega načiniš čovjeka nego da sa mnom pogineš."
Znate li što se dogodilo s vašim ocem?
To je poznata priča, došli su u Austriju, no Britanci su ih vratili u Zagreb gdje su komunisti ubili sve članove vlade NDH. Tobože je bilo neko suđenje, no taj vojni sud Druge armije nije radio ništa drugo nego dodjeljivao smrtne kazne. Komunisti su inzistirali na tome da su svi dužnosnici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili zločinci, ali ja znam da moj otac to nije bio. Gdje je pokopan, to nikad nisam saznao. Od njega mi je ostao samo jedan rukopis knjige koji smo uspjeli "prokrijumčariti". On je, naime, puno pisao, a tu jednu knjigu je srećom i završio. Zove se "Uvod u filosofiju povijesti" i objavljena je 1993. godine uz pomoć profesora Pave Barišića koji je u to vrijeme vodio Institut za filozofiju, a poslije je bio ministar znanosti i obrazovanja. Trebalo je pričekati pad komunističkog režima da bi knjiga mogla konačno biti objavljena i onda je dobila sjajne kritike.
Za vas i majku su onda uslijedile jako teške godine?
Da, bilo je strašno teško, trebalo je preživjeti. U to je vrijeme postojao golem broj takozvanih "ustaških udovica". Tako su se nazivale te žene čak i ako nisu bile supruge ustaša. One su jadne jedva preživljavale. Mene i moju majku su, naravno, veoma brzo izbacili iz stana, no ona je prije toga uspjela kod prijateljice sakriti jednu šivaću mašinu. Zahvaljujući tom stroju smo i preživjeli. Preselili smo se u okolicu Samobora i tamo veoma skromno živjeli.
Iako ste u nekim trenucima, poput toga, jedva spajali kraj s krajem, vaša obitelj ima aristokratsko podrijetlo, vi ste zapravo službeno Branimir pl. Makanec?
Tako je, to je poznata aristokratska obitelj s brojnim istaknutim ličnostima. Prvi u lozi je bio Michael Makanec koji je plemstvo i povelju dobio od cara Franje II. 1791. godine. Milan Makanec bio je poznati hrvatski političar, saborski zastupnik, odvjetnik i publicist, a moj pradjed Julije Makanec I. bio je važna osoba u Sarajevu gdje je živio i radio. Bio je gradski ljekarnik, pokretač tiskare te osnivač Arheološkog društva, a umro je od šarlaha u Džedi kada je kao liječnik pratio bosanske hadžije na hodočašće u Meku. Moj djed, Alfred Makanec bio je pak veliki župan u Travniku, ali i poznati numizmatičar i filatelist. Njegova je privatna zbirka darovana Arhivu grada Zagreba.
Jeste li vi nastavili lozu?
Imam troje djece te unuku Beatu, koja je majka prekrasnoj maloj curici, mojoj praunučici Heleni Aurori von Makanec. Nažalost, ona živi u Njemačkoj. To je velika hrvatska tragedija, da mnogi vani traže bolji život. S prvom suprugom imao sam sina i kćer, s drugom, s kojom sam proveo 32 godine, jednu kćer, a sada sam s trećom suprugom već 20 godina.
Sa suprugom sada i radite, i to u udruzi Bistrić, koja nudi stručnu pomoć nadarenoj djeci, njihovim roditeljima i učiteljima. Čime se točno bavite?
Moja supruga Jasna je psihologinja, a specijalizirala se za rad s darovitom djecom i pred obranom je doktorata iz edukacijskih znanosti. Tako smo se i upoznali. Vrlo talentiranih ljudi na svijetu je jako malo, svega 2 posto i to treba cijeniti. Ja sam u Multimedijskom centru vidio koliko je važno takvoj djeci dati podršku i već sam rekao da to što sam tim mladim ljudima dao priliku smatram svojim najvećim postignućem. Sigurno bi puno teže ostvarili svoje snove bez tog centra. Stoga supruga i ja i dalje radimo s darovitom djecom. Šteta što škole ne pružaju sustavnu podršku darovitima jer takva djeca moraju imati poseban tretman. U suprotnom mogu skrenuti na krivi put, može se izgubiti ta njihova nadarenost, oni to sakriju da se uklope i da nemaju neprilike. Njih treba čuvati kao kap vode na dlanu! Svako nadareno dijete treba stalno ohrabrivati, njegov se talent mora hraniti. Stoga spajamo tu djecu sa stručnjacima. Kad naiđete na dijete od 3, 4 godine, a pročitalo je već pet knjiga i može s vama ravnopravno razgovarati, onda shvatite što je važno.
Znači čovjeka su ubili zbog čega? Pa ni nacističkog ministra prosvjete u Berlinu nisu ubili. Ni ministra prosvjete Vishijevske Francuske nisu ubili. Ali onaj divni čovjek, tako očinski raspoložen prema hrvatskom narodu (drug Josip Broz) bez suda i utvrđene krivice je ubijao i bacao u jame.