Moj otac Ivan je najdivnija osoba. Ne govorim to zato što je on moj tata, nego je zbilja tako. Sestra i ja smo odrastale kao dvije princeze. Nismo uvijek imale sve što poželimo, nego sve u granicama normale i u granicama svakoga djeteta.
Odgajao nas je da znamo odvajati dobro i loše. Nismo se ničim razlikovale od vršnjaka, ali smo imale beskrajnu ljubav, i njegovu i majčinu – kaže 26-godišnja Ivana Gudelj o svome ocu. Kći je Ivana Gudelja, po mnogima svojedobno najboljeg nogometaša bivše Jugoslavije i legende Hajduka.
– Tata je poznat, mi smo to prihvatile i živjele sasvim normalno. On je u našim očima uvijek bio velik bez obzira na njegovu karijeru. Životni mi je uzor i voljela bih biti poput njega – ističe.
No, u jednome ga nikada nije slijedila. Nogomet i ona nemaju, odmah će “presjeći”, nikakvih poveznica.
– Možda se čini čudnim, ali nikada me nije zanimao nogomet, nisam bila u tom svijetu, radije sam pjevala pred ogledalom ili pod tušem nego gledala neku utakmicu. Prvi sam put otišla na Poljud kada je on bio trener Hajduka.
Iskreno, bilo mi je prekrasno biti na prepunom stadionu i osjetiti euforiju navijača, ali čim je utakmica počela, jedva sam čekala kraj. Bilo mi je jako dosadno, nisam odrastala uz takvo što jer, kad je tata bio s nama, uživali smo u svemu, samo ne u nogometu – prisjeća se lijepa Ivana.
Tata je, dodaje, odvojio obitelj i posao, a kćeri je naučio “da je nogomet za muškarce”. Ona je, pak, slijedila svoju viziju koja ju je odvela ne samo daleko od nogometnih terena nego i od rodnoga Splita. Dalmaciju i more zamijenila je ravnom Slavonijom.
Neizostavna je danas članica Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Njezina slavonska priča započela je kada je 2009. upisala Studij glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Zbilo se to, reći će, sasvim slučajno.
– Jako sam željela studirati glumu, a u rodnom gradu nisam uspjela upisati akademiju pa sam istraživala i tražila gdje bih mogla još pokušati ostvariti svoj san. Zaustavila sam se u gradu pod Dravom jer je Umjetnička akademija nudila, uz glumu, i lutkarstvo. Učinilo mi se primamljivim to što bih na koncu školovanja imala dva zvanja, postati magistra glume i lutkarstva, a to bi mi u budućnosti moglo samo pomoći u razvoju kao mlade umjetnice. Bez razmišljanja sam uzela stvari u svoje ruke i započela teške pripreme za prijamni ispit, priča naša sugovornica.
Jedva je čekala da pokaže komisiji što je sve spremila. Na toj velikoj životnoj prekretnici nije ni znala da je Umjetnička akademija na mjestu nekadašnje vojarne u kojoj je vojsku služio i njezin otac. Zanimljivu podudarnost shvatili su tek kada su kročili na akademiju.
A upravo su joj tata Ivan, mama Mirjana i sestra Đana bili najveća podrška u tim danima.
– Beskrajno im hvala na tome jer nije lako s 18 godina sve napustiti i otići sam u sasvim drugi grad, gdje nikoga ne poznaješ – ističe Ivana.
S “kovčegom” želja i ambicija, doselila se u Osijek, kao “novopečena” studentica glume i lutkarstva. Priznaje, u početku joj je bilo neizmjerno teško prilagoditi se životu u tom gradu.
– Prve tri godine se nikako nisam mogla naviknuti na apsolutno ništa. Jedino za što sam živjela bila je akademija, sve ostalo nisam uspijevala prihvatiti.
Majka je neko vrijeme stanovala sa mnom i pokušala me izvesti na put u kojem sam postupno zavoljela sve ono što me okruživalo. Bila sam mlada i imala neke čudne vizije u glavi, no sve se promijenilo – kaže.
Zavoljela je Osijek, dala mu je priliku da se, kako kaže, uklopi u njegov mentalitet, a s vremenom joj je postao toliko drag da je postala dio njega.
– Čak me i ekipa u Splitu zafrkava da sam legica i prava Slavonka. Ne bih se baš složila s njima jer u mojoj krvi ima još uvijek onog splitskog dišpeta i dalmatinskog temperamenta. Ali Osijek ima i imat će posebno mjesto u mome srcu jer sam ipak u njemu prvi put stala na daske koje život znače. A to se nikada ne zaboravlja – smješka se ona.
Tek joj je 26 godina, život je, svjesna je, pred njom, a ona samo želi učiti, raditi, dokazivati se i iskoristiti sve što joj se ponudi najbolje što može. Osijek je, ponavlja, strašno zavoljela i uvijek joj je teško otići iz njega. No, kada je posao u pitanju, nema “nikakav problem s odlaženjem bilo gdje”.
– Ako sam sretna u poslu koji radim, ići ću i na kraj svijeta. To ne znači da ću u tom mjestu ostati zauvijek. Posao je jedno, privatni život drugo. Isto tako, želje su jedno, a mogućnosti drugo. To dvoje nikada ne povezujem.
Trenutno sam u Osijeku, trudim se koliko mogu, želim biti pravi profesionalac i tako se i ponašam. Mislim da sam u svojim godinama jako puno toga napravila i nikako ne želim stati na tome, nego i dalje učiti, istraživati, ulagati u sebe i biti još bolja, jer znam da to mogu, odlučna je.
Svoj rodni grad neizmjerno voli pa bi, razumljivo, voljela jednoga dana raditi i u Splitu.
– Ali ako sada nije vrijeme za to, sigurno postoji i pravi razlog. Ne razmišljam trenutno o nikakvom prebacivanju, sretna sam i zadovoljna tu gdje jesam, a što život donosi, to samo dragi Bog zna. Kada pričamo o poslu, rijetko kada imam točne i fiksne planove jer danas mogu biti ovdje, a već sutra tko zna gdje.
Prepuštam se u potpunosti i pokušavam sve raditi s ljubavlju, poštenim putem i najbolje moguće, rezimira.
Odrastala je kao vrckavo dijete koje je stalno “nešto glumatalo po kući”, pjevalo, plesalo, imitiralo, bila je mali zabavljač i, kako kaže, vječito je bilo smijeha s njom. Ipak, nije od malih nogu sanjala o tome da stasa u glumicu, nego se ta ljubav rodila odjednom, u trećem razredu srednje turističke škole.
– Preko noći mi je pala na pamet ta ideja i rekla sam da bih voljela pokušati. Pokušati, kažem. Ali kada jednom pokušaš, nema povratka. Moja mentorica Ksenija Prohaska uvela me u svijet glume i to je jednostavno bila ljubav na prvi pogled. Od proba s njom više me ništa drugo nije zanimalo i svim srcem sam željela upisati akademiju.
Obitelj joj je na tom putu oduvijek davala “zeleno svjetlo”. Puno joj je to značilo jer je željela da upravo oni budu uz nju kada prvi put stane na pozornicu, začuje prvi pljesak i ovacije publike, a isto tako, da ju i kritiziraju kada pogriješi. Jer, vjeruje da joj oni govore iz srca i iskreno.
– Volim čuti kritike, pa makar i loše, kada znam da govori netko tko mi želi najbolje. A to su upravo moji roditelji, koji i jesu u većini slučajeva bili vrlo kritični, i znam da je to bilo dobronamjerno. Ojačalo me to i navelo da još više vjerujem u sebe i svoje sposobnosti i mogućnosti.
Prekrasan je osjećaj kada imaš obitelj koja te prati, uvijek je uz tebe i podržava u onome što iskreno voliš, otvara nam se Ivana.
Gudeljevi su, opisat će ona, sretna i ispunjena obitelj koja je uvijek živjela miran i topao život. Nažalost, suočili su se 2015. s teškim gubitkom. Preminula je Ivanina majka Mirjana, sa samo 45 godina.
– Tuga za njom bit će vječna. Više nikada neću biti ona ista Ivana kao što sam nekoć bila. Dobila sam najveću životnu ulogu, a to je da budem svojoj sestri, koja je deset godina mlađa od mene, i sestra, i majka i prijatelj. Moja majka mi daje snagu s neba da sve to izdržim i da izvedem Đanu na pravi put.
Uz sve to, danas sam ja podrška svome tati jer želim nadoknaditi ono što su mi on i majka priuštili dok sam odrastala. Primijetila sam da sada znam odvojiti razum od srca. Prije me vodilo samo srce, ali nažalost, svijet nije uvijek ružičast i onakav kakav želimo da bude, razmišlja ona.
Majku osjeća, prikazuje nam, u svakom trenutku i nastoji živjeti kako zna da bi ona to voljela. A s druge strane, usrećuje ju to i ispunjava.
– Jer, sve što radim volim, a ona je uživala kada me gledala koliko se u potpunosti predajem svome poslu – ističe.
Pred njezinom je ocem, pak, ‘80-ih bila karijera iz snova. Zbog bolesti, prerano ju je prekinuo, sa samo 26 godina.
– U svom životu je napravio jako puno u svijetu nogometa i ostao zapažena, kvalitetna, profesionalna i jako dobra osoba. Ljudi to i dan danas prepoznaju i ja sam preponosna na njega što je, nakon svega, sabran, skroman i pošten, iako je imao težak životni put, govori.
Najvažnije životne lekcije koje je od njega usvojila su da uvijek mora učiti i ulagati u sebe, ali i da nikada ne odustaje te da sve može postići ako srcem slijedi san.
– Razgovaramo o svemu, i bez obzira na moju dob, uvijek ću ga nazvati da ga pitam za savjet ili mu ispričam kako sam provela dan. Stvorili smo takav odnos i to mi je divno – otkriva.
Što se nje i nogometa tiče, pogledat će s ekipom koji derbi, ali i ako ne ode, nađe si zanimaciju koja će ju uveseljavati tih 90 minuta.
– Jedino sam se uhvatila nekoliko puta da, nakon utakmice, odem pogledati je li Hajduk pobijedio. Ne znam ni sama zašto, priznaje nam.
Daleko od poljudskih travnjaka Ivana marljivo radi na kazališnim daskama, raste i razvija se. I sama je toga svjesna. Zaradila je i nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta.
– Drago mi je da se prepoznaje moj trud i talent jer ulažem u sebe i želim biti najbolja, ispod toga ne. Nominacija je trenutno najviše što sam postigla u glumi, ali idući korak je da osvojim nagradu. Sve polako ide svojim tokom, mogu samo reći da sam presretna što mi se ciljevi ostvaruju, zadovoljna je Ivana.
Pitam je vidi li se trajno u Osijeku, odgovara da “za sada ostaje tu gdje jest”.
– Nemam planova jer u našem poslu nema smisla planirati. Sve se događa ovdje i sada. Možda sutra već mogu dobiti poziv za nekakav projekt ili snimanje, ali tada treba dobro sjesti i razmisliti kako dalje. Uvijek treba donijeti dobru odluku i ne brzati, jer kada nešto dobiješ, vrlo lako, ono drugo možeš izgubiti. Zato polako, bez brzopletih poteza.
Ne misli ni da je umjetnicima, primjerice, teže uspjeti u Osijeku nego u Zagrebu.
– Ako si dobar glumac, čut će se za tebe na bilo koji način. Dobar glas daleko se čuje, nebitno u kojem si gradu. Istina je da se u Zagrebu sve događa, ali ne vidim zašto se i u Osijeku ne bi iste stvari događale, ili recimo u Rijeci ili Splitu.
Talentiranih ljudi ima diljem Hrvatske, samo je pitanje hoće li ih netko zapaziti. A mi smo po tom pitanju jako napredovali jer sve više glumaca iz Osijeka odlazi raditi u druge gradove, traženi su, prepoznaje se njihova kvaliteta, kaže.
Pojavljivala se i u filmovima i TV sapunicama, među ostalim u hit seriji “Kud puklo da puklo”, no kazalište joj je prva ljubav. Zapažena je njezina uloga Magde Pejačević u “Vitezu slavonske ravni”, osječkoj predstavi poznatoj po glumačkom debiju popularne Nives Celzijus.
Za ulogu u predstavi “Tri sestre” u HNK Osijek nominirana je lani za nagradu Hrvatskog glumišta.
Kada ne glumi, Ivana voli kuhati i istraživati u kuhinji, iako žali što nema za to previše vremena. Nađe se, barem, nedjelja kada često zna kuhati i za društvo.
– Specijalnost mi je to što kuham s ljubavlju. Mislim da je to jako važno jer kuhati ili voliš ili ne, između nema. A opet se vraćamo na početak, što god čovjek radi, mora voljeti, u protivnome ništa neće ispasti dobro – zaključuje.
>> Zvijezda serije 'Kud puklo da puklo' zaručila se nakon tri godine veze
